
Film
Festival u Kanu: Zabranjena golotinja na crvenom tepihu
Festival u Kanu je počeo, ali se manje priča o filmovima a više o novim pravilima oblačenja, Trampovoj carini, i o protestu protiv genocida u Gazi
Fernando Pesoa: Bankar anarhista
prevela Tatjana Manojlović
Službeni glasnik, Beograd 2011.
Čudan je, i uzbudljiv, ovaj kratak spis velikog portugalskog pesnika, baš kao što je čudno i uzbudljivo i vreme u kojem je nastao. Godina je 1922., Evropa se još pridiže iz pepela najstrašnijeg rata u dotadašnjoj istoriji, Rusijom i dobrim delom srednje Azije zavladali su nekakvi bizarni atamani koji sebe zovu boljševicima, i čija obećavajuće egzotična ideologija (o praksi da i ne govorimo…) rajca maštu stanjem sveta nezadovoljnih inteligenata širom planete, dočim u srcu Evrope fašizam još nije u punom cvatu ali su temelji njegove doktrine već sasvim čvrsti; istovremeno, bujaju „prevratnički“ umetnički pokreti, svakojake avangarde i andrmolje, svakog dana proglasi neko negde smrt Ovoga i rođenje Onoga… A u skrajnutom Portugalu, na kraju svih puteva iza kojih je još samo okean, u Portugalu siromašnom i zaturenom ali opet i sasvim kulturološki, politički i religijski neodvojivom od matice evropskog weltschmerza, Pesoa se lucidno poigrava ideologijama kao kakvim lopticama, ali ne puke zabave radi, nego takoreći „eksperimentalno“ ispitujući njihove konsekvence, proveravajući ih propuštanjem kroz svoju „diskurzivnu mašinu“. Da, anarhija je reč kojoj je tada, možda i poslednji put, pristupano krajnje ozbiljno (bilo iz ugla pristalica ili protivnika) a anarhizam beše nešto drugo i nešto više od još jedne popkulturne niše (a u pismu piše…), pogodne za eksploataciju na vazda gladnom tržištu dizajniranog bunta.
Bankar anarhista je dijalog, zapravo pre monolog u kojem je sagovornik tek sparing partner: pripovedač i njegov prijatelj bankar upravo su završili večeru, i taman kada je razgovor među njima zamirao, bankar je upitan je li istina da je nekada bio anarhista? Čuj, nekada! I sada sam anarhista, reći će bankar, taj „krupni kapitalista“, na prijateljevo posvemašnje čuđenje, i sledećih će šezdesetak stranica ove rasprave – to jest, sve dok prijateljski duet ne ustane od stola – biti posvećeno bankarevom minucioznom razlaganju sopstvene radikalno anarhističke doktrine, u koju celog života dosledno i nedpokolebljivo veruje, štaviše, striktno se po njoj vlada… I takvo ga je verovanje i vladanje odvelo ka krupnom bankarstvu, kao arhi-buržoaskom obliku egzistiranja i delovanja?! Nije li to s onu stranu pameti? Možda, ali nije zgoreg saslušati starog bankarskog lisca… Jer, njegova je argumentacija neumoljiva: ona sadrži sav uobičajeni repertoar prevratničkih verovanja, onih koja teže nužnom dokidanju „građanskog društva“. Istovremeno, kako dići revoluciju te vrste, a da sami revolucionari ne postanu novi tlačitelji i tirani, da ne počnu kinjiti što jedni druge, što ostatak sveta? Pitanje bi možda izgledalo infantilno i blesavo, samo da Pesoa ne piše sa svešću o Oktobarskoj revoluciji (i nekoliko epigonskih) i revolucionarnom teroru koji je usledio nakon nje!
Čitano sa ove (ogromne) istorijske distance, upada u oči kako je Fernando Pesoa odmah namirisao u temelje novovekovnih prevrata ugrađenu trulež koja ih podriva, pa i ubija; dakle mnogo, mnogo pre nego mnogi znameniti pisci i mislioci, koji će se još godinama i decenijama nepovratno brukati veselo se njuškajući sa svakovrsnim tiranima i Mesijama, priznavši skupu i za živote miliona kobnu zabludu tek kada je bilo prekasno – ili čak ni tada.
Zabavan je i razgaljujući taj besprekorno odigrani Pesoin cinizam: da, eto, sam noseći Stub Poretka ujedno je u sopstvenim očima i najveći njegov anarhistički rušitelj, samo što ga on – rezigniran pred takoreći izvesnošću da „kolektivna akcija“ ili propadne, ili u slučaju „uspeha“ postane nova tiranija – ruši na individualnom planu, ruši ga za sebe… A drugi neka se snađu, molićemo lepo, ni njemu niko nije pomogao da se izbori s njim!
Evo, na koncu, jedne zgodne podudarnosti. Baš one godine kada je Pesoa napisao Bankara anarhistu, rodio se drugi portugalski književni velikan, Žoze Saramago. On će, pak, postati komunista, što nikako nije isto što i anarhista, ali opet i jeste, gledano iz „desnog“ ugla klerikalno-postfeudalnog Portugala. U tom će svom uverenju pisac Godine smrti Rikarda Reiša (a R. R. beše, gle, jedan od Pesoinih pseudonima) biti duboko u pravu, mada je ono samo po sebi negde i sasvim pogrešno. Aporija? Nipošto, kao ni bankar anarhista – sve je to duh vremena i ishod pometnji XX veka, i – sve to već ima i kod Pesoe.
Festival u Kanu je počeo, ali se manje priča o filmovima a više o novim pravilima oblačenja, Trampovoj carini, i o protestu protiv genocida u Gazi
Pre 80 godina nastali su Mumini, simbol finskog identiteta, porodica koju je smislila Tuve Janson ne bi li se izborila sa depresijom u vreme Drugog svetskog rata
Još jedna najava otvaranja rekonstruisane Spomen kuće Nadežde i Rastka Petrović, zatim početak uređenja Galerije fresaka i osnivanje Arheološkog muzeja – planovi su ministra Nikole Selakovića koje ima za Narodni muzej, a povodom njegovog 110. rođendana
U Beogradskom dramskom pozorištu izveden je prvi od tri dela predstave „Više od igre“ realizovane po istoimenoj TV seriji. Dešava se u Gradini u kojoj ima višak prošlosti i budućnosti, a manjak sadašnjosti
Promocijom monografije „RandeLJvu sa piscima i knjigama“ Đorđa Randelja biće proslavljeno deset godina Književnog festivala na brodu. Brod je velika bela lađa Cepelin na Dunavu podno novosadske Tvrđave, a festival je kakav nigde niko nema
Studentski zahtev za raspisivanje vanrednih parlamentarnih izbora
Istorijska šansa Srbije Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve