img
Loader
Beograd, 20°C
Vreme Logo
  • Prijavite se
  • Pretplata
0
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzleter
  • Podkast
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzletter
  • Podkast

Latest Edition

Dodaj u korpu

Matija Bećković – Kad budem još mlađi (Srpska književna zadruga 2012)

Oj, mladosti

26. децембар 2012, 19:27 Đorđe Matić
Copied

Provincijalnost nije nešto što bi pesniku stajalo na putu ako ima talenta, ako je dobar, a Bećković je u svome daru i pesničkoj praksi ne dobar nego izuzetan, kao što je uvek i bio. Za razliku od najvećeg broja onih koji slažu stihove danas, Bećković je istinski pesnik. I u ovim društveno-ideološkim obračunima to je nešto što zaboravljaju (vraga zaboravljaju – ne mare!, nisu nikad ni marili), obe strane što se tuku na ovdašnjoj javnoj sceni

„KBJM
Voljom za moć
U želji da trajem
Preskočiću neke godine
I periode života
I staviti ih na led“

(Kad budem još mlađi, str. 57)

Matija Bećković, njegova poezija i njegova čitava pojava danas i nakon svega – te dvije razine su odvojene, u suprotnosti i u harmoniji jedna naspram druge – naročit su paradoks čitave nacionalne kulture u ovom trenutku. Kao javna ličnost, sa svim implikacijama (naročito negativnim), koje se uz njega podrazumijevaju, dvadeset i više godina kao da se svime prije bavio osim svojim poslom i pozivom. Svejedno, drugačije od svih zemalja bivše zajedničke zemlje (čak i Sidran u Bosni je nešto drugo, šire doživljeno), on danas stoji kao simbol – nacionalni pjesnik par excellence, poet laureate, kad bi tako nešto postojalo ovdje, sama figura za djelatnost, i kod institucija ali, zapanjujuće, i kod takozvanog običnog svijeta, onako kao što je Dobrica Ćosić simbol za prozaistu. Ali razlika s mračnim romanopiscem je ključna: Bećkovićeve pjesme, one klasične, čak i u dekulturaliziranom kontekstu – čitale su se, još uvijek.

„Ja ne osećam ništa
A nisam emotivni invalid
Samo osluškujem bilo vremena
Čiji sam i sin
I brat blizanac“

(idem, str. 62)

A onda je napravio nešto čije su implikacije nota bene, u kulturi usporenoj od silne vlastite brzine, ostale neprimijećene: godine 2007. izdao je zbirku Kad budem mlađi, ciklus pjesama-reakcija na život u srbijanskoj današnjici i modernosti (kakve god one, naopake i ni sa čim usporedive, bile), djelo akutno i na svoj način s rukom na bilu kulture. Pjesme iz te knjige neočekivano i polako su zaživile, i to putevima koji su, vidjet će se, silno ironični i po samog pjesnika i po teme. Naime, Bećkovićeve nove pjesme čitaju i mladi, u svoj domaćoj rastezljivosti ovog pojma. One se prepisuju po internetskim forumima, uz tekstove repera, kolumnista i raznih nepismenjaka i trgovaca banalnostima na veliko. Kako zanimljivo. Duž čitave, kako prve tako i nove zbirke, naslovom Kad budem još mlađi – što je zapravo „produžena“ prošla knjiga, još razrađenija – Bećković najviše i uglavnom uspješno ironizira upravo ograničen i zbunjen jezik mladih („govore na pola jezika“). To jest: ironizira njihovo nepoznavanje maternjeg jezika na koji je nakalemljen nemušti polusvladani metaengleski, terminologiju današnjice koja penetrira u srbijansku stvarnost, kompjuterski poglavito, jezik popularne kulture, uopće ono što se zove jezik kasnog kapitalizma i njegovih proizvoda, čitavo nekritičko preuzimanje rječnika i semiotike današnjeg zapadnog svijeta koji se, volens nolens, prelijeva i na zemlju Srbiju.

