U četvrt veka svog prisustva na sceni, Uroš je Đurić izgradio "lik i delo" koji se prirodno prožimaju, i koji tvore jednu od najosebujnijih umetničkih pojava današnjice
Ima li ikoga u ovom delu sveta da ne zna, ili da mu se bar ne čini da zna, ko je Uroš Đurić? Na drugoj strani, koliko je onih koji znaju čime se tačno i čime se zapravo i koliko uspešno bavi ovaj svima prepoznatljivi čovek, mislim, onda kad ne igra u filmovima Srđana Dragojevića, pankerskog mu saborca iz mladosti?
Ne pitam (se) ovo tek tako… Odnos, štono bi se reklo, „lika i dela“ u savremenoj umetnosti ume da bude prilično traumatičan, ili bar kontroverzan; ovu potonju reč namerno stavljam na ovo mesto nadajući se da će čitaoca asocirati na kontroverzne biznismene i slične fenomene devedesetih (i dvehiljaditih, na nešto drugačiji način) jer (i) oni jesu deo sveta (kao volkje, a naročito kao predstave…) čijom slikom Uroš Đurić manipuliše, i čiju pojavnost i značenja inkorporira u svoju pojavnost – ergo, u svoj rad. Oh, zar je to jedno te isto? Nije, mada opet i jeste. O tome se u ovoj priči ponajviše i radi.
Izvesna nelagoda i napetost koje detektujemo u toj dvojnosti dolaze otuda što je Umetnik ovde neretko i dalje biće „romantičarski“ distancirano od sopstvene umetnosti, to jest, još je rasprostranjeno shvatanje da je umetnik samo puki „izvođač radova“ u proizvodnji tzv. besmrtne lepote koja da samom sobom transcendira njegov bedni zemni život, sam po sebi nevažan. I kao što već biva sa dubinski predmodernim kulturama, njima teško uspeva da se naprosto modernizuju, nego odmah odu koji bitan korak predaleko: naime, u skladu s „tabloidnom“ prirodom em tranzicionog kermesa em jednog evroperiferijskog đubrišta na šta su se dobrim delom sveli Srbija i gro Balkana, pojavila se – a valjda već i zavladala, barem u mainstream „javnom prostoru“ – i radikalno drukčija slika umetnika kao onoga ko zapravo postoji i živi manje-više isključivo kao estradna pojava, biće poznato zarad svoje poznatosti i priznato zarad priznatosti, lik bez dela, sve u svemu: monada i sablast čija je egzistencija pre zrcalna slika reality showa nego u starinski modernom (!) smislu mondena pojava Slavnog Umetnika koji se prvo proslavio svojom umetnošću, a tek onda – gotovo neizbežno, ako ne živi kao pustinjak – postao opštepoznati javni liebling.
E sad, gde je u svemu tome Uroš Đurić? Pa, upravo tamo gde i treba. Kao umetnik besprekorno fundirane medijske i društvene svesti, a uz to i mnogo obrazovaniji nego što bi to mogao odati njegov haj-nehajni javni lik, Đurić u dvadesetak godina umetničke karijere neprestano proizvodi nekakav hype i istovremeno ga subvertira, demaskira, ismeva, pokazuje njegovo naličje, ispraznost, činjenicu da iza hajpa naprosto ne mora stajati doslovno ništa. Istovremeno, međutim, kao slikar i kao „vizuelni umetnik“ šireg zahvata, Đurić sve vreme na „najklasičniji“ mogući način neumorno radi, pokazujući se kao jedan od najzanimljivijih – ajmo reći ono dosadno: neofigurativnih – savremenih slikara na našoj i „regionalnoj“ sceni, a bogme i šire (što ne ostaje neprepoznato), dočim istovremeno kreira i niz fotografskih i drugih vizuelnih serijala i intervencija svih vrsta, na besprekorno lucidan i promišljen način problematizujući, recimo, odnos „privatnog“ i „javnog“ kod tzv. javnih ličnosti i medijsku treš industriju koja na tome lukrativno parazitira, ili odnos „visoke“ i „niske“ ili pak urbo i turbo kulture, „populističku“ ili post-dečačku fascinaciju fudbalerima i timovima, položaj i smisao „umetničkog angažmana“ kako na postratnom „zapadnom Balkanu“ tako i u širem, globalnom kontekstu istorijskog trijumfa ideologije „slobodnog tržišta“ – trijumfa koji je u međuvremenu ozbiljno uzdrman, svakako na neiznenađenje prekaljenog levičara U. Đ…
Sve ovo, i još mnogo toga, dobro je i pregledno izloženo (i razloženo) na nekoj vrsti retrospektivne izložbe Strategije ekscesa ili ko se žuri uleti mu Đurić u Muzeju savremene umetnosti Vojvodine u Novom Sadu (izložba traje do 25. juna), poslednjih godina postojano najživlje i najvažnije institucije te vrste (a i likovnjačke generalno) u ovoj pretužnoj zemlji, sada direktno ostavljenoj na milost i nemilost antikulturnim varvarima i skakavcima kakvih još nismo videli – a svašta smo videli. Kustos izložbe Nebojša Milenković (kojeg pamtimo po dobru iz niza prethodnih vrednih projekata na istom mestu) ujedno je i autor „nosećeg“ analitičkog teksta u opširnom i odlično uređenom katalogu izložbe – zapravo, to je već svojevrsna monografija pređenog umetničkog puta, utoliko i must-have za sve koji znaju da je Uroš Đurić jedna od najznačajnijih i najblagotvornijih pojava širokog spektra na ovdašnjoj umetničkoj sceni, kao i za sve koji su bili takvog dojma ali su im nekako izmicali dokazi usled njihove rasutosti…
Sukus Milenkovićevog kritičarskog truda možda najpre progovara iz ovog pasusa: „Budući da se intelektualno formirao na stečenim iskustvima beogradske andergraund, rok i pank scene, ali, takođe, i sa snažnom svešću o konceptualnim umetničkim praksama sedamdesetih – Đurić svoju umetničku poziciju nalazi u međuprostoru, zjapu, između nedovršenog modernizma, neizgrađenog kapitalizma i zakonski i vrednosno konfuzne i frustrirajuće tranzicije. Infiltriranjem u sistem i medije tzv. popularne, zapravo populističke kulture Đurić ih mimikrijski, poput stranog tela, ubačenog organizma, socijalnog parazita – bez iluzije o mogućnosti delovanja iznutra – pretvara u sredstvo manipulisanja, ne toliko samim medijima koliko upravo našom percepcijom i njihovim doživljavanjem.“
Osim svih tih „multimedijalnih“ (ja izraza…) radova, lepo je podsetiti se, na izložbi kao i u monografiji, i Đurićevog uzbudljivog slikarstva, kako onog iz perioda saradnje sa Stevanom Markušem, tako i „solo karijere“. Vredi, dakle, požuriti u Novi Sad (dok i u Vojvodini sasvim ne zavlada ova institucionalizovana i osiljena Beda Duha koja guta sve) dok još traje izložba. A sad, ako vam usled žurbe uleti Đurić… pa, nije ni to baš najgore što može da vam se desi.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Ministarstvo kulture nije želelo da pomogne ni jedan od tri programa Umetničkog prostora U10, koji je već skoro deceniju važna tačka domaće scene savremene umetnosti, što je U10 prokomentarisao svakodnevnim programom u avgustu učesnika iz Srbije i sveta
Jednog sunčanog dana 74 godine kasnije naišao sam tuda i umesto da, kao mnogo puta do tada, pođem za svojim poslovima, ušao sam u Čelebonovićevo zdanje. Pokušavam da shvatim zašto vreme ovde protiče sporije nego napolju
Prvi put od kako su srednjovekovni spomenici na Kosovu uvršteni na Uneskovu listu svetske baštine u opasnosti, kao razlog je naveden "politički problem"
Iznenađuje to što, sasvim oprečno od onoga što se na istom mestu, na Letnjoj pozornici u palićkom parku, moglo videti prethodnih leta, predstavljene filmove odlikuje i u isti kontekst smešta upadljivo odsustvo očiglednije političnosti, dok je polifonija, kulturološka i svetonazorska, na sreću i dalje tu, kao efektna i prikladna “uteha”
Vest je u novom filmu ponudio prilično britku vivisekciju holivudskog sistema vrednosti, uz to uspevajući da sve vreme bude zabavan i, što je veoma važno, ciničan. Gorak je ovo film, lišen iluzija, ali istovremeno pokreće nihilistički polet koji je toliko jak da povremeno može da podseti na optimizam
Sinoć je u Parizu ceremonija otvaranja Olimpijskih igara bila uzbudljiva veličanstvena emocija zbog nikad, ali nikad, viđene predstave o zajedništvu, slobodi, ljubavi, lepoti, radosti. Šteta što neki ovdašnji mediji to nisu umeli i hteli da vide
Vulinove laži o Zdravku Ponošu imaju samo jedan cilj. A to je pokušaj režima da se kontrolom nad vlastitom ružnom prošlošću uspostavi kontrola nad budućnošću. Otud i svo to sluđivanje naroda i nasilje nad zdravim razumom
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!