img
Loader
Beograd, 18°C
Vreme Logo
  • Prijavite se
  • Pretplata
0
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzleter
  • Podkast
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzletter
  • Podkast

Latest Edition

Dodaj u korpu

Vaterpolo i rukomet

Šta smo naučili

01. februar 2012, 21:39 Slobodan Georgijev
Copied

Bez tradicije i rezultata u ragbiju, srpske reprezentacije u vaterpolu i rukometu demonstriraju snagu u druga dva najgrublja ekipna sporta

O vaterpolistima je godinama pisano i rečeno je gotovo sve. Oni jesu nacionalni heroji, njihovo finale protiv Crne Gore proteklog vikenda u Holandiji gledalo je i staro i mlado – rejtinzi su veći od najgledanijih domaćih i španskih serija, sve što ima antenu i kabl zakovalo se i pratilo njih i ostale srpske sportiste u najvećem danu za srpski sport.

Ako nisu prvaci, kao što im se desilo prošlog leta kada su bili samo drugi na svetu, ljudi se malo iznenade, prenu, pomisle da nešto slučajno ne štima. Ali, vaterpolo je šampionski sport: svako takmičenje medalja, uvek pri ili na vrhu. Jedna generacija se nastavlja na drugu, pojavljuju se stalno neki novi, kada pomislimo da nema zamene za Igora Milanovića, pojavi se Vlada Vujasinović, kada se njemu „smanji snaga“, evo Danila Ikodinovića, kada se ovaj nesrećno povuče, dođu Vanja Udovičić i Filip Filipović… U galeriji srpskog sporta, vaterpolisti su ekskluzivci, oni su najplemenitijeg kova na sportskom nivou, njihov „think thank“ je broj jedan u svetu, svi žele od njih da uče, oni su arapsko grlo srpskog sporta.

U tom smislu njihova je zlatna evropska medalja veća nego što jeste jer se poklopila sa pobedom Novaka Đokovića u Australiji i, reći ćemo, pobedom rukometaša na EP-u u Srbiji. Ujedinjeni uspesi daju veće značenje svakom pojedinačnom, bar na nekoj simboličkoj ravni, pa se zato svako pero razmahalo da opiše i predstavi em sportske domete em novo budženje nacionalnog ponosa. Za one koji zaziru od srpske hegemonije u regionu ova vrsta dominacije je verovatno prihvatljiva, a trebalo bi da je najprihvatljivija i za sve nas u Srbiji. Regionalni kontekst je važan jer su upravo ova dva sporta, kako se pokazalo, jedan od najboljih postjugoslovenskih proizvoda, oni su neka vrsta postjugoslovenske tapije, jer zemlje pretekle iz SFRJ dominiraju i u vaterpolu i u rukometu onako kako je „velika država“ dominirala u sportu osamdesetih, baš pred raspad.

SIMBOLIKA I STVARNOST: Činjenica da se raspala uprkos veličanstvenim sportskim uspesima govori koliko je za svakodnevni život važno šta najbolji od nas, a to jesu sportisti, rade širom sveta: ma koliko medalja osvojili i uspeha napravili to ni na koji način neće dovesti po poboljšanja života u Srbiji. U tom smislu je jedna od izjava selektora rukometne reprezentacije Veselina Vukovića pokazala „svest o kontekstu“.

„Naravno da smo napravili ogroman uspeh jer smo drugi u Evropi, a sa druge strane smo po zaradama 170. na svetu“, preneli su beogradski mediji Vukovićevu izjavu.

Mešavina simboličke i objektivne realnosti uvek ide kada se govori o sportskim uspesima reprezentacija i onih koji nastupaju pod određenom zastavom. Na simboličkom planu, veliki povratak rukometaša u svetski vrh (ako si u rukometu drugi u Evropi to je nekako i tvoj svetski rejting) i nastavak dominacije vaterpolista može da govori ljudima da se muškarac u Srbiji oporavlja od frustracija u devedesetim kada je gubio i ratove i ponašao se u njima najmanje kao „vitez“: na sceni sada imamo momke koji su spremni da pokažu da u fer nadmetanju, bilo da je reč o vodi ili zemlji, bilo ekipno bilo pojedinačno, mogu da budu najbolji na svetu i to u sportovima gde su snaga i upornost važniji od znanja i tehnike. Za razliku od popularnijih fudbala i košarke, gde se manje-više sve vidi i grubosti su retke, vaterpolo i rukomet su prilično nasilni sportovi koji u nekim trenucima izgledaju kao rvanje sa loptom, a manje kao neka igra u kojoj treba postići gol više od protivnika. To je naročito izraženo u vaterpolu gde udaraju jedan na drugoga onako goli kao rvači u antičkom svetu. Kada takvu igru igrate pred dvadeset hiljada napaljenih navijača a još vam je protivnik, na primer Hrvatska, koja je em uspešnija u toj igri em vam se čini da vam je ostala dužna u poslednjem ratu, dobijete „zapaljivu smesu“ emocija, želje za uspehom i želje za dokazivanjem.

POVRATAK RUKOMETA: Nasilje ispoljeno nad navijačima Hrvatske reprezentacije srećom je zaustavljeno i srećom nikoga nije koštalo glave, ali je i ono moglo da se spreči naročito kada ponovite snimak sa kraja utakmice Srbija–Hrvatska i vidite iskrene zagrljaje i poštene čestitke igrača, igrača koji hleb uglavnom dele u „belom svetu“ i kojima je domaća histerija pomalo postala strana. U polufinalu prvenstava, koje je bilo srpski san pre početka takmičenja, ali o kome niko nije smeo da govori, Srbija je pobedila moćnu Hrvatsku, Hrvatsku koja je u tranziciji i koja i dalje igra najlepši rukomet na svetu, onako kako ga je igrala nekad Metaloplastika iz Šapca i kako je igrala reprezentacija SFRJ sredinom osamdesetih, ali ta pobeda je samo sportska pobeda i ništa više od toga. Navijači misle da smo verovatno „povratili muškost“, jer smo „im pokazali“ ali, opet to je neka simbolička, pesnička, pindarovska ravan.

U životu, to je bilo polufinale evropskog prvenstva preko kog je Srbija došla u poziciju da se bori za prvu titulu u ovom nekad veoma popularnom sportu među srpskom omladinom. Krajem osamdesetih rukomet je bio možda popularniji od košarke, a imena Mileta Isakovića, Jovice Cvetkovića, Veselina Vujovića, Veselina Vukovića i Mirka Bašića svi su znali. Prelazak Vujovića u Barselonu bila je sportska vest dana u Evropi, a njegov transfer dugo godina docnije nije bio dosegnut. U devedesetim je tadašnja skraćena Jugoslavija imala sjajnu generaciju koja nije uspela da svoj potencijal pretoči u reprezentativne uspehe: Dragan Škrbić, Nedeljko Jovanović, braća Predrag i Nenad Peruničić i neverovatni Igor Butulija i Dejan Perić, bili su možda i bolji igrači od svojih prethodnika pojedinačno, ali sem bronze na EP-u u Španiji 1996. većeg uspeha nije bilo. Njihovi su se nastupi poklopili sa igrama najboljih generacija Švedske, Španije i Nemačke a, gledano unazad, izgleda da ni oni do kraja nisu mogli da uklope svoje interese u timu koji se tada zvao SRJ.

Prošlonedeljni uspeh ove nove generacije, koju je selektirao pre nekoliko godina Jovica Cvetković, rezultat je svih ovih ljudi, jer je Momiru Iliću i drugarima imao ko da „prenese“ kako se osvajaju medalje na velikim takmičenjima. U sportu, kao i u svakom drugom poslu, najviše se uči od najboljih, pa kada imate šampione u kući, postoji velika šansa da nekada opet budete nešto i to nema veze sa veličinom države, što se ovih dana uzima kao argument kojim se veličaju uspesi srpskih sportista. Rukometaši sa prostora Srbije i Crne Gore ništa nisu osvojili 11 godina mada je u tom periodu bilo sjajnih igrača. Pored toga, u mlađim selekcijama bilo je i svetskih titula, ali su igrači počeli mladi da idu u jake evropske lige i kada bi se vratili u državni tim, nešto nije funkcionisalo.

PUT NA OLIMPIJADU: Utoliko je ovaj uspeh veći jer je delo tima, bez obzira na to što su titule najkorisnijeg igrača i najboljeg golmana otišle Momiru Iliću i Darku Staniću (a verovatnije da je trebalo da ih „ponesu“ danski golman i njihov prvi bek Mikel Hensen): videli smo tim, videli smo zajedničku igru u odbrani koja je bila toliko čvrsta da je ponekad izgledalo da Srbija ne može da primi gol. Ogromna energija koja se trošila u odbrani sprečila je bolju igru u napadu, što se posebno videlo u finalnoj utakmici sa Danskom. Vuković je postavio „tarabu“, forsirao je odbranu „šest nula“, koja je dovela do toga da protivnici igraju sporije i da moraju da se oslanjaju na bekovsku liniju u napadu, bez opcija za krila i pivotmena.

Protivnici su pokušavali da igraju brže protiv Srbije i kada im je to uspevalo, stizali su srpsku prednost ili pravili razliku, ali ekipa bi se konsolidovala, vraćali su se u odbranu, čuvali su jedan drugom leđa i golmani su odlično branili. Protiv Hrvatske su bili impresionirani ambijentom u prvom poluvremenu, želeli su da „fudbalski“ proslave svaki gol, što je govorilo koliko je za njih to bio emotivni test. Zato su gubili. Kada ih je Vuković sabrao u poluvremenu i objasnio im da gledaju u teren, a ne u tribine, zaigrali su kako treba i dobili utakmicu. Treba reći da je srpska reprezentacija iskusna uzimajući u obzir prosečnu starost igrača, većina njih je u zenitu, ali je veoma neiskusna kada je u pitanju reprezentativni nastup. Vuković je uspeo da ih „stavi u red“ i verujemo da sada svi razumeju da u reprezentaciji nije važno ko će postići gol, jer se pamti samo krajnji rezultat.

Na ovom prvenstvu bilo je i sreće jer su se dominantne reprezentacije Hrvatske, Francuske, Španije, Švedske i Nemačke nalaze u nekoj vrsti tranzicije, a mnogima je glavna meta medalja na ovogodišnjim Olimpijskim igrama u Londonu.

Srbija će igrati kvalifikacioni turnir u Španiji sa selekcijama domaćina, Poljske i Ažira, i, ako tim bude imao ovoliko entuzijazma, sigurno će igrati i u Londonu ovog leta, a da to niko nije ni očekivao ni planirao do pre dvadesetak dana. Sa njima i sa muškom i ženskom odbojkaškom selekcijom srpski tim bi na Igrama mogao da bude veći od hrvatskog. A to nije malo, zar ne?

Darko Stanić fotografije: reuters
Darko Stanić fotografije: reuters
Copied

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Više iz rubrike Mozaik

Veštačka inteligencija

26.jul 2025. Tijana Stanić

Test modernog doba: Kako da prepoznate ChatGPT tekst

Veštačka inteligencija je sve naprednija, a AI detektore je lako prevariti. Mogu li se uopšte prepoznati tekstovi koje nije napisao čovek

Evropsko prvenstvo u košarci

25.jul 2025. I.M.

Američki novinar: Nikola Jokić igra za Srbiju na Eurobasketu

Američki mediji očigledno nešto znaju, što još uvek ni u Srbiji ne znaju, jer ni srpski reprezentativci nisu mogli da potvrde da će najbolji igrač na svetu igrati za nacionalni tim

Četvrti toplotni talas

25.jul 2025. Jelena Kozbašić / Klima 101

Četvrti toplotni talas u Srbiji: Ekstremne vrućine kao nova normalnost

Balkan i istočni Mediteran suočavaju se sa četvrtim toplotnim talasom ovog leta, dok temperature u Grčkoj, Turskoj i južnoj Srbiji prelaze 42 stepeni Celzijusa. U Srbiji je od početka godine zabeleženo čak osam toplotnih talasa, što je višestruko više od proseka iz druge polovine 20. veka

Hodanje: Jedan od najlakših načina da se poboljša zdravlje

Zdravlje

24.jul 2025. N. M.

Naučno istraživanje: Ne morate da hodate 10 000 koraka dnevno

Prema istraživanjima, više hodanja može smanjiti rizik od demencije, depresije i umiranja od raka, a ujedno je dobro i za srce. Najnovije brojke pokazuju da je oko 7000 koraka dovoljno za dobro zdravlje

Ilustracija

Srbija

24.jul 2025. N. M.

Velike vrućine prazne Gružansko jezero

Veliki broj toplotnih talasa i velikih vrućina ovog leta doveo je do zabrinjavajuće niskog nivoa vode u Gružanskom jezeru u centralnoj Srbiji

Komentar

Pregled nedelje

Slučaj penizionerke navučene na Informer

Snežana C. je posle povređivanja nožem profesorke Natalije Jovanović dokazala da je upila teoriju i praksu Vučića i Informera. Ukratko – kada napadaš izigravaj žrtvu i nikada nemoj priznati ličnu odgovornost. Sada kaže da joj je žao zbog svega

Filip Švarm

Komentar

Autoimuna bolest Srbije

Umesto da se okome na obolele ćelije, odbrambene ćelije srpskog organizma su se okrenule protiv zdravih ćelija. Lek je počeo da kola krvotokom, ali je proces ozdravljenja dug i neizvestan

Ivan Milenković
Arhiepiskop i mitropolit žički Justin

Komentar

Zašto mitropolit Justin nije mogao da ćuti?

Mitropolit žički Justin otvoreno je stao na stranu studenata i upozorio vlast da “moć nije data radi nasilja, nego radi služenja“. Šta je to trebalo arhijereju poznatom po tome da se kloni sukoba

Jelena Jorgačević
Vidi sve
Vreme 1803
Poslednje izdanje

Istraživanje NSPM: Većina Srbije protiv Vučićevog režima (1)

Najgore je iza nas Pretplati se
Pukotine u temeljima vlasti

Urušavanje kulta gradnje i ličnosti

Vreme istražuje

Kako Davor Macura živi srpski san

Ujedinjena opozicija, nužnost ili mit

Odvojeni ne smeju, zajedno ne mogu

Duh vremena: 105. rođendana zaboravljenog Jula Brinera

Ciganska duša sijamskog kralja Brodveja

Vidi sve

Arhiva

Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.

Vidi sve
Vreme 1803 24.07 2025.
Vreme 1802 16.07 2025.
Vreme 1801 09.07 2025.
Vreme 1800 02.07 2025.
Vreme 1799 25.06 2025.
Vreme 1798 19.06 2025.
Vreme 1797 11.06 2025.
Vreme 1796 04.06 2025.
Vreme 1795 28.05 2025.
Vreme 1794 21.05 2025.
Vreme 1793 15.05 2025.
Vreme 1792 07.05 2025.

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Vreme Logo
  • Redakcija
  • Pretplata
  • Marketing
  • Uslovi korišćenja
  • Njuzleter
  • Projekti
Pratite nas:

© 2025 Vreme, Beograd. Developed by Cubes

Mastercard Maestro Visa Dina American Express Intesa WSPAY Visa Secure Mastercard Secure