Sedam godina nakon bankrota hrvatskog društva, u opštem haosu javlja se zombi-virus koji napada samo Hrvate i na koga su Srbi imuni, te, da bi se spasili od opšteg nestanka, Hrvati moraju da prave serum baš od srpske krvi – tako glasi sažetak nove filmske ekstravagance, zombi-komedijie Posljednji Srbin u Hrvatskoj čija je premijera na upravo završenom Festu prekidana aplauzima i smehom. Reditelj i scenarista ove hrvatsko-srpske koprodukcije, čiji su nastanak podržali Hrvatski audiovizualni centar i Filmski centar Srbije jeste debitant Predrag Ličina.
„VREME„: Zašto ste se u moru mogućih ideja za debitantski film u, nazovimo ih tako, zrelijim godinama, na kraju opredelili upravo za ovu temu?
PREDRAG LIČINA: Bila je produkcijski najmanje komplicirana od svih ideja koje sam imao u kompjuteru, u direktoriju „Moje priče za scenarije“. Kako je većina toga što sam napisao bilo u žanru SF-a, tako sam shvatio da nikada neću imati dovoljno sredstava da to izgleda onako kako sam zamislio, osim možda u slučaju da se radi crtani film. Evo jedan primjer. U priči Drugi Sabor jadranskih delfina vlasti u Hrvatskoj odluče kupiti od BiH 20 čeličana i premjeste ih na jadranske otoke (Cres, Lastovo, Lokrum itd.) s idejom da čeličane toliko zagade more nakon čega će gomila turista napustiti hrvatsku obalu, pa bi turistički radnici napokon mogli odmoriti od pretjeranog rada. Kad more doista doživi abnormalno zagađenje, jadranski delfini izvrše zračni desant na Hrvatsku. Kako to snimiti unutar naših budžeta? Ili priču Bljuzga u praskozorje, gdje se zemaljska kugla zaustavlja u vrtnji oko Sunca i oko svoje osi taman u svitanje na prvi dan zime i svi krenu sumanuto raditi.
Da li je potrebna veća hrabrost da se već u slučaju prvog filma prihvatite baš zombi–komedije, pa još i potencijalno provokativne?
Ja mislim da je odnos ne samo Srba i Hrvata nego i ostalih naroda u Regionistanu toliko bizaran, apsurdan i smiješan da se ne može bolje prikazati nego kroz zombi-komediju ili kroz naučnofantastični mjuzikl. Okej, može i kroz neki autorski film „za nagradu“ dugačkih i realističnih kadrova u crno-bijeloj tehnici, ali mislim da to nije najsretnije rješenje, jer naši odnosi nadilaze stvarni život.
Pre snimanja prošli ste kroz svojevrsnog toplog zeca u medijima zbog napada i pretnji hrvatskih radikala. Šta ih je to toliko kosnulo u tada još nezapočetom filmu i da li je bilo sličnih smetnji i izazova i tokom samog snimanja?
Kad je film dobio sredstva na konkursu, određene radikalne strukture zasmetalo je što se riječ „Srbin“ uopće spominje u naslovu nekog hrvatskog filma – to je nedopustivo, pa makar on bio i posljednji. Palo mi je tada na pamet da film nazovem „Posljednji Srbin u Hrvatskoj umire u teškim mukama“, a onda sam shvatio da ni to ne bi bilo dobro jer opet riječ „Srbin“ ostaje u naslovu. U vremenu koje je dolazilo, uvidom u svoju dokumentaciju, shvatio sam da upravo te radikalne hrvatske strukture u svojim izjavama više od bilo koga drugog unutar cijele bivše zemlje spominju termine „Jugoslavija“, „Jugoslaveni“, „Srbi“ i „komunisti“. Toliko često ove riječi nisam slušao niti kada je Jugoslavija postojala, tako da ponekad mislim da se upravo isti ti ljudi zalažu za stvaranje neke nove tamnice naroda kako bi onda oni uveli diktaturu i tako se osvetili kralju Aleksandru.
Ljubiteljima pomnijih analiza (i učitavanja), Posljednji Srbin u Hrvatskoj može zaličiti i na satiru na identitetska pitanja. Šta smo mi to zbilja jedni drugima danas?
Baš sam jučer čitao zanimljivu raspravu iz područja lingvistike u kojoj skupina poznatih i priznatih naučnika piše da kad se na različitim jezicima identično broji od jedan do deset – onda je to prvi znak da se zasigurno radi o istom jeziku. Nakon toga sam detaljnom analizom shvatio da su jedini evropski jezici na kojima se identično broji od jedan do deset – bošnjački, crnogorski, hrvatski i srpski. Srećom, ovu sramotnu i poražavajuću informaciju moguće je relativno brzo promijeniti i spreman sam o tome pisati nadležnim institucijama. Moj je prijedlog sljedeći: ako za početak samo promijenimo riječ za broj šest, tada više ne možemo govoriti ni o kakvom takozvanom „istom jeziku“. Na bosanskom neka bude „ŠES“, na crnogorskom „ŚEST“, a na hrvatskom da bude „ŠIJEST“. Toliko o našim narodima i identitetu.
Neki će ovaj film doživeti kao bezobrazluk, kao sprdnju na ozbiljne teme, kako ćete im odgovoriti?
To ćemo tek da vidimo kad ljudi pogledaju film. Ovi koji galame obično ne odlaze u kina. Ali mislim da film nikako nije sprdnja na ozbiljne teme i mislim da je film zapravo prilično ozbiljan. Tko shvati.
Da li imate lična iskustva vezana za hrvatsko–srpske odnose?
Kako da ne – tajni sam projekt miješanog srpsko-hrvatskog braka. Do 1991. roditelji su me izjašnjavali kao Jugoslavena – kako drugačije? Poslije se više nisi tako mogao izjasniti pa me kompjuter u hrvatskom ministarstvu unutarnjih poslova proglasio Srbinom, po ocu. To mi je ‘90-ih u Zagrebu bilo super jer sam se bio si prava egzotika. Kao da sam bio posljednji. Kod djevojaka sam odlično kotirao. I onda je došla normalizacija odnosa, rejting mi je naglo pao, i evo ti od Presterice do Severine krenule Hrvatice po muževe preko Drine.
Mogu li se ovakvim filmom aktuelni hrvatsko–srpski odnosi barem relaksirati, ako ne i resetovati makar nakratko?
Odnosi dva naroda zapravo su jako dobri i to svi znamo. Kad smo onomad živjeli odvojeni u Turskoj i u Austriji mnogo smo se više voljeli nego kad smo zajedno živjeli u Kraljevini ili u SFRJ. Danas smo opet odvojeni i logično je da je naša ljubav opet na zavidnom nivou. Evo, i Srbin iz Srbije je zaigrao za Dinamo što mediji slave s obje strane, a Ćiro je poželio da Hrvati zaigraju u Zvezