

Iz novog broja „Vremena“
Zašto drhtiš kad je deset-nula
Nedeljnik „Vreme“ u novom broju analizira kako su jedvite pobede vlasti u deset malih sredina zapravo pokazale da je uskoro kraj


Ministar pravde
Osnovni podaci: Rođen je 1983. godine u Užicu. Prvih šest godina živeo u Novoj Varoši, a zatim u Beogradu. Završio je Pravni fakultet. Tokom studija je tri puta pobeđivao na takmičenju u besedništvu na Pravnom fakultetu (2004, 2005. i 2007. godine). Kao student 2007. godine dobio je prvu nagradu Alan Votson Fondacije za projekat „Dušanov zakonik i pravni transkripti“. Upisao je 2010. godine doktorske studije. Na Pravnom fakultetu Univerziteta u Beogradu 2009. godine postaje stručni saradnik u nastavi na predmetima „Uporedna pravna tradicija“ i „Nacionalna istorija države i prava“, na kojima je 2010. izabran za asistenta. Govori engleski, francuski i italijanski jezik.


Po čemu je poznat: Selaković je, dok je bio asistent na Pravnom fakultetu, na predavanju uzeo od studentkinje flašicu vode hrvatskog proizvođača i bacio je u kantu za đubre rekavši da to čini jer u pitanju nije domaća voda. Selaković je kazao da je samo želeo da ukaže studentima na neophodnost kupovine domaćih proizvoda: „Bacanjem te flašice studentima sam slikovito ilustrovao i na delu pokazao kako se pomaže Srbiji“.
Politička karijera: U Srpskoj naprednoj stranci je od osnivanja 2008. Član je Glavnog i Izvršnog odbora i predsednik je Pravnog saveta SNS-a. U septembru 2012. izabran je za člana Predsedništva SNS-a, a tokom ministrovanja je postao potpredsednik SNS-a.
Ministar: Najmlađi je ministar u Vladi Srbije. Kada je jula 2012. formirana Vlada Srbije premijera Ivice Dačića, Selaković je postao ministar pravde i državne uprave. Na tu funkciju reizabran je u aprilu 2014. godine u vladi Aleksandra Vučića.
Imovinska karta: Nikola Selaković, ministar pravde, prima tri plate: ministarsku od oko sto hiljada, drugu kao član Visokog saveta sudstva – 15.177 i treću kao član Državnog veća tužilaštva, takođe, 15.177 dinara. Njegova imovinska karta u Agenciji za borbu protiv korupcije je prazna. Spada u ministre sirotane, a u toj grupi su, pored njega, i premijer Aleksandar Vučić, potpredsednik Rasim Ljajić i Jadranka Joksimović. Prema tim kartama, oni nemaju ništa – ni stanove, ni kola, ni ušteđevinu.
Gospodin član: Sindikat pravosuđa Srbije saopštio je oktobra 2013. da ministar pravde Nikola Selaković ima devet funkcija. Selaković je tada bio član Saveta Univerziteta u Beogradu, Nacionalnog saveta za regionalni razvoj, Saveta za saradnju sa Haškim tribunalom, predsednik je vladinog odbora za pravni sistem i državne organe, član vladine kadrovske komisije, predsednik vladine administrativne komisije, član Saveta za nacionalnu bezbednost, Visokog saveta sudstva i Državnog veća tužilaca. Ministarstvo pravde je odgovorilo da je „ministar Selaković imenovan od strane Vlade Republike Srbije, i za obavljanje ovih poslova ne prima nikakvu zaradu.“
NGO aktivista: Selaković je osnivač, a u periodu od 2011. do 2012. godine bio je i predsednik Srpskog kulturnog kola „Despot Stefan Lazarević“. Od 2010. godine predsednik je Instituta „Oratoria“ – Centar za retoriku. Od 2003. godine je član, a od 2005. godine sekretar Kluba ljubitelja antičkog i rimskog prava Pravnog fakulteta „Forum Romanum“.
Hobi: Voli konje (kao mali naučio da jaše), a ljubitelj je i fotografije.
Stanje u pravosuđu: „Najveći problem pravosuđa su sudije i tužioci koji ne žele da prihvate da država ne postoji zbog njih, već da su oni tu zbog države i građana.“
Cenzura u Srbiji: „Kako neko može da priča o cenzuri kad se premijer u jednoj emisiji naziva somom, dok neki mediji objavljuju najgnusnije laži o mrtvorođenom detetu premijera? I niko na to nije reagovao, ni novinarska udruženja ni međunarodne institucije.“
Kokarda i šajkača: Orsat Miljenić, hrvatski ministar pravde, izjavio je da ne može da sedi za istim stolom sa Selakovićem ako nosi kokardu na kapi. Na to je Selaković uzvratio da ponosno nosi srpsku šajkaču. „Što se tiče moje kape, uvek ću s ponosom nositi kapu koju su nosili moji preci na Ceru, Kolubari, Krfu i Kajmakčalanu.“


Nedeljnik „Vreme“ u novom broju analizira kako su jedvite pobede vlasti u deset malih sredina zapravo pokazale da je uskoro kraj


Vlasti Aleksandra Vučića pojačavaju represiju i huškaju svoje protivnike jedne na druge. Ideja je prosta – pokazati da se pobuna tobože ne isplati i da je „pametnije“ odustati


Može se reći da su izbori koji se održavaju u deset lokalnih samouprava – najskuplji lokalni izbori u istoriji svetskog višestranačja. Upregli su naprednjaci sve svoje resurse da bi pobedili na tim izborima, ne bi li održali utisak nepobedivosti. Represija koju svakodnevno sprovode ima pre svega za cilj da stvori percepciju režimske moći i odlučnosti. Bitka se, kako stvari stoje, vodi pre svega na psihološkom planu. Ključno je pitanje da li će utiske koje produkuju naprednjaci uspeti da nametnu većini građana i da im oduzmu svaku nadu da su političke promene moguće


Šta se zaista dešava u poslednjih nedelju-dve na Kosovu? Da li je zaista rešeno pitanje boravišnih dozvola i da li je uzimanje, odnosno dobijanje kosovskih dokumenata veliki ili mali korak i ka čemu? Da li je srpskoj zajednici na Kosovu išta lakše ili ne? Kako na to gleda, ako uopšte gleda, Brisel? Hoće li Srbija zatvoriti makar jedno pregovaračko poglavlje u okviru onog čuvenog i sve daljeg puta ka članstvu u EU? I kakve veze, ako ikakve, sa tim imaju predlozi Aleksandra Vučića


Status Kosova ostaje centralno pitanje za Srbiju. U takvom kontekstu, dinamika evropskih integracija susednih država dobija poseban značaj. Brza integracija Crne Gore značila bi dodatno razdvajanje političkih tokova u regionu i smanjenje manevarskog prostora Beograda u odnosima sa Evropskom unijom
Propagandne strategije režima
Ima li pobunjeno društvo razlog za defetizam Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve