Braća po zločincima

Liče nam države kao da su blizanke (jednojajčane), pa tako taman što progutamo činjenicu da je Branimir Glavaš, ratni zločinac, prije vremena na slobodi, stigne nam nova knedla u grlo i glavu, da su šestorica osuđenih za zločin na Ovčari u Vukovaru puštena iz zatvora i da čekaju novu presudu, jednako kao Glavaš.

Za obje stvari zaslužna su dva ustavna suda, hrvatski i srpski. Oba su nakon nekoliko godina od ulaganja ustavnih žalbi donijela odluke da suđenja nisu bila pravična i da su osuđenima povrijeđena ustavna i građanska prava, potom su ukinute pravomoćne presude: Glavašu presuda Vrhovnog suda Hrvatske (pa se čeka novo drugostepeno suđenje), ekipi sa Ovčare presuda danas Apelacionog suda, a tada Vrhovnog suda Srbije, pa se također čeka nova odluka.

PROCEDURALNE GREŠKE: Ovi sa Ovčare, ponovo prvostepeni zločinci, vraćaju se svojim domovima i imovini stečenoj u krvavom dobrovoljačkom pohodu na Vukovar 1991. godine, pljačkom i švercom nafte i još koječega, koju su vodile sigurne ruke državnih struktura, Željka Ražnatovića Arkana, Vojislava Šešelja i njegovih radikala i ostalih znanih pojava za koje se tvrdilo da su paravojne formacije, a nisu bile; bile su državne i do dana današnjeg nitko osim ovih „malih“ nije odgovarao za taj zločin kad je 200 ljudi ubijeno, a još ih se šezdesetak vode kao nestali.

foto: reuters

Branimir Glavaš malo je veći „kalibar“: taj je, nakon što je godinama, od 1991. godine – počeo je praktično u isto vrijeme kao i kolege mu netom spomenute – bio ratni gazda Osijeka, u kojem su viđeniji i manje viđeni Srbi nestajali, ili gušeni akumulatorskom tečnošću po garažama, vezani „selotejpom“ ubijani na osječkim obalama… Godinama je taj kepec u maskirnoj uniformi, koju je danas zamijenio slavonskim škrlakom, žario i palio u političkom životu Hrvatske; kad ga se Ivo Sanader, kojem je režirao izborni dan, odrekao, napravio je novu stranku i ostao saborskim zastupnikom. Onda je, na jedvite jade, sud pokrenuo postupak, osudio ga, da bi ovaj pobjegao u Bosnu i Hercegovinu, gdje je na kraju i služio kaznu. Služio ju je jednako kao i Mirko Norac, koji je pobio onolike Srbe po Gospiću 1991. godine – taj je imao slobodne vikende i kupao se u Jadranu, oženio se u tim godinama i razmnožio (bivša mu je, inače, dugogodišnja dopisnica HRT-a iz SAD-a). Glavaš je pak samo spavao u mostarskom zatvoru, danju je bio slobodan čovjek, vikendom gazda i domaćin, kako bi se reklo u Srbiji.

I ekipa s Ovčare i Glavaš na slobodi su zbog tzv. proceduralne greške, koje u našim „pravnim državama“ uz ovako političke ustavne sudove – kako znamo – ne smiju proći. Hrvatska u tome ima znatno iskustvo sa slučajem „porodice Zec“, kad su drugovi Glavaševi i Tomislava Merčepa oslobođeni zahvaljujući tome što je vječni pravnički arbitar Vladimir Šeks našao proceduralnu grešku. Merčepu se danas sudi zbog nekoliko ubijenih Srba, ali i to je traljavo, pa se našao gospodin optuženi i na inauguraciji nove predsjednice Kolinde Grabar Kitarović; ta je, uostalom, u izbornoj kampanji najavila da bi joj savjetnik za vojna pitanja mogao biti ratni zločinac Norac…

Zanimljivo je da nitko zbog svega toga, ni u Srbiji niti u Hrvatskoj, nije digao nikakvu dreku, tek se oglasila Documenta (koja tamo radi po uzoru na Fond za humanitarno pravo), nešto javnih ličnosti, novinara i saborskih zastupnika. Sve je to bilo mlako u odnosu na ono histeriziranje maltene cijele hrvatske javnosti kad se na slobodi obreo Vojislav Šešelj, kojega je Haški tribunal išutirao u otadžbinu, ne znajući što će s njim i sa suđenjem i presudom već napisanom, pa formalno odgođenom (opet te proceduralne greške!).

ŠEŠELJEV DESANT: Puštanje Šešelja – ovdje protumačeno kao pokušaj destabilizacije vlasti od istih onih koji sad rade „desant“ na načelnika Generalštaba Vojske Srbije Ljubišu Dikovića – u Hrvatskoj je izazvalo ne samo strašno negodovanje nego i konkretne akcije. Tako se o njemu izjašnjavao Sabor, pa se otišlo pred Evropski parlament, da bi se akcija provukla sve do Ujedinjenih naroda. Kao, Šešelj je opća opasnost za demokraciju i pomirenje u regiji, on je najveća babaroga koja prijeti evropskoj idili na našim prostorima. Kao da nikoga nije bila ni najmanje briga za to što je Šešelj kao optuženi odsjedio u Sheveningenu skoro 12 godina bez presude; teško da mu je i Haški tribunal u onoj presudi donesenoj, pa povučenoj – iz proceduralnih razloga – toliko „odrezao“.

Našlo se u priči o Šešelju još „slatkih“ detalja, zahtjeva da mu se zabrane javni nastupi (kao da ga netko, osim Milomira Marića, uopće zove), sve do tragično glupavog i zakašnjelog zahtjeva Haškog tužilaštva i njegovog prvog čovjeka Serža Bramerca da se Šešelju ponovo odredi haški pritvor, iako se na prvotnu odluku suda o njegovom puštanju na slobodu uopće nije žalio. Bramerc je tako bio na braniku onoga što zbore u Evropskom parlamentu notorna Ruža Tomašić i njeni kolege HDZ-ovci (naći će se tamo i poneko iz tabora Zorana Milanovića, doduše): Šešelj i dalje širi govor mržnje, pa su Hrvatice i Hrvati jako uznemireni. O žrtvama je tek ritualno bilo riječi, žrtve nikoga ne zanimaju, osim ako ne služe kratkoročnim političkim ciljevima.

Svjedoči u prilog tome i slučaj Branimira Glavaša. Najprije je u Hercegovini najavio svoj povratak u Hrvatsku (i prije no što je odlučeno da mu se u Hrvatskoj, jer je i dalje prvostepeno osuđen, neće odrediti pritvor), ali i politiku. Onda se slikao po Osijeku i zagrebačkom Zrinjevcu, da bi posjetio i Sabor. Onda se čudio što je Milorad Pupovac, saborski zastupnik i predsjednik Srpskog nacionalnog vijeća tim povodom novinarima podijelio kolute selotejpa, jer mu je akumulator bio ipak malo pretežak za donošenje u taj „visoki dom“, kako Sabor nazivaju HDZ-ovci. Uslijedilo je Glavaševo (navodno sponzorirano) oglašavanje na Fejsbuku: „Pogledajte ovu njušku i uvijek imajte na umu kako je njegova mržnja prema hrvatskom rodu i državi Hrvatskoj, jedinica mjere zla i zločinačke politike prema vlastitoj domovini…“, poručio je Glavaš u tekstu ispod objavljene slike Milorada Pupovca, profesora Filozofskog fakulteta i saborskog zastupnika, kojega je nastavio vrijeđati i u kasnijim izjavama, dok su njegovi istomišljenici u sabornici, ali i po raznim portalima nastavili Pupovca „čerečiti“ sumanutim pričama da je, u stvari, bio produžena ruka Slobodana Miloševića u Hrvatskoj, za vrijeme rata i kasnije.

Što je napravila država? Ama baš ništa! Nekoliko zastupničkih klubova u Saboru je osudilo Glavašev napad na Pupovca – uglavnom se pričalo o „verbalnom“ napadu – opet su se oglasile još neke javne ličnosti i organizacije i nikom ništa. Na pitanje da li će policija reagirati na uvredljivu i šovinističku poruku koju je Glavaš uputio Pupovcu, ministar policije Ranko Ostojić je izjavio: „Morate znati da u ovom slučaju kaznenog djela prijetnja mora biti ozbiljna, shvaćena od osobe kojoj je upućena. I ukoliko gospodin Pupovac tu prijetnju prijavi, policija će sigurno postupiti.“

Nije prijavio prijetnju, na državi je da odluči da li je ova prijetnja ratnog zločinca ozbiljna, shvaćena od osobe kojoj je upućena. Da nije tragično, bilo bi baš smiješno.

ŠTO BI BILO, KAD BI BILO: Hipotetički, što bi se dogodilo da je vojvoda Šešelj – za razliku od Glavaša, zasad neosuđen – ušao u Skupštinu Srbije da vidi što je nastalo od njegove bivše stranke, danas najveće u Srbiji? Jasno je da je to sasvim nemoguće, radikali su se presvukli u naprednjake, čak i kumovi i prisvojeni sinovi, oni malobrojni su izvan parlamenta, a ni skupštinska sala više nije – kao u njegova doba – sigurna kuća za Ratka Mladića, dr Dabića, pa ni za njega.

foto: a. anđić

Što bi, nadalje, bilo da je Šešelj u svom dobro poznatom maniru na Fejsbuk ili ma gdje drugdje prozvao neku nesrpsku njušku kao jedinicu mjere zla i zločinačke politike, ili čak i neku sasvim srpsku njušku? Odgovor je nedvosmislen: i kuso i repato bi se diglo na takav njegov ispad šovinizma i uvreda; zbog Glavaša nije.

To su tek neki primjeri u kojima se hrvatska politika u odnosu na Srbiju ponaša ucjenjivački bez ikakvog argumenta. Mnogo su isti, naime, svakoj su „svoji“ zločinci, u stvari, heroji (jedino je zasad neosuđeni Šešelj otpadnik u ovom trenutku, iz razloga jasnih). Svađat će se dvije države i oko suđenja, tko kome ima pravo suditi, iako je jasno da niti jedna od njih ne bi da sudi nikom svome; govori o tome broj suđenja hrvatskim Srbima u Hrvatskoj, a tek rijetkim Hrvatima. Srbija je bar, iako nedovoljno, sudila današnjim svojim državljanima za zločine koje su počinili u Hrvatskoj.

Što je najgore, o tome koliko su isti govori i najnovija rasprava o žrtvama i nestalima. Ma koju metodologiju primijenile dvije strane, činjenica je da i danas vlada šutnja o još neotkrivenim masovnim grobnicama u Hrvatskoj u kojima leže žrtve srpskih snaga. Činjenica je i to da su u Hrvatskoj poznate lokacije sahranjenih hrvatskih Srba za vrijeme „Bljeska“ i „Oluje“, kao i da veliki broj dosad ekshumiranih i dalje čeka na DNK analize, usred Zagreba u forenzičkim hladnjačama.

Sve to i dalje stoji među političkim tzv. elitama dvije zemlje: svaka je zaronjena u svoje domoljubno-otadžbinske predstave, s time da predstavnici hrvatske vlasti malo-malo najavljuju ucjene srpskima na evropskom putu. Kao, ako ne budete sudili svojim oficirima za zločine u Hrvatskoj, ništa od Evrope; sve bi bilo lijepo da je ista Hrvatska ikoga (o)sudila za zločine počinjene na područjima koje je kontrolirala, osim Glavaša i predratnog konobara Norca, koji je danas ponovo neupitni heroj i možda savjetnik nove predsjednice.

Ona kojoj su, sudeći po dosadašnjoj retorici, na srcu najprije Hrvatice i Hrvati, potom državljanke i državljani Hrvatske, tek na kraju i najmanje građani Hrvatske. Građani su, reče ona, (ustavni) termin koji bi mogao uvrijediti seljake, Srbi su valjda politički Hrvati, osim onih većinski četnika i Jugoslavena, hrvatski ratni zločinci su Hrvati i državljani…

Ergo, vojvoda Šešelj je najveći problem Hrvatica i Hrvata i Srpkinja i Srba. Da građani Hrvatske i Srbije ne povjeruju koliko nas, u stvari, malo razdvaja, a šešeljevski toliko mnogo veže!