Uvertira za prošla vremena

Agresivnost i nasilje bile su glavne karakteristike naših „referenduma o nezavisnosti“ (osim crnogorskog), stoji u tekstu objavljenom u „Političkoj misli“, kojega potpisuje profesor i glavni urednik te publikacije Dejan Jović (Fakultet političkih znanosti Zagreb). Ta rečenica koštala ga je funkcije glavnog analitičara u Uredu predsjednika Republike Hrvatske Ive Josipovića.

foto: fonet

Riječ je tu o stručnom tekstu objavljenom u stručnoj publikaciji (reći će Žarko Puhovski, da se nikome ne zamjeri, da je riječ o tek 500 primjeraka), na kojega se ljutnuo aktualni – i nada se budući – predsjednik Hrvatske. Kao, to je neprihvatljivo, pa je odlučio razriješiti profesora Jovića dužnosti svog glavnog analitičara.

Te su se teme odmah dohvatili desničari (u hrvatskom slučaju to „desničarenje“ je neminovno vezano za ustaštvo i antikomunizam u smislu u kojem ga je odredio Adam Mihnjik). Po njima je Dejan Jović postrazriješeni: dezerter (gdje je bio kad su Stožeraši poginuli i Josipović pravio ZAMP, srpski SOKOJ), jugoslavenski nacionalist, branitelj teze o antifašističkom profilu Draže Mihailovića, ljubitelj Slobodana Miloševića… Svakakvog bulažnjenja iz raznih hrvatskih medija i sa portala raznih moglo bi se tu dodati, ama nema smisla.

NJIHOVI, A MOJI: Jovićeva profesionalna biografija je, nota bene, posve neumrljana: nakon kratkog (još kao maloljetnog) izleta u novinarstvo, otišao je u naučne vode. Studirao, magistrirao, doktorirao: ima tu Zagreba, Firence, Ljubljane, Mančestera, Londona (tamo je, na čuvenom LSE, doktorirao), do Univerziteta u Stirlingu (Škotska), odakle se kao predavač i profesor napokon 2009. godine vraća u Zagreb, na FPN. Predaje na osnovnim i svim višim studijama, objavljuje kod kuće i uokolo, cijenjen je u domaćim (manje) i međunarodnim (neusporedivo više) znanstvenim krugovima. Široj javnosti u Srbiji i Hrvatskoj postao je poznat nakon što je objavio knjigu Jugoslavija: država koja je odumrla, koja je nastala na osnovu njegovog naučnog rada. I danas je to tema koja ga zaokuplja i s kojom se dnevno bavi, pa i predaje studentima, pogotovo onima izvan bivše nam države, koji su za tu temu puno više zainteresirani no mi o čijoj se (vlastitoj) koži radilo i radi i danas.

Valjda je to točka na kojoj je sve uzavrelo u predsjedničko-predizbornoj atmosferi u Hrvatskoj: predsjednički petogodišnji mandat Ive Josipovića ističe, slijede izbori (tek trebaju biti raspisani krajem oktobra) krajem godine, te valja skupiti poene kod „njihovih i naših“. Josipović pak nema „naših ili svojih“, jer se tokom svog mandata zavadio i sa svojom izbornom bazom, SDP-om Zorana Milanovića, ali i sa dijelom svojih – kod nas bi se reklo „građanističkih“ – birača, koji njegovom politikom i postupcima u raznim domenima nisu zadovoljni.

Josipović, naime, radi isto ono što je radio Boris Tadić svojevremeno: udvara se desnici (kao kad mu je kolega Tadić sklopio sporazum na temu da „svatko ima svoj bol“) i umjesto da se drži onoga što je svojim biračima obećao – građansku, poštenu, pristojnu državu – pokušava da otme nešto glasača od onih koji ga, ma što radio, ionako neće podržati.

Još se ne zna tko će sve biti kandidati na predstojećim izborima. Bit će tu, sasvim sigurno, i nekih posve politički beznačajnih likova, na svim izborima ih je bilo. Činjenica je da je Josipoviću jedina protukandidatkinja Kolinda Grabar Kitarović, nekadašnja državna službenica koju je postavio HDZ, koji ju i danas podržava u kandidaturi. Ona je, međutim, politički blijeda figura, čak i njena dosadašnja predizborna kampanja ne pokazuje bogzna što od ideja o državi i njenom kursu.

Umjesto da Josipović otvoreno kaže zašto ima prednost pred njom (čak mu i ispitivanja javnog mnijenja daju ogromnu prednost, iako će – po posljednjima – izbore ipak odlučiti drugi krug u januaru iduće godine) i da zastupa ono na čemu je (na „novoj pravednosti“) dobio izbore 2010. godine, on se udvara onima za koje je ništa drugo nego – kao i Dejan Jović – ideolog jugonostalgije, novog „jugoslavenskog nacionalizma“ i još mnogo sličnih koještarija kojima javnost zasipaju retrogradni u hrvatskom društvu i politici.

MITOVI I STVARNOST: Uoči predsjedničkih izbora, naime, ali i mnogo ranije, u Hrvatskoj su ponovo na sceni razni „stožeraši“, koji će i Ivu i Dejana pitati „gdje su bili kad je grmilo“, rat naime kad je bio, oni koji kao heroja dočekuju Branimira Glavaša, oni koji će sa Thompsonom slaviti svjetske uspjehe hrvatskih sportaša, oni koji će ćirilične ploče sa vukovarskih zgrada razbijati na odbijanju ustavnog principa „dvojezičnosti“ (umjesto „dvopismenosti“, na primjer)…

Baš sve u posljednje vrijeme govori da se Hrvatska vratila daleko unazad, u ono vrijeme kad se tek šminkala po evropskim pravilima ne bi li ušla u evropsku porodicu, u kojem je bilo sasvim normalno da se mrze Srbi i ostale manjine, da se ljudska prava ne podrazumijevaju za sve i da vlasnici i prošlosti i budućnosti hrvatske budu stožeri branitelja, pogotovo onih lažnih – niti tu priču aktualna hrvatska vlast nije još razriješila.

Samo zbog njih je, i vlastite pohlepe za vlašću, predsjednik Josipović razriješio funkcije glavnog analitičara. Ne treba njemu netko tko će reći da je stvarnost ponekad potpuno protivna mitovima, koji promoviraju lažnu sliku stvarnosti. I koji kaže da je, kad je u pitanju suverenost i nezavisnost (o kojoj ama baš svi u svim državama bivše SFRJ neprekidno trabunjaju), jednoglasnost po tom pitanju moguća jedino u sustavima koji ne dopuštaju slobodno izražavanje. „Što je manje demokracije i slobode, to je veće ‘jedinstvo’ i veća ‘jednoglasnost’. Naravno prisilna. Ili – na dogmi nacionalnog mita konstruirana.“

Josipović bi, kaže definicija predsjedničke funkcije, trebao biti onaj moralni jezičak na tagu u pitanjima važnima za državu. Ovdje je, u Jovićevom slučaju, prevagnuo političko-populističko-privatni razlog: da se svidi onima koji otpočetka pametnog analitičara i profesora ne podnose, bez obzira na posljedice takvog predsjedničkog stava.

O pravu naučnika Jovića – a i Josipović je, osim glazbenika, i univerzitetski profesor – da slobodno radi i piše naučno utemeljene radove, da ne govorimo.

Grešne misli profesora Jovića

Naši referendumi o nezavisnosti bili su – osim crnogorskog iz 2006. – vrlo neliberalni. Možda su bili „demokratični“, ako se pod „demokracijom“ podrazumijeva samo utvrđivanje koga ima više, a koga manje. No, liberalni sasvim sigurno nisu bili – jer nije bilo dovoljno slobode da bi svatko bez opravdanog straha od drastičnih posljedica mogao reći točno ono što misli.

Na jednoj strani bili su oni koji su separatizam apriori i bez ikakve potrebe za objašnjenjem proglasili nedopustivom opcijom i „izdajom“. Na drugoj strani, oni koji su krenuli putem otcjepljenja, i koji su proglasili one druge – koji su zagovarali opstanak zajedničke države – „agresorima“ (ako se radilo o pripadnicima nekog drugog naroda) ili „izdajnicima“ (u slučaju da se radilo o pripadnicima istog naroda). U nekim slučajevima, drugu se stranu gotovo uopće nije moglo ni vidjeti ni čuti, kao da ne postoji. To nije bilo zbog toga što ona doista nije postojala, nego zato što je bila ušutkana neprekidnim etiketiranjem i prijetnjama, od kojih su se mnoge i ostvarile. Nije bilo dovoljno slobode. A nema je ni danas. Agresivnost i nasilje bile su glavne karakteristike naših „referenduma o nezavisnosti“. Oni su održani kao jedna vrsta uvertire u rat, ili prve epizode rata, a ne s ciljem stvaranja mira. „Razgovaralo“ se preko nišana. Njihov je „smisao“ bio – pokazati moć i silu drugima: i onima koji su bili proglašeni „izdajicama“ i onima koje se tretiralo kao „agresore“. Oni su služili za isključivanje drugih, njihovo eliminiranje, nadglasavanje i zanemarivanje.

(…)

U našim referendumima iz 1991. i 1992, oni koji su htjeli drugo u odnosu na ono što su zagovarale vlasti u pojedinoj republici – bili su u potpunosti isključeni. Bilo je opasno biti protiv, ako su vlasti bile za. Tko je, primjerice, u slučaju hrvatskog referenduma o izlasku iz Jugoslavije (koji, usput rečeno, nije imao ni izbliza tako jednoznačno formulirano pitanje kao što je bilo u škotskom slučaju), zagovarao stranu „protiv“? I tko je u raznim fiktivnim referendumima po hitnom postupku, održanim na brzinu i kako bi se legitimirala već donijeta odluka, u raznim samoproglašenim teritorijama po Hrvatskoj, Srbiji i Bosni i Hercegovini – bio protiv onih koji su organizirali takve referendume? Tko bi se usudio u atmosferi nasilja i nasilnog homogeniziranja učiniti ono što su učinili Škoti: slobodno zagovarati vlastita uvjerenja, bez nasilja i bez straha?

(Uz dozvolu autora, delovi teksta preneseni iz časopisa „Politička misao„)

Tatjana Tagirov