Da sam 1991. upisao dramaturgiju, ne bih morao u vojsku, ali pao sam prijemni i nisam imao kud. Diplomirao sam srednju glumačku i pravac Mostar. Rat je jedna duga i kompleksna priča, po čemu god hoćeš, ima puno interesantnih detalja, ali Narodno pozorište… Jako sam ga dobro zapamtio: ponešto porušeno, ponešto ispogađano, ponešto razbacano, i ja stojim tu, a taman sam diplomirao sa Snom letnje noći, igrao sam Lisandra… I stojim ja tako, i to je pozorište, a u pozorištu treba igrati. Međutim, samo stojiš, i nemaš pojma šta je zadesilo njega, tebe, tvoj i tuđe živote, kompletno ceo prostor, ništa ti nije jasno, i vidiš koliko je sve to sranje.
Ja sam bio septembarska klasa JNA. U Mostar sam stigao 17. septembra 1991, a povukli su nas u junu 1992. Stigli smo ujutru. Vojna policija je sačekivala regrute i sprovodila ih do kasarne, jer je već postojao animozitet, znalo se da ćemo pucati jedni na druge. Meni nije padalo na pamet da odmah idem u kasarnu, te sam zbrisao put grada, da vidim gde sam došao, i javio sam se tek ujutro.
Prvih dana smo se napušavali kod Šantića. Jedan drug je bio poneo kilo gandže i tu smo on i ja sedeli uveče i fućkali… U nekom kasnijem trenutku, bacili su tog Šantića u Neretvu, pa su ga izvukli.
Te ‘91. im je trebalo topovsko meso. Prvo sam bio pomoćnik nišandžije: imaš oko sebe brdo granata, vadiš ih, nišandžija kaže koju hoće, staviš, skloniš se, on nišani, komandir iza njega mu kaže: „Pucaj!“ i on puca. Onda ispada čaura, pustiš da se ohladi i staviš mu novu. Međutim, kad su počele prave ratne igre, skapirali smo da moramo svi sve da znamo: moraš da budeš i pomoćnik nišandžije, i nišandžija, i komandir, i vozač, jer onog trenutka kad neko pogine ne možeš da stojiš i čačkaš nos. Posle sam sračunao da sam četiri meseca spavao u tenku. Hladnoća mi se zauvek uvukla u kosti.
Već do novembra, svi koji su slučajno bili tu, regruti iz drugih gradova, i Hrvati, i Bosanci i nešto Albanaca… svi su zbrisali. U to prvo vreme su u Mostaru svi ratovali protiv nas, da bi posle, kada su nas povukli, još malo bili zajedno, pa su se okrenuli jedni protiv drugih. Srbi su se povukli poviše Mostara, na jedno brdo prema Veležu. Pričali su mi drugari Hercegovci, kako su Hrvati i Bošnjaci naručivali od Srba da gađaju „ove druge“. Pozovu Bošnjaci Srbe i kažu: „Imamo 10 soma“. I onda odozgo, pošto je Mostar na dlanu, gađaju Hrvate. Onda Hrvati kažu: „Stanite, stanite! Imamo 15 soma.“ I tako to ide.
Mostove smo držali mi s ove, a oni s one strane. Bilo je potencijalnih zarobljavanja, naročito sa druge strane, gde su aerodrom, helidrom i „Soko“ fabrika. Bilo je takvih likova, da mu skineš kapu, ne za Karađorđevu zvezdu, nego za pet Karađorđevih zvezdi, kao iz ovih priča o ratnim herojima, iz legendi o herojstvu, Sam protiv svih i Oružjem protiv otmičara… Većina tih časnih ljudi je kasnije poginula, a fukara je ostala. Uvek to tako biva, takav je zakon ratovanja.
Postojali su neki snimci mučenja, njima su nas čikali da reagujemo, ne znam da li su to tu radili, ili je to možda snimano negde druge. U svakom slučaju, znao sam da tako nešto nikad ne smemo da dozvolimo. Razmišljao sam da ću rat možda i da preživim, ali to da nosim ceo život sa sobom… Ja bih voleo, recimo, da ponovo vidim jednu majku sa ćerkom i sinom, ćerka je imala možda sedam godina, sinčić oko četiri. Želeo bih da verujem da je sve u redu sa njima. Mi smo njih izvukli iz neke kuće. U tom trenutku dotrčavaju Šešeljevi četnici, paravojna formacija, i trče da ih napadnu. E, sad – imaš ovde jednu majku, sa dvoje dece, od kojih je jedno žensko. Bez obzira na to što ona ima sedam-osam godina, to njima ne bi smetalo. I onda smo mi, golobradi mladići, morali da reagujemo, bilo je repetiranje na sve strane.
Nadam se da više u životu neću videti strah u tom obličju – esencijalni ljudski strah. Naročito ovaj klinac. Posle njega, i sestre doduše, i majke koja je bila uplašena za njih, ja znam šta je strah, jer sam ga video. Ne možeš da zamisliš kako može da izgleda dete, koje gleda kako nekakvi bradati četnici trče da povrede njegovu sestru, i njegovu mamu, i njega, tu su neki momci, koji opet pripadaju nekoj vojsci koja je protiv njih, neka JNA…
Da samo znaš kakvi su se čudesni obrti dešavali, nisam mogao da prepoznam ljude. On je kao neki ubedljiv lik u četi, a sve neki minorni likovi, pedantni, predani redari u školi, i odjedanput postaju druge ličnosti… I ti su silovali, mučili… Neverovatne transformacije.
Bilo je mnogo filmičnih situacija. Postojala su u Mostaru skladišta neke velike firme za trgovinu. Rasteramo sve iz skladišta, a robe koliko hoćeš. Onda su već Crnogorci dolazili kamionima, ubacivali prehranu i tako to. Ja obilazim tamo, onda pokupim tipkajuće mašine iz onih kancelarija u kojima nema nikog, poslažem jedno dvadesetak i odaberem sebi najlepšu. Posle uđem u jedno od onih skladišta i shvatim da sam ušao u svoj dečački san. Odjedanput stanu i prostor i vreme. Sve stane. Cela hala puna igračaka. Sve ono što si sanjao kao mali, da ćeš nekada ući u neku prostoriju prepunu igračaka, i da će sve biti tvoje, eto to se desilo. Odložili smo puške, nas trojica, rekli smo drugarima da vode računa da se neko ne prikrade. Pola dana smo se igrali, a onda smo se vratili da ratujemo dalje.
Obilazimo te zgrade, trebalo je sada videti da se neka fukara nije sakrila negde, jer smo mi to očistili. Neki stanovi nisu bili pipnuti – ljudi sve ostavili, samo beži, čuvaj živu glavu. Tu smo se svega nagledali. Bivalo je da uđeš unutra, a ono djeva Marija do djeve Marije… Ovi pljačkaju, nose, drž ne daj… Kakvi, gde da nosim…
Ali jedan stan – potpuno, potpuno prazan, očišćen, čini mi se, i prašina je čak bila odneta… I stoje samo knjige. Kad sam ih video, prvo mi je na pamet pala varijanta da je neko vezao poteznu minu. Slučajno povučeš končić, potegne se osigurač i sve ode u pizdu materinu. Ispitamo sve lepo, nema zamke, hajde da vidimo o čemu je reč. Komplet Markiz de Sad. Ja sam tada već bio čitao i 120 dana Sodome, i Uspomene iz budoara, i verovatno bih završio ceo komplet… Ali nisam razumeo šta su hteli da mi poruče, u praznom stanu, u kome je verovatno bilo zilion knjiga, gde je ostao samo i jedino komplet Markiza de Sada.
Kada sam se vratio iz vojske, nisam se treznio. Išao sam od žene do žene. Jako sam bio raspoložen da nekoj napravim dete. Dugo posle cimao sam se od jakih zvukova. U jednoj kasarni sam dosluživao nekoliko meseci. Pored kasarne je put, prolaze automobili i čuješ: „Vrmmm“. To je zvuk granate. Kažu da onu granatu koja je tvoja, koja će te ubiti, ne čuješ. Ove koje padaju oko tebe, njih čuješ, i one padaju sa tim zvukom: „Vrmmm, BUM!“ Samo toliko vremena imaš. Sedim sa nekom ekipom, mirnodopskom, i čujem: „Vrmmm“, i odmah se, po uslovnom refleksu, bacam dole. Svi te gledaju, onda shvataš da samo prolazi automobil koji ispušta takav zvuk, pa se otreseš i kažeš: „Momci, ajmo do kantine, na još jednu turu piva.“ Tako je to posle rata: vučeš, sanjaš dugo, stoje ti onaj miris u nosu i hladnoća u kostima.
*Razgovor sa Ivanom Manićem vođen je u februaru 2017. godine
J. G.