img
Loader
Beograd, 6°C
Vreme Logo
  • Prijavite se
  • Pretplata
0
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzleter
  • Podkast
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzletter
  • Podkast

Latest Edition

Dodaj u korpu

Reportaža – Exit 2014

Glorija zauvek

16. jul 2014, 12:08 Jasmina Lazić
Copied

Jedno je sigurno – posetioci ovogodišnjeg Exita vratili su se kući bogatiji za jedan nauk: ništa bez gumenih čizama i dobre kabanice. Ko se obezbedio na vreme mogao je mirne duše da uživa u sva četiri dana (i noći) na Petrovaradinu. Za mene je vreme stalo u petak

Kada je 1979. svojim megahitom I will survive Glorija Gejnor počela da osvaja disko klubove širom sveta, ja se nisam ni rodila. Veličanstvena disko kraljica tada je tri nedelje držala prvo mesto na svim top-listama u Americi.

Pesma koja je zavrtela planetu u prvi mah uopšte nije bila favorit njenih izdavača (verovatno ni njen), objavljena je na B strani albuma Love tracks. Njome je Glorija godinu dana pre nego što ću se ja roditi osvojila Gremi nagradu za najbolju disko pesmu.

I will survive je otpevana bez pratećih vokala (dakle, sve što se čuje je Glorija i samo ona), a pritom ju je otpevala na skali višoj od one na kojoj inače peva. U godinama koje su usledile s pravom je dobila epitet himne i u svakoj dekadi od dana kada je originalno objavljena bila je na listi najslušanijih zahvaljujući – obradama: R&B pevačica Safire je sa svojom verzijom osamdesetih bila na 53. mestu liste 100 najslušanijih, džez verzija Šanti Sevidž je 1996. osvojila 23. poziciju, Pussycat Dolls su je obradile 2009. kroz svoj hit Hush Hush i postigle veliki uspeh, baš kao i kada je pesma otpevana u seriji Gli 2011. godine.

Pre par meseci (u junu) I will survive je proslavila tačno 35 godina postojanja, a pre nedelju dana ja sam napokon dobila šansu da je čujem uživo.

HUK TIŠINE: Volela bih da mogu da potpišem da mi je ovo bio najbolji Exit do sada. Nije. Možda je problem u meni. Pre osam godina mi uopšte nije smetalo da kisnem, navlačim na sebe kese za smeće i veselo skakućem po blatu. Ovoga puta sam ispoljila sav svoj konformizam i tog petka mrzovoljno šetkala po polupraznoj tvrđavi. Kiša je lila kao iz kabla na putu do Novog Sada. Na ulazu u tvrđavu je rominjala, ali je do tog trenutka verovatno dozlogrdila i bogu i narodu do te mere da smo ušetali verovatno komfornije nego izletnici koji nedeljom reše da naprave piknik na mestu koje mi koji dolazimo samo u julu znamo kao mejn stejdž.

Svih prethodnih godina mrštila sam se na gužvu, a tog petka mi je nedostajala. Baš. Do te mere da mi je došlo da plačem kada sam osvojila sto na VIP terasi o kojoj sam prethodnih godina mogla da maštam i eventualno se tamo prošvercujem uz one „posebne goste“, jer ovog petka na VIP terasi nas je u pola deset uveče bilo – troje. Sedimo tako, pijuckamo piće, sušimo kabanice od 300 dinara (gospođa koja se dosetila da ih prodaje je ozbiljan pazar napravila), gledamo kako vetar drma zaštitne zastore, prazan most i sat koji otkucava pola sata do koncerta zbog kog smo tu. Nema euforije, nema paničnog dopisivanja telefonom… Mir, tišina, rekao bi čovek, ništa se ne dešava. Sat otkucava deset, nas troje počnemo da se uvijamo u foliju i pravac ka drvetu desno od bine, jer tamo je uvek najbolje mesto. Šetamo tako po kiši, usput zastanemo na Fjužn stejdžu, četrdesetak pokislih ljudi veselo đuska, ista slika i na rege stejdžu, prolazimo kroz tunel u kome se čuju krici koje klinci tradicionalno ispuštaju kada uđu unutra, ali za razliku od prethodnih godina kada je taj huk toliko snažan da od njega zuji u ušima, sada zvuči nekako prazno. Koliko god patetično zvučalo, tvrđava je u petak uveče izgledala kao grad duhova, što zbog pustoši, što zbog toga što smo svi bili obučeni u bele lelujave kabanice one gospođe. Ipak, ne gubimo nadu. Večeras nastupa Glorija, žena uz čije sam pesme kao petogodišnjakinja đuskala u maminim cipelama na visoku petu (jednu štiklu pritom slomila), kraljica zbog koje sam u vrtiću motala viklere i odevala se u mušemu samo da bih izgledala kao ona. Za razliku od današnjih „kraljica“, Glorija Gejnor nikada nije đuskala okolo pokazujući donji veš i nikada se nije trljala o pratećeg vokala. Bila je i ostala dama. Danas ima 65 godina.

DIVA JE STIGLA: Nisam očekivala da na scenu istrči furija, ali moram da priznam da me je ono što sam videla – oduševilo. Posle pompezne najave pojavila se kao prava disko kraljica, lagano i samouvereno pružajući ruke prema publici, i izgledala mi je lepša nego ikada. Ako je istina kao što je rekla u jednom intervjuu da se sama šminka i frizira, jer je zahvaljujući džangrizavoj majci koja je bila protiv njene muzike završila ta dva praktična kursa (plus škole za daktilografkinju i računovođu), radi to bolje nego da je sređuje čitava armija make up artista. Glorija Gejnor, naime, izgleda bolje nego ikada.

Predstavila se bliskom baš onako kako je osećamo dok slušamo njenu muziku. Sa zadovoljstvom sam primetila da nas nije hvatala na izlizane fore pozdravljanja na srpskom jeziku i mahanja zastavom. Ona se i dalje drži svoje stare parole I am what I am. Dok je pevala tu pesmu kiša nas je ponovo udostojila svog postojanja, ali to više nije bilo bitno. Svi smo veselo skakutali po blatu i urlali iz petnih žila: I aaaaaam what I am… Svih 47 puta. I nije nam bilo dosta. U tom času, o simbolike, neko je otvorio kišobran u duginim bojama, pozdravljajući gej ikonu. A ona se toplo smešila i nastavljala dalje. S pravom je izjavila: „Ovu pesmu do sada niste čuli ako je niste slušali kada je ja pevam“, najavivši Every breath you take. Goodbye, Sting! Bilo je toliko dobro da nisu smetali ni zaljubljeni parovi od čijih se spojenih tela nije moglo videti pola bine, a klimaks nas je tek čekao.

Ruku na srce, Glorija je krala vreme. Pevala je duete i s vremena na vreme scenu prepuštala pratećim vokalima gledajući ih sa strane kao ponosna učiteljica. I imala je razloga za ponos. Bili su sjajni. Njen glas je i dalje moćan i snažan, ali telo je govorilo da je umorna. Kretala se po bini tamo-amo, ali više kao baka koja pokušava da ujuri nestašnu decu nego kao disko kraljica koja namerava da pokrene hiljade ljudi pred sobom. Nije je bilo briga. Bila je impresivna.

Kada god odem na neki koncert, obično jedva čekam baš tu jednu pesmu zbog koje bih poželela da vreme u tom trenutku stane. Ovoga puta sam želela da taj trenutak dođe što kasnije, jer sam znala da će to biti kraj koncerta.

Zavladala je svečana tišina, čuo se samo njen glas, pa šum činela, pa opet ona, onako nonšalantno kao da joj je svejedno kada će muzika da nastavi dalje, i onda se magija dogodila. Napokon sam uživo slušala I will survive i to desetak metara od žene koju sam kao dete bezuspešno imitirala pred ogledalom u roditeljskom domu i još bezuspešnije kao odrasla žena na karaokama. (Da, radila sam i to!)

Scenu je napustila kao što se na njoj pojavila. Svečano, ali dostojanstveno. Baš tako nekako se i publika razilazila. Bez žurbe i bez histerije.

Šetalo se lagano, nije se pričalo mnogo, pasulj sa rebarcima je mirisao lepše od ičega na svetu, pivo je bilo razvodnjeno kišom, a poznanici koje sam srela ili ushićeni time što su ponosni vlasnici gumenih čizama ili blesavo zarozani u kaljavim i mokrim patikama. Negde oko ponoći Exit je opet počeo da se pretvara u ono što jeste – gužvu euforičnih ljudi koji su hrlili ka mejn stejdžu gde je upravo počinjao koncert benda Rudimental. Bili su na visini zadatka, baš kao i Pet Šop Bojsi i onaj fantastični mladi Belgijanac Stromae veče pre toga, baš kao i Dejmon Alban sutradan (koga sam, priznajem, slušala sa troseda u direktnom prenosu sa radija oporavljajući se od prethodne noći), baš kao i Hurtsi, i Suejd zbog kojih sam se na Petrovaradin vratila sutradan. Ali jedna je Glorija.

Copied

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Više iz rubrike Kultura

Berlinare

25.januar 2026. S. Ć.

Festival u Berlinu: Iz Srbije „Imaginarni brojevi“ i dve koprodukcije

„Imaginarni brojevi“ je prvi kratki igrani film koji će se iz Srbije takmičiti u Berlinu nakon osam godina. Na Berlinaru će biti i dva filma u kojima je Srbija koproducent

Kultura sećanja

25.januar 2026. S. Ć.

Kome smetaju spomenici Pekiću i Narodnim herojima

Ovog vikenda u Beogradu oskrnavljena su dva spomenika: Borislavu Pekiću na Cvetnom trgu i Narodnim herojima na Kalemegdanu. Obesna mladež, desničari, ili vlast – ko je kriv

Država i film

25.januar 2026. Sonja Ćirić

Da li će reditelji i producenti doći na panel Filmskog centra i NAFFIT-a

Filmski centar Srbije pozvao je reditelje i producente na panel koji na Zlatiboru organizuje sa NAFFIT-om, Nacionalnim festivalom filma i televizije za "lojalne i podobne", koji je, kao i cela filmska branša, prošlog septembra bojkotovao

Ministar kulture

23.januar 2026. Sonja Ćirić

Zaposleni Republičkog zavoda: Ministar Selaković nam preti zbog Generalštaba

Izjavu ministra Selakovića da „ovu bandu treba rasturiti“ zaposleni u Republičkom zavodu za zaštitu spomenika kulture doživeli su kao ličnu pretnju, a lako im je da dokažu da su sve njegove optužbe neistinite

Ljudi u bioskopskoj sali

Fest

22.januar 2026. B. B.

Bivši članovi Odbora Festa: Smenjeni smo bez obrazloženja

Bivši članovi Odbora Festa o smeni su saznali iz medijskog istupa sekretarke za kulturu, i sumnjaju da će bez profesionalne strategije i analize dosadašnjih grešaka biti moguć dalji razvoj te manifestacije

Komentar
Fotografije i artefakti logora Jasenovac u Skupštini Srbiji

Komentar

Jasenovac u Skupštini Srbije

Postavka o Jasenovcu u holu Narodne skupštine kao dobrodošlica evroposlaniku Toninu Piculi i ostalim evroposlanicima je na nivou Vučićevog videa na mreži X u kome elaborira kvalitet svog smeštaja u Davosu. Tamo mu je bio kratak krevet, ovde mu je kratka pamet

Andrej Ivanji
Dekan Filozofskog fakulteta u Novom Sadu Milivoj Alanović u džemperu ispod koga se vidi plava košulja

Pregled nedelje

Ljudi koji bi da započnu rat u Srbiji

Zašto je dekan Milivoj Alanović isti kao šovinisti koji su huškali na ratove devedesetih? Zbog čega režimlije ne smeju ni pred sudiju za prekršaje, a kamoli pred Viši sud? I šta je ključni razlog za Vučićev rat protiv naroda i države

Filip Švarm
Blokada Filozofskog fakultta u Novom Sadu

Komentar

Šta bi naprednjaci dali da su Jelena Kleut

Profesorki Jeleni Kleut uručen je otkaz. Onda je doživela najveću počast koju prosvetni radnik može da doživi – studenti su masovno ustali da je brane od svih koji nasilno ućutkavaju kritičku misao

Jelena Jorgačević
Vidi sve
Vreme 1829
Poslednje izdanje

Ova situacija

Opomene i pouke Vlade Zorana Đinđića Pretplati se
Intervju: Ivan Vujačić, ekonomista, bivši ambasador u SAD, predsednik upravnog odbora Fondacije Zoran Đinđić

Žongliranje sa 18 loptica u Vladi

Naprednjački udar na pravosuđe

Lojalizacija sudstva i tužilaštva

Vučić kao četnik

Zapela mi kokarda za granu

Iran

Američke pretnje i domaće nezadovoljstvo

Vidi sve

Arhiva

Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.

Vidi sve
Vreme 1829 21.01 2026.
Vreme 1828 14.01 2026.
Vreme 1827 06.01 2026.
Vreme 1825-1826 24.12 2025.
Vreme 1824 18.12 2025.
Vreme 1823 11.12 2025.
Vreme 1822 03.12 2025.
Vreme 1821 26.11 2025.
Vreme 1820 19.11 2025.
Vreme 1819 12.11 2025.
Vreme 1818 05.11 2025.
Vreme 1816-1817 22.10 2025.

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Vreme Logo
  • Redakcija
  • Pretplata
  • Marketing
  • Uslovi korišćenja
  • Njuzleter
  • Projekti
Pratite nas:

© 2026 Vreme, Beograd. Developed by Cubes

Mastercard Maestro Visa Dina American Express Intesa WSPAY Visa Secure Mastercard Secure