Da se nešto mladih (u ovdašnjoj rastezljivosti pojma), u svojoj iritaciji, zbunjenosti i nespremnosti za promjene nakon izolacije, nemogućnosti da imaju glas, nađe kod pjesnika-starca koji samo najpovršnije reagira na znakove modernog svijeta – na fenomene, pojavnosti a ne na stvarnost – to je u isto vrijeme i paradoksalno i logično, ponovo na liniji same knjige koja je uokvirena jezičkim i misaonim paradoksom – „kad budem (još) mlađi“. Najuprošćenije pak u smislu recepcije: nezrelost i nesposobnost da se razumije ta naglost, reaktivnost bez dublje misli, frustracija, sve to koncentrira čitalačku jezgru Bećkovićevu, spaja autora i publiku.

Iako smo u današnjici, problem koji se otvara sasvim je u tradiciji srpske književne boljke što se proteže kroz sto godina. Autor, respective glas koji pjeva, još je jedan u nizu autora što samo prividno boluju od umora nastalog intenzivnim poniranjem u moderni svijet – koji je, pogotovo ovaj sad, što ga Bećković sarkastično opjevava, za mnoge od nas odista i shvatljivo na trenutke nepodnošljiv. Istina je pak da on nije ni zagrebao po površini, ni pokušao da dade šansu modernosti. Bećković se uvijek držao na distanci spram svijeta, zapravo, s nepovjerenjem, prezirom, glavnim gorivom svoje motivacije, i u samoj suštini – provincijalno.

Provincijalnost nije, međutim, nešto što bi pjesniku stajalo na putu ako ima talenta, ako je dobar, a Bećković je u svome daru i praksi pjesničkoj ne dobar nego izuzetan, kao što je uvijek i bio. Za razliku od najvećeg broja onih koji slažu stihove danas, Bećković je istinski pjesnik. I u ovim društveno-ideološkim obračunima to je nešto što zaboravljaju (vraga zaboravljaju – ne mare!, nisu nikad ni marili), obje strane što se tuku na ovdašnjoj javnoj sceni.

Kako se stvari po običaju ovdje bolje vide preko plota (iliti tarabe), onda za primjer: ni jedan Marko Vešović tako, zemljak i kolega mu, po običaju razarajuć u svojoj kritici, s pravom i tipično metodično, u mikrodetalj, u jednom tekstu nedavno izlaže sve što je krivo (pošlo) kod Bećkovića, u etičkom smislu dakako, a spram njegovog držanja devedesetih, ali svejedno, ne može da mu, još uvijek s divljenjem i razumljivom gorčinom, ne prizna nevjerojatan osjećaj za riječ, za gipkost i duhovitost, za sluh i muzikalnost autentičnog pjesnika, a nasuprot stihotvorca.

Svoj prepoznatljivi razgovorni ton usavršio je Bećković, dotesao kao majstor-drvodjelja, i tu nema što da se kaže, osim da se s udivljenjem konstatira svaki put lakoća ruke, u sposobnosti da se izreknu komplicirane stvari na najdirektniji, najjednostavniji način. Ponekad na granici aforizma doduše – nažalost, aforizma domaćeg tipa, novinskog, pseudomudrog, mudrijaškog i usporenog. Ali kad ga potegnu asocijativnost i mašta – kao u fantastičnoj slici-analogiji između mozga i crijeva, gdje zbog užasne, jungijanske sličnosti organa po njihovim fiziološkim geografijama pjesnik nadilazi vlastitu metaforu, ili u kalamburima kao u onom o Srbima kao „narodu s posebnim potrebama“, gdje je maštovitost okretanja pomodne fraze sasvim u kontinuitetu kritike metajezika kao motiva – onda mu, u takvim momentima još uvijek nema premca.

Ili recimo, umjesto da svaki put intonira istim ponavljajućim stihom, on se igra skraćenicama – KBJM („kad budem još mlađi“) i drugima kojima otvara pjesme i poglavlja; to je ironiziranje jezika SMS poruka dakako, jezika skraćenog do ekstrema, do nestanka, do bezrječnosti nemuštih. Ne pomičući se s mjesta, metaforički i doslovno, Bećković uvijek gleda i sve mjeri s neizmjenjenim modelima: apsolutnom vrijednošću Njegoševog nebeskog dara odnosno narodskog govora, vanredne, neponovljive elastičnosti lingve običnog svijeta nekada, pogotovo najbližeg mu jezičnog kruga, crnogorskog, ijekavskog. Bećković ih neprestano i implicite uspoređuje s padom jezika koji se dogodio i događa se danas u možda nepovratnom procesu. Tu bi mu se lako i sa zdrave pameti s jedne strane moglo dati za pravo, iako bi se takvom pesimizmu trebalo oduprijeti odmah, bez demagogije – jezik se obnavlja neprestano, naime, ciklički, pa nema razloga da se, bez lažnog optimizma, to dogodi i jeziku nacije kojoj pripada pjesnik.

Iz toga: regenerativnost poezije, njenu snagu da ponovo vrati život i u život, Bećković, iza podsmijeha iza kojega se skriva konstantno kukanje i jeremijada, kao da to ne vidi.

To pitanje, kako stvarnog, imanentnog, tako i lažnog, patetičnog i dvoličnog pesimizma, umora i žaljenja iz pjesnikova pogleda, simbolično je za mnogo dublji problem. Baš kako je Konstantinović neuporedivim uvidom, kritički i empatijski secirao Disa kao „genija paradoksalne tvoračke lenjosti“ – isto kao da sto godina kasnije vrijedi za Bećkovića. Lijenost duha i nezainteresiranost za svijet van neposrednog, koji pjesnik svojim talentom transcendira i, kako filozof kaže, „pretvara je u svojevrsnu lakoću“ – kako je ovo savršeno prilježno, upravo aksiološki, u slučaju ovdje.

Ima, međutim, jedna fundamentalna razlika u odnosu na prethodnika.

Prvi je naravno pjevao u svoje ime najprije, pa iz toga se eventualno moglo širiti dalje. Bećković odavna ne govori samo u to i takozvano svoje ime, još od one strašne rečenice od prije dvadeset godina o radijem bivanju „na pogrešnoj strani sa svojim narodom nego na pravoj s dušmaninom“. I zato, a nakon svih potrošenih energija i ljudskih kapaciteta, ova sadašnja retorika poraza i predaje, u krajnoj točki, retorika je jedne slomljene nacije. Štoviše, one koja zapravo uživa perverzno u svome lomu, jer iza toga uživanja ne smije da pomisli što to stvarno znači, takav slom, odgađajući da se pogleda istinski, van retorike pjesničke, govorne uopće, iza doskočica, gnoma i duhovitosti.

Gore pak, kao predstavnik te psihologije, barjaktar nedovoljno jasnog pogleda, iza svoje kozerije Bećković moralizira na iritirajući način, poput kakvog popa kod Dostojevskog, kao klasični narodni autoritarac sa sarkazmom i s vrijednostima koje se samo nedosljednom autoru čine kao duboke i fundamentalne. Pjesnik koji se igra s distancom i karikaturalizira stvarnost, ali i svoj pjevajući subjekt, samoga sebe, drži i misli da kontra svoje retorike negdje u sebi zadržava ozbiljan „centar“, nepomaknutu točku. Ne zna naime da je, u međuvremenu, upravo u toj točci, u tom mjestu, iznutra već odavno neozbiljan.

Podijeljenost, što je ovdje glavna stvar, između (navodnog) morala i kreacije, nesumnjive vrijednosti pjesničkog stvaranja, osvećuje mu se u vlastitoj poeziji primjerom kakav se rijetko nalazi, bilo gdje.

Otvarajuća pjesma, prva iza prologa, spada među najbolje opise – možda u bilo kojem svjetskom poetskom korpusu – same srži toga što znači biti pjesnik, šire umjetnik, opise njegovih promjenjivosti spram jedne istine (!), spram objektivnog, bezbrojnih promijenjivih subjektivizama koji svaki put, dnevno, ili u satu čak (a zbog razloga što idu, kako pjeva Bećković, „od hormona do finansijske krize“) mijenjaju vlastite istine i istine o svijetu. To je oda antibukvalnosti, nedoslovnosti i pjesničkoj neurozi nestalnosti koje Bećković ističe (kurzivom!) u briljantnom, ponovo iz običnog govora stvorenom manifestu: „kao da ja znam šta o tome mislim„.

Kako je strašno onda kad se shvati da se taj humani manifest poetskog „šaranja“ i promjene refleksno i spontano čita nasuprot njegova socijalnog bića, građanskog, njegove ideološke nepromjenjivosti i krutosti. I kako porazno, po njega – i po nas.

Matija Bećković, dečak
Matija Bećković, dečak
Copied

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Više iz rubrike Kultura

Premijera

12.септембар 2025. S.Ć.

„Karmadona“ premijerno u Torontu: Direktan sud bez kompromisa

Mediji su puni hvale za srpski film „Karmadona“ čija je svetska premijera upravo održana na festivalu u Torontu, opisuju ga kao direktan sud stvarnosti bez kompromisa

Grad i Fest

12.септембар 2025. Sonja Ćirić

FEST: Trebalo bi da bude održan od 21. do 28. decembra

Ako se složi Skupština Grada, Fest će biti održan od 21. do 28. decembra. Bio bi to jedini način da se zaboravi na sve ono što koči realizaciju ovogodišnjeg izdanja

Urbanizam

12.септембар 2025. Sonja Ćirić

Finta privatnog investitora: Gde se krije osnova za rušenje Beogradskog sajma

Netačna je teza izneta ovih dana da nema preciznog uvida u stanje hala Beogradskog sajma, te da je procena troškova njihovog privođenja novoj nameni zbog toga neizvesna, kaže profesor Građevinskog fakulteta u Beogradu Dušan Najdanović

Država i knjige

12.септембар 2025. Sonja Ćirić

Godišnjica pada nadstrešnice: Na Sajam knjiga neće imati ko da dođe

Ove godine najposećeniji dan Sajma knjiga pada 1. novembra, na godišnjicu smrtonosnog pada nadstrešnice Železničke stanice u Novom Sadu. Da li je, praveći raspored jesenjih manifestacija, uprava Beogradskog sajma zaboravila na to

Demant

11.септембар 2025. S. Ć.

Narodno pozorište: Nismo izostavili Vanju Milačić

Narodno pozorište demantuje da je iz teksta kojim objavljuje vest o nagradama na festivalu „Purgatorije“ u Tivtu izostavilo fotografiju glumice Vanju Milačić

Komentar

Pregled nedelje

Vojna parada: Paradero i balansero

Ima li Aleksandar Vučić vojsku? Nešto ponaprednjačenih kadrova sigurno bi u „datom trenutku“ stalo iza svog „vrhovnog komandanta“. Ali šta je sa trupom? Pa ništa – velika većina bi zabušavala, uzela bolovanje, isparila. Oni su tu samo zbog para

Filip Švarm

Komentar

Jovo Bakić naglavačke: Oni jure narod po ulicama

„Jurićemo ih po ulicama“, proricao je Jovo Bakić i mnogi su mu davali za pravo. Sada se dešava obrnuto – naprednjački Šturmabtajlung mlati narod po ulicama, kućama i lokalima. A naša čaršija se dobrim delom gnuša „svakog nasilja“

Nemanja Rujević

Komentar

Samo Srbina njegov navijač bije

Nije nelogično da se malo pribojavaš tuđih navijača kada odeš na utakmicu, pa i reprezentacije. Ali da strepiš da će te tvoji prebiti - to samo u Srbiji postoji

Marija L. Janković
Vidi sve
Vreme 1810
Poslednje izdanje

Vreme nasilja: Protest u Novom Sadu u pet slika

Bes, pendreci i suzavac Pretplati se
Vreme nasilja: Zastrašivanje građana

Naprednjačke bande za razbijanje glava i izloga

Srđan Rončević, dekan Prirodno-matematičkog fakulteta u Novom Sadu

Odbrana etike, studenata i autonomije univerziteta

Kako su stotine prosvetara izgubile posao

Monstruozno mešanje karata

Predsednik i leteći automobili

Šta sanjamo, a šta nam se događa

Vidi sve

Arhiva

Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.

Vidi sve
Vreme 1810 10.09 2025.
Vreme 1809 03.09 2025.
Vreme 1808 28.08 2025.
Vreme 1807 21.08 2025.
Vreme 1806 14.08 2025.
Vreme 1804-1805 31.07 2025.
Vreme 1803 24.07 2025.
Vreme 1802 16.07 2025.
Vreme 1801 09.07 2025.
Vreme 1800 02.07 2025.
Vreme 1799 25.06 2025.
Vreme 1798 19.06 2025.

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Vreme Logo
  • Redakcija
  • Pretplata
  • Marketing
  • Uslovi korišćenja
  • Njuzleter
  • Projekti
Pratite nas:

© 2025 Vreme, Beograd. Developed by Cubes

Mastercard Maestro Visa Dina American Express Intesa WSPAY Visa Secure Mastercard Secure