Politička volja i politika kaucije

Miroslav Mišković je ovoga utorka, kad se zaključuje ovaj broj „Vremena“, zahvaljujući kauciji od 12 milijuna eura izašao na slobodu: da se brani, ne da bude oslobođen eventualne krivične odgovornosti.

Osim te činjenice, tu je i ona da je tek u nekoliko slučajeva naš, srpski sud, prihvatio jemstvo: sjećamo se Sretena Jocića sa 300 hiljada eura (koje mu je, navodno, osigurao prijatelj, koji nema veze sa Mirom Marković koja mu je za sitnu lovu iznajmila kuću u situaciji u kojoj on zarađuje mjesečno oko 600 eura), prisjetimo se i Jezdimira Vasiljevića, čija je kuća – jemstvom opterećena – otišla na doboš, jer se udaljio iz zemlje nakon što je jemstvo dao.

Zakon kaže da jemstvo može biti dato isključivo onda kad se pritvor određuje zbog opasnosti od bijega: onda osumnjičeni ili okrivljeni mora nadležnima predati svoj pasoš, ali i neki iznos novca, nekretninu ili nešto slično, kao garanciju da neće pobjeći. Ima još uvjeta: da djelo za koje se isti tereti ne „vuče“ za sobom više od deset godina zatvora, kao i to da ne postoje teške okolnosti krivičnog djela koje je počinio.

SLUČAJEVI I SITUACIJA: Hajdemo sada, prije „slučaja Mišković“, ustanoviti dosadašnju praksu. Na primjer, Sreten Jocić, u ona doba izručen iz tuđe države u našu, koga nitko nije pitao od kojih poslova živi, kome plaća porez i ne bi li se od njega moglo tražiti više od 600 eura mjesečno, od kojih navodno živi; taj iznos, inače, nipošto ne podupire njegov životni stil – kad je na slobodi. Do danas ništa o tome ne znamo, osim čuđenja sudija koji kažu da oni, da ih je itko pitao, ne bi baš tako odlučili.

Tu je gazda Jezda, kojem je prihvaćeno jemstvo na kuću: usprkos tome je pobjegao, dalje se zna, vratio se, umro i nitko nimalo pametniji, niti država niti oni kojima je ostao dužan. Tu su, nadalje, Bogoljub Karić, Stanko Subotić i Slobodan Radulović, sa idejama da čak mnogostruko povećaju jemstvo državi da će ipak doći do suda, a neće potom pobjeći (Subotiću je to uspjelo posljednjih dana). Jedini je zakonski problem u tome što se moraju pojaviti pred srpskim pravosuđem: moraju doći, moraju se suočiti s rješenjem o određivanju pritvora i moraju izaći pred nadležnog suca, bilo istražnog, bilo raspravnog. U slučaju onih protiv kojih je u toku istražni postupak, moraju po Zakonu o krivičnom postupku izaći pred istražnog suca, koji će odlučiti o njihovoj ponudi za kauciju. Ako je optužnica već podignuta, moraju se predati našim pravosudnim vlastima, odguliti malo pritvora i potom kauciju-jemstvo predložiti sudskom vijeću.

Današnja je situacija ovakva: Karića još nema, Radulovića također, dok je Subotiću prihvaćeno jemstvo – iako se nije pojavio pred nadležnim sudom – pak će stići, kako tvrde tabloidi pozivajući se na njegove advokate, u septembru pred sud i – opet kako tvrde – dokazati svoju nevinost.

Inače, prisjetimo se, najnoviji Zakon o krivičnom postupku (još nije u cjelini stupio na snagu) imao je ideju da će se promijeniti i institut jemstva: ubuduće ne bi trebalo biti da, kao dosad, oni koji jemstvo predlažu, licitiraju s nekim iznosima. Ubuduće, cijenila bi se sva njihova imovina i prihodi, pa bi sud sam mogao odrediti cifru kao zamjenu pritvora i boravka na slobodi za neke bogatune, čak i naše, koji tvrde da svoju privremenu slobodu mogu dobiti za neki sitniji iznos, umjesto za ono što stvarno posjeduju.

Tako bi, na primjer, teško Joca Amsterdam mogao pričati o svojih 600 eura mjesečno koje prihoduje i teško da bi mu olakotna okolnost bila da kao podstanar živi u kući Mirjane Marković…

Ima istraživanja sudske prakse koja kažu da naši sudije baš i ne vole tu priču sa kaucijom, dok s druge strane jako vole – kad im se kaže – da sudski ustanove „nanognice“, od Cece do Miškovića mlađeg, na primjer. Zašto, teško je pravno i nepravno protumačiti.

SPECIJALNO TUŽILAŠTVO I FAKTORI: No, bez obzira na cijelu egzegezu, priča o jemstvu Miroslava Miškovića je zaista unikatna i nema veze sa običajima našeg beskrajno razbarušenog pravosuđa. Čudnovato je, u prvom redu, što mu je sin pušten mnogo ranije na slobodu, makar i sa nanognicom, kao npr. Ceca Ražnatović ili bivši vlasnik „Kurira“ Radoslav Raja Rodić.

Mišković je međutim za sve to vrijeme sjedio u pritvoru: te može utjecati na svjedoke, te može pobjeći, može bilo što, ovo ili ono… Za sve vrijeme šuti on, šute advokati koje je angažirao osim povremenih sterilnih saopćenja o nevažnim stvarima.

Ako i pristanemo, sa potpuno pravnog stanovišta, da je Mišković – mlađi, već odavno na slobodi, pa i stariji koji je tek ovog utorka otpušten na slobodu – mogao utjecati na svjedoke, tu je riječ o efikasnosti sudskog postupka: mogli bi ti naši sudije, tužioci još više, malo efikasnije raditi svoj posao, a ne da razvlače mjesecima i mjesecima ono što im se naredi s više instance. Kad je o bijegu, eventualnom, riječ, onda vidimo kako nam stoje ostale službe: ako nam rade graničari i policija, teško da će netko tko je svoj pasoš predao nadležnima moći preko grane; uostalom, nadležni su Miškoviću (i raznim drugima) odavno mogli oduzeti pasoš, staviti na liste non grata naših domaćih putnika preko grane, nije im trebao neki datum ovog kasnog jula…

U cijeloj toj stvari imamo sasvim sigurne činjenice: da se Specijalno tužilaštvo za organizirani kriminal, ma tko posljednjih godina bio na njegovom čelu, uglavnom vodi principom „političke volje“. Točnije, ako im ne kaže, ranije Snežana Malović ili netko iznad nje, a danas neprikosnoveni Aleksandar Vučić, oni neće podići optužnicu za bilo što, zloupotrebu službenog položaja ili nešto mnogo više. Kad ustanove „političku volju“, onda može što god, pogotovo kad im spominjani Vučić – dio izvršne vlasti, inače – kaže da će najdalje u idućih godinu dana postupak protiv Miškovića (tu upišite ime koje vas više zanima!) biti završen.

U takvoj konstelaciji imamo odluku o puštanju Miroslava Miškovića na slobodu: ona nije pravna, ona je sasvim politička. Da nije, ne bi odluka bila da on položi 12 milijuna eura – e pazimo sad! – u dinarskoj protuvrijednosti, što je učinjeno u ponedjeljak, tri dana prije no što ove novine izlaze. U utorak, kad nastaje ovaj tekst, već se promijenio devizni kurs, u četvrtak kad će ove novine biti na kioscima situacija s kursom je još neizvjesnija. A tek za godinu, dvije ili četiri – jer taj je novac Miškovićev, ma kako krivični postupak završio – država Srbija će biti na gubitku.

KOMŠIJA I NJEGOVA KRAVA: Ovo je, naime, prvi slučaj da sud odlučuje da se jemstvo daje u čistom kešu i eurskom iznosu, ali u dinarskom pologu po (srednjem) tečaju na dan kad se jemstvo polaže. Sve dosad, ne samo u Srbiji, nego i u regiji i državama na temelju kojih smo počeli praviti sudsku praksu u toj stvari, prihvaćalo se jemstvo u bankarskim garancijama, hipotekama na kućama i umjetninama… Sve do Miškovića, kojem rekoše: samo 12 milijuna eura u dinarskoj protuvrijednosti, u državi koja drži do svoje nezavisnosti i sve, osim onoga za građane računa u eurima, nenarodnoj i neustavnoj valuti.

Sudije s kojima smo pričali – jasno je zašto neće javno istupiti, pod vlastitim imenom – slažu se da je ova odluka o jemstvu u eurima-dinarima i isključivo u kešu politička; dosad su svi zalagali nekretnine, hipoteke… osumnjičeni ili optuženi, njihovi prijatelji ili rodbina, bilo tko… Ovo je prvi slučaj da se baš isključivo novac traži i sad se postavlja pitanje: zašto je to politika?

Zato što će taj novac, tih nama običnima nezamislivih 12 milijuna eura, biti obezvrijeđeno u vrijeme kad će se Miškoviću starijem taj novac vraćati, bez obzira na presudu, oslobađajuću ili osuđujuću. Hrvatski advokati Anto Nobilo i Čedo Prodanović, koji imaju iskustva sa vrlo sličnim slučajevima (npr. Prodanović kao branitelj bivšeg premijera Ive Sanadera), upozoravaju na to da se, umjesto keš novca, moglo naći drugih garancija za Milorada Miškovića. Ovako, tih njegovih 12 milijuna eura završit će u sudskom pologu: sud neće to staviti u banku, neće biti nikakvih kamata na polog, sve će trajati nekoliko godina, a nakon toga će Mišković – ma kakva bila presuda, jer ovo je jemstvo samo za to da on neće „zbrisati“ iz zemlje i biti nedostupan nadležnom sudu – moći pravdu tražiti (i novce) i na našem Ustavnom, i na Međunarodnom sudu za ljudska prava u Strazburu, gdje smo ionako kao država „dužni kao Grčka“, ako je ta usporedba uopće primjerena. I cijelu će tu priču ponovo, po tko zna koji put, platiti građani, samo zato što je politička volja tako htjela.

Jednom portalu ovih dana je advokat Toma Fila rekao: „Ne znam da je ikada postojala opasnost od Miškovićevog bekstva, jer da je hteo – pobegao bi. Opasnost po javnost je stvar koja traje, ali ne zauvek. Ali, meni smeta priča o evrima u protivvrednosti u dinarima! U Srbiji je platežno sredstvo dinar. U Zakonu o krivničnom postupku nigde se ne kaže da će se garancije odrediti u evrima i da se plaćaju u dinarskoj protivvrednosti.

Ako stavljate u priču evre – šta vi to radite? To je moralno pitanje.

Evo šta će da se desi: položeni dinari će ležati tri-četiri godine, možda i više, jer ko zna koliko će trajati suđenje, pa će posle tog roka Miškoviću da se vrati njegov depozit koji neće biti 12 miliona evra u dinarskoj protivvrednosti, nego mnogo mnogo manje – jer će vrednost dinara da padne. Dakle, ovo je igra sa stavom: da komšiji crkne krava“, kaže advokat Fila.

Tu se nema što dodati, u svemu je obilje nepravde zbog trajne političke volje i potpuni nedostatak pravde za sve kojima je Mišković ili netko sličan njemu oličenje vlastite nepravde.

Ili obrnuto, nama građanima sve je isto.

(izvor cins: iz straha od osude javnosti, sudije ne prihvataju jemstva)