Lete patike i telefoni

Postoje manje-više dobri, isti takvi loši, zatim koncerti koji su generalno okej ali vas ostavljaju ravnodušnim, oni koji su svirkom loši ali vas energijom oduševe. Međutim, tu su i oni rijetki vanserijski u svim segmentima, kakav je bio koncert garažnog-postpunk-noise trija Repetitor u subotu u Domu omladine Beograda na koncertnoj promociji njihovog trećeg album Gde ćeš u izdanju slovenačke kuće Moonlee Records. Koliko god puta ih slušali, bilo na samostalnom koncertu, festivalu, klupskoj svirci, energija koju odašilju beogradski Repetitori (Boris Vlastelica – glas i gitara, Ana-Marija Cupin – glas i bas, i Milena Milutinović – bubanj) u stanju su da vas raspamete. Žestoko, moćno, divlje i u trajanju od, čini se, sekund.

Tek je nekoliko prvih taktova bilo dovoljno da „Amerikana“ krene da pršti od energije koja je stizala sa bine, a koja je uzvraćena od vjerovatno svake osobe u publici. Uvod u predstavljanje novog albuma bile su pjesme sa prethodna dva – Sve što vidim prvi je put (2008) i Dobrodošli na okean (2013). Sledile su Kralj ničega i Ako te ikada sretnem sa novog albuma koji, kao nešto novo, ima ljubavne pjesme koje su u prethodnim izdanjima bile na nivou incidenta. Pjesmu za pjesmom dok nije odsvirana i poslednja sa novog albuma, publika je ispratila glasom i tijelom – činilo se da im je album star tek dva mjeseca najpoznatiji na svijetu. Pokazalo se da publika dijeli mišljenje naših i komšijskih, te kritičara uglednih muzičkih blogova u Evropi (posebno u Velikoj Britaniji) i Americi koji ne prestaju da hvale album. Uprkos srpskom jeziku, koji Repetitor isključivo koristi, pjesma koja je prije nekoliko dana predstavljena kao spot – Suženi snovi, puštena je na BBC Radiju 6, a izvrsna recenzija stigla je i sa uticajnog britanskog muzičkog portala Louder Than War.

U subotu u „Amerikani“ ipak nismo razmišljali o tome da Repetitor muzikom probija granice, da svira u Kini, Rusiji i svakoj evropskoj zabiti, već smo si dali oduška i uživali u onome što su to veče Boris, Milena i Ana-Marija dijelili samo sa nama – u Beogradu. Letjele su patike, telefoni i tjelesne izlučevine, dodirivali smo jedni druge, članove benda i njihove instrumente. Na momente su oni bili u a još češće na publici, dok su pojedinci iz mase uspjeli da se nađu i na stejdžu.

Kada je odsvirana svaka pjesma sa novog albuma, dobar dio pjesama sa prethodna dva, a potom i dva izmoljena bisa, bili smo sebični i htjeli smo još. Tek ujutru (čitaj: po podne) bol u mišićima probudio je saosjećanje te pomisao na to koliko li su tek umorni oni koji su nam dali najbolje od sebe te subotnje večeri a koji su večerima prije toga imali niz vjerovatno jednako energičnih koncerata, te će ih tek imati, jer promocija novog albuma bezuvjetno se nastavlja.