Krajem devedesetih je bila Britni, ali krajem osamdesetih je bila Vitni. Razlike između Britni Spirs i Vitni Hjuston nisu samo razlike u boji kože i epohi, već i u klasi. No, ne u smislu u kojem bi se očekivalo. Vitni, rođena 1963. godine u soprano-springstinovskom Nju Džerziju imala je majku u šou-biznisu i Aretu Frenklin za kumu. Britni je imala majku koja je živjela u prikolici usred Misisipija.
No svakako da je trenutačno najveća razlika između ove dvije pjevačice u tome što je Vitni Hjuston od subote 11. februara six feet under. Pri tome, Hjuston ima nagrada, najprodavanijih albuma i singlova više nego što ima karaktera u ovom tekstu, i nema nikakve dvojbe oko toga da je imala glas da srča pukne.
Vitni je imala svoju dijagnozu i čitav niz padova, od kojih je najpoznatiji njeno krštenje u rijeci Jordan, što je, valjda, bilo kalibriranje nekog unutrašnjeg kompasa. Pri tome, ova r&b diva koja je imala i Barbi lutku po svom liku, bila je uzor, ne samo svojim afro-američkim kolegicama poput Meri Dž. Blajdž, Dženifer Hadson, Ališe Kiz, Leone Luis, već i Maraje Keri (barem tako sada kaže).
Iako je singl I Will Always Love you izvorno napisala i otpjevala Doli Parton još u doba kada je Vitni Hjuston imala samo deset godina, pjesma se smatra njenim najvećim hitom. Kao što je poznato, riječ je o soundtracku za film Tjelohranitelj iz 1992. u kojem je glumila sa Kevinom Kostnerom.
Ono što sama Vitni Hjuston nije imala u životu, dobila je u metafori. Dok je u stvarnosti za supruga imala problematičnog repera Bobija Brauna koji kao da je ispao direktno iz najsumornijih kadrova serije Wire, partner joj je u filmu bio poduzetni i staloženi tjelohranitelj koji je imao zadatak da od manijaka štiti ćudljivu pop-zvijezdu.
Iako se u filmu Tjelohranitelj na tu činjenicu nije otvoreno ukazivalo, to je bila i priča o međurasnoj vezi, što u to vrijeme nije bila tako uobičajena stvar, no film je barem u tom smislu iskoračio iz klišea. Maraja Keri, drugi – ili prvi, zavisno od perspektive – glas tog vremena, danas je u vezi sa petnaest godina mlađim Afro-amerikancem, ali je to provokativno koliko i činjenica da je snijeg bijel.
Krajem osamdesetih i početkom devedesetih još nije bilo ovog sveprisutnog, često razornog cinizma kako u svakodnevnom životu, tako i u pop-kulturi. S druge strane, ko zna – da smo bili ciničniji i da smo se voljeli manje, bilo bi nas još i sad. Bez Jutjuba i Fejsbuka, ljubav i vječnost su se mogle spomenuti u istoj rečenici i upravo zbog toga pjesma I Will Always Love You nije mogla biti dočekana s podsmijehom. U vrijeme kada je o tome pjevala Vitni, riječ always (uvijek) još uvijek nije bila eksploatisana od strane Koka-kole, koja će postati oficijelni slogan na desetinama jezika samo koju godinu kasnije.
Danas nas svijet brendova uvjerava da uvijek zaslužujemo bolje i drugačije. No potraga za boljim isključuje vječnost. Bolje je kratkog daha, dinamično je, ali i blago neurotično.
Vječnost, međutim, traje, i trebala bi da traje dok nas smrt ne rastavi. Sigurno da je i to jedan od razloga za globalni uspjeh vampirskih knjiga i filmova koji simboliziraju romantiku u doba globalizacije, što često zvuči kao oksimoron. Da bi se ostvario Pariz, Teksas, danas moraju da ti porastu zubi. Teže je opisati šta se desilo nakon I živjeli su sretno do kraja života…, nego sve faze koje su do tada prošli. Zbog toga bajke ne prestaju kada je najzanimljivije već kad postaje najteže. Ili barem najzeznutije.
Istovremeno, dok smo svjesni, kako kaže Dino Šaran, koja to gazi nas čizma – vječnost ima utopijski prerogativ. Poljski disident i filozof Lešek Kolakovski je tih istih osamdesetih, dok je Vitni pjevala na stadionu Vembli u slavu Nelsona Mandele, napisao da ovo nije vrijeme velikih utopija. Ta konstatacija vrijedi i danas, posebno jer pridjev utopijski ima češće negativan predznak i odnosi se na budale i komuniste.
Zapravo, iako riječ (za)uvijek nije postojala direktno u pionirskoj zakletvi, vječnost je u njenom podtekstu, jer sve zakletve u biti pretenduju na vječnost, odnosno, na čast. Do ljudi je na koji način i u kojim uslovima ih raskidaju (ako je to uopšte moguće).
Pjesma I Will Always Love You Vitni Hjuston nije bila samo saundtrack za film Tjelohranitelj. Bila je to i zvučna podloga početka rata, ali ne, naravno, na način na koji su to bile pjesme Svetlane Ražnatović. U svakodnevni vokabular su u to vrijeme počele da ulaze riječi kao što su sklonište, prva linija i opšta opasnost.
Zapravo, rat je počeo kada Vitni Hjuston u posljednjim minutama videa za pjesmu I Will Always Love You otvara oči. Naše su oči, pak, bile dugo zatvorene i previše je trebalo da se probudimo iz tog kolektivnog sna.
