Esej Aleša Debeljaka Sumrak idola jedan je od najljepših, najdirljivijih, najprevođenijih i najuticajnijih tekstova o raspadu Jugoslavije. Taj esej završava prisjećanjem na pjesmu Ne daj se, Ines Arsena Dedića. Nakon što je prije nepunih pola godine, sredinom avgusta 2015, umro Arsen Dedić, napisao sam, ovdje u „Vremenu“, kratak nekrolog. Žalio sam za Arsenom, kao i valjda skoro cijela Jugoslavija, ali je taj žal bio žal za umjetnikom, ne nipošto lišen ličnog, ali uglavnom lišen one tuge što stvara gvalju u grlu, tuge koja obuzima čovjeka kad umre neko s kim se družio, smijao, pio, putovao, raspravljao o životu, književnosti i politici, povjerljivo razgovarao. O smrti Aleša Debeljaka ne mogu ni misliti ni pisati bez takve tuge. Takođe, Arsenu je sudbina nakon transplantacije jetre dala više od deset dodatnih godina pa je doživio svoj sedamdeset sedmi rođendan; Aleš Debeljak je poginuo jedva mjesec dana poslije svog pedeset četvrtog. Paralelu između njih dvojice prizvao mi je taj emfatični završetak eseja Sumrak idola i te dvije u vremenu bliske smrti, a sada, dok ovo pišem, primjećujem da imaju iste inicijale: A.D. To su oni inicijali koji u našoj civilizaciji označavaju prolazak vremena. Takođe, u slučaju Aleša Debeljaka, godine rođenja i smrti ogledaju se jedna u drugoj kao u ogledalu: s jedne strane 61, s druge strane 16. To je valjda u ljudskoj prirodi, to da tugu pokušava prevariti traženjem paterna i obrazaca; to je možda isti poriv koji čovjeka tjera u poeziju.
U književnost je Aleš Debeljak ušao putem poezije, sredinom i krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća, knjigama kakve su Imena smrti, Rječnik tišine i Minuti straha. Paralelno sa pisanjem poezije, Debeljak se etablira i kao esejista. Mada Jugoslavija već počinje da prolazi kroz terminalnu krizu i mada se slovenačka kulturna elita programski distancira od Jugoslavije, Debeljakovi pjesme i eseji su kroz prevode izrazito prisutni unutar srpskohrvatske jezičke matrice, prvenstveno preko zagrebačkog časopisa Quorum. Među njegovim tekstovima objavljenim pred kraj osamdesetih dobro se pamti majstorski pronicljiv i pjesnički sugestivan esej o Lu Ridu i Džoniju Štuliću Kraj rockerskog zavjeta. Kad četiri-pet godina kasnije, nakon što se Jugoslavija već raspala, Debeljak napiše Sumrak idola, u njemu će Štulićeva figura dobiti centralno simboličko mjesto. Scena je nezaboravna: 1992. godine Debeljak se mota hodnicima pariskog metroa, a tamo, naslonjen na zid, „zagledan preda se tamnokosi momak otužna pogleda, sa zgužvanom kapom na podu ispred sebe“ svira gitaru i pjeva Štulićeve Ljude Samoće. Pa Debeljak kaže: „U hipu me obuzela nježno bolna nostalgija, zasuo me val ganutosti, a glas uličnog pjevača nestvarno se odbijao od zidova.(…) Izrazitom sentimentu Štulićeve pjesme: Ljudi samoće, ne vraćam se samo ja. Njoj se vraćamo svi koji se tražimo po kolodvorima, aerodromima i čekaonicama svijeta u beznadnoj žudnji za sugovornikom, čije sjećanje poznaje isti rites of passage, što su se na različitim prostorima bivše Jugoslavije odvijali u istom ritmu zato što smo zaneseno slušali iste rockere i čitali iste pisce, čija su imena za većinu Zapadne Europe ostala neizgovorljiva, a nama su značila treptavu svjetlost u prodoru političkog opskurnatizma.“
Aleš Debeljak je u Njujorku doktorirao sociologiju kulture te je decenijama radio kao univerzitetski profesor s bazom u Ljubljani i gostovanjima širom svijeta. Ipak, po vokaciji je prvenstveno bio pjesnik. Do kraja života pisao je poeziju, posvećeno i zaneseno. Bio je i novinski kolumnista, javni intelektualac istančanog stila, široke erudicije i istinski humanističkog svjetonazora. Uvijek dobronamjeran, duhovit, talentovan za prijateljstvo, hedonista, sportista (juniorski prvak Slovenije u džudou i reprezentativac Jugoslavije) bilo je u njemu ljudskosti koliko jedva da bi stalo u, što bi Sinan Gudžević rekao, „podobar grad“. U poslijeratnim godinama mnogo je radio na obnavljanju pokidanih veza unutar južnoslovenskih kultura i na stvaranju novih. Iako je za pedeset i četiri godine života stvorio impresivan literarni opus, bio je svjestan istinitosti one fraze Česlava Miloša prema kojoj je književnost „turnir grbavaca“; znao je, hoću reći, da književni uspjeh ne znači ništa u poređenju sa ljudskom ostvarenošću. Zato i jest toliko mnogo onih koji zbog njegove smrti žaluju i koje je ovaj gubitak ujedinio u tuzi.
U Sumraku idola, Aleš Debeljak kaže: „Tko ne zna šta je izgubio, nije izgubio ništa.“ Njegovi bližnji, prijatelji i čitaoci dobro znaju koga su izgubili.
