Festival
Rediteljki Hodi Taheri nije dozvoljen ulazak u Srbiju
Iranska rediteljka Hodi Taheri neće doći u Beograd da predstavi svoj film „Majka je rođena veštica“ zato što joj nije dozvoljen ulazak u Srbiju
Nedavno je završen književni festival Krokodil, poznat po izuzetno angažovanom stavu prema stvarnosti u regionu, debatom o Deklaraciji o zajedničkom jeziku, na kojoj su učestvovali Snježana Kordić, Igor Štiks, Dragan Markovina i Teofil Pančić
Debatom o Deklaraciji o zajedničkom jeziku i drugim demonima završen je ovogodišnji književni festival Krokodil, koji je jedno od mesta odakle je Deklaracija krenula protiv zloupotrebe zajedničkog jezika koji se govori u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Hrvatskoj i Srbiji. Naime, Udruženje Krokodil je sa partnerima (CGO, Udruga Kurs, PEN Centar Bosne i Hercegovine) prošle godine organizovao regionalni projekat „Jezici i nacionalizmi“, na osnovu kojeg je 30. marta ove godine inicirano osnivanje Deklaracije o zajedničkom jeziku. Takođe, debata je održana u Centru za kulturnu dekontaminaciju, gde je i prošle godine održana jedna od četiri konferencije projekta „Jezici i nacionalizmi“. I, na kraju, jedna od učesnica Krokodilove debate bila je lingvistica Snježana Kordić, autorka knjige Jezik i nacionalizam, bez koje ne bi bilo ni Deklaracije.
„Deklaracija je ogromno iznenađenje za sve naše nacionalizme. Prvi put nakon 25 godina intelektualci iz Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Hrvatske i Srbije potpisuju Deklaraciju i kažu – imamo zajednički jezik. To je nešto što se u ovim državama uopće nije smjelo govoriti četvrt stoljeća“, potkrepila je Snježana Kordić svoj utisak o dosadašnjim efektivama Deklaracije. „Mnogi u Srbiji kažu – nama Deklaracija ne treba, mi smo svesni da postoji zajednički jezik. Treba napomenuti da Srbija, kao i druge tri države, sprovodi i obrazovnu, i administrativnu i sudsku praksu i politiku kao da postoje četiri različita jezika. I ovde se traže sudski tumači, znači da je i za Srbiju ova Deklaracija vrlo značajna.“
Teofil Pančić, kolumnista „Vremena“ i pisac, naglasio je da „ničeg ovog ne bi bilo da nije bilo Snježanine knjige. Snježana nije stvorila nešto novo, ona je rekla nešto staro: ljudi, zaboga, mi govorimo isti jezik. Deklaracija nastoji da kaže slično – dajte ljudi da se dogovorimo da tamo gde se može komunicirati u svakodnevnom životu, tamo ne može biti više jezika, bez obzira na države i nacije!“
Komentarišući veoma oštra negodovanja i protivljenja („Vreme“ 1374) koje je Deklaracija izazvala u jednom delu javnosti, pisac Igor Štiks je rekao: „Došli smo s jednim slobodarskim tekstom, došli smo da donesemo mir, a onda je krenula paljba. Ovo što smo mi napisali doživljeno je kao bomba, kao teroristički napad, kao antiustavna djelatnost, kao Sarajevski atentat na hrvatski jezik, kao ugrožavanje statusa srpskog jezika, dakle maltene ukidanje srpskog jezika, a time i nacije. Međutim, kritičari Deklaracije su tu pokazali sve mane projekata kojima su razbijali ove četiri države, često koristeći jezik kao oruđe razdvajanja, a ne spajanja.“ Štiks je podsetio da su neki intelektualci sa levice u Hrvatskoj pod problematičnim izgovorima odbili da potpišu Deklaraciju. „Maske su pale, i više se neće moći sjediti na dvije stolice i pričati kako su nacionalisti odvratni i glupi, a onda nemati snage da potpišete Deklaraciju i suprotstavite se nacionalističkim stavovima“, rekao je. Činjenicu da je najveći otpor Deklaraciji u Hrvatskoj, istoričar Dragan Markovina smatra očekivanom „zato što je čitav smisao hrvatskog nacionalističkog projekta da bude antijugoslovenski. To je ona Tuđmanova mantra o evropskoj zemlji – nikako balkanskoj. Ja sam deset godina radio na Filozofskom fakultetu u Splitu i očekivalo bi se da je doktor nauka pismen, te da recenzenti mojih radova treba da recenziraju sadržaj, a ne rječnik. Dva puta mi je vraćen tekst sa rječničkim ispravkama: ja sam napisao vjerovatno, a recenzent je ispravio u vjerojatno, ja sam napisao tokom, a on je ispravio u tijekom. Izdavači su objavili recenzirani tekst. Hoću da kažem, izravni sam svjedok jezičkog terora koji se događa u Hrvatskoj.“ I, u prilog te tvrdnje, Dragan Markovina je ispričao događaj kad su mu u hrvatskoj policiji tražili da dokument o ukradenom pasošu na beogradskom aerodromu koji je dobio u Beogradu, overi kod sudskog tumača za srpski jezik.
Da je Deklaracija politički čin i pokušaj vraćanja jugoslovenstva, najčešće su ocene i zamerke upućene Deklaraciji. Igor Štiks smatra da „ovo jeste politički čin upravo zbog konteksta u kojem se događa, politički čin koji pokušava reći da postoji mogućnost da se napravi niz iz ovog fragmentiranog uništenog područja. Bojim se da su projekti koji su protiv Deklaracije dobro znali gdje reagiraju, jer je ovo najslabije mjesto, ovo je mjesto zdravog razuma protiv kojeg se treba boriti svim onim što imate na raspolaganju: školstvom, medijima, svim. Vi doista imate nove generacije koje se dobro razumiju sa onima sa druge strane, ali kad ih pitate da se deklariraju, odabiru politički odgovor koji im je dat. Bojim se da mi to nećemo promijeniti, mada činjenica da smo pustili ovu ptičicu da ide okolo i da smeta, barem će privesti razumu mnoge: od nas do onih koji dolaze. A možda će stvoriti i prostor za buduću platformu.“
Deklaracija je osvetlila novi nacionalizam, kazao je Teofil Pančić. „Kao što su antinacionalisti frustrirani zbog razdvajanja, tako su i nacionalisti frustrirani nesavršenstvom tog razdvajanja. Jer, iako smo u različitim državama, i iako je bilo etničkih čišćenja i čudesa, šta god da smo uradili, ostala je ta prokleta činjenica da se razumemo. Nacionalizam se od devedesetih profinio, on više ne ubija, ne proteruje, on je tolerantan, on je multukulturan. I insistira na multikulturalnosti. Kako zapravo izgleda ta multikulturalnost u demokratskim višenacionalnim sredinama? Na autobuskoj stanici u Subotici je natpis na tri jezika: ćirilicom je napisano „autobuska stanica“, latinicom „autobusni kolodvor“ i isto to na mađarskom jeziku. Fascinira me da tu nedostaje natpis koji bi većina Subotičana napisala: autobuska stanica na latinici. Međutim, postavljen je ćirilični natpis da se zna da je to na srpskom jeziku, i napisano je kolodvor da se zna da je hrvatski, iako u Subotici niko tako ne govori. Ali mi imamo taj fetiš, mi moramo da imamo trojezične nazive, pa makar oni podrazumevali da tu izostaje upravo onaj oblik koji ljudi najviše koriste. To tako ne funkcioniše. Ili: doskorašnjem hrvatskom ministru kulture Hasanbegoviću smetao je samostalni srpski tjednik ‘Novosti’ zato što se, po njemu, bavi hrvatskim temama a ne tamo nekim srpskim folklorom, i zato što je previše Hrvata među autorima. Međutim, srpska etnička manjina nije jezička manjina, i činjenica da deli svoj jezik sa većinom, dozvoljava joj da se u svojim novinama bavi celokupnim javnim prostorom. U Srbiji, međutim, nije problem leksike, nego pisma – u Srbiji postoji fetiš ćirilice. Srpski ministar kulture kaže da javna i službena upotreba ćirilice nije dobro postavljena. On bi javnu upotrebu proširio na službenu, i na taj način bi zapravo omogućio zakonskim rešenjima represivne i kaznene poteze države prema onima koji se drznu da samostalno odlučuju na kom će pismu štampati svoje delo. Knjiga i novine, međutim, nemaju veze sa službenim spisima.“
Opasku Vladimira Arsenijevića – pisca, osnivača festivala Krokodil i jednog od inicijatora Deklaracije, koji je sa Anom Pejović vodio debatu – da je nedavno putujući u Hrvatsku video bilbord Ace Lukasa koji poziva na najveću žurku na Balkanu, kao i da u aktuelnim sitkomima glume srpski, hrvatski i bosanski glumci bez prevoda, prokomentarisao je Teofil Pančić da tamo gde su drugi interesi, bilo komercijalni ili umetnički, „gde se država ne upliće, nema potrebe za proizvodnjom fantazama o različitim jezicima. Ljudi slušaju i gledaju ono što vole, i to je – to.“ Ponekad se pojavi i neka politička podrška, podsetila je Snježana Kordić, i navela primer srednjoškolaca iz Jajca koji su odbili da budu podeljeni po nacionalnosti zbog različitih jezika. „U Jajcu je zato izglasano da se nađe neki način, da se oformi eksperimentalno odeljenje, kako bi srednjoškolci ostali zajedno.“
Arsenijević je podsetio i na mišljenje da je pitanje svih pitanja o Deklaraciji, obično njenih kritičara, kako se zove taj zajednički jezik. „Mislim da prvo treba proširiti svijest o zajedničkom jeziku, pa onda razmišljati o njegovom nazivu“, odgovorila je Snježana Kordić. Govoreći u svoje ime, a ne tumačeći stav Deklaracije, Kordić je rekla da mogućnosti za rešenje ima, „samo kad bi bilo i političke volje“ i podsetila da se nekad u školama taj predmet zvao „jezik i književnost“ i „maternji jezik“. Igor Štiks je podsetio da Deklaracija preporučuje da svako zove kako hoće jezik kojim govori, dok je Teofil Pančić rekao da je insistiranje na imenu zajedničkog jezika upravo ono što su radili kritičari Deklaracije.
Tokom festivala Krokodil bilo je omogućeno potpisivanje Deklaracije o zajedničkom jeziku, a biće nastavljeno i tokom novosadskog Exita. Od kada je objavljena, znači tokom poslednja tri meseca, Deklaraciju o zajedničkom jeziku potpisalo je blizu 9000 ljudi iz Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Hrvatske i Srbije.
Iranska rediteljka Hodi Taheri neće doći u Beograd da predstavi svoj film „Majka je rođena veštica“ zato što joj nije dozvoljen ulazak u Srbiju
Pavle Jerinić je na sceni Narodnog pozorišta u Beogradu pročitao apel UDUS-a da se oslobode uhapšeni u Novom Sadu, što je upravnik ovog pozorišta, Svetislav Goncić osudio, zaboravljajući da je to tradicija koju je započeo još Voja Brajović u vreme Miloševića
“I tada i sada, kao da pratimo jedni druge. Utoliko je moje pominjanje (pa čak i da je izmišljanje) ‘jugoslovenskog sna’ najkraća, ali prilično tačna definicija ostvarivosti duhovnog stanja pojedinca i nacije tog vremena”
Svetislav Basara: Minority Report (podcast)
Dereta, Beograd, 2024.
U predstavi nije sasvim jasno kakva je veza između položaja poslušnog kulturnog radnika onda i položaja poslušnog kulturnog radnika danas. U romanu je minuciozno analiziran odnos između brutalnog staljinističkog sistema i onih koji pristaju da mu služe svojim intelektualnim radom. U predstavi se ova dimenzija romana izgubila
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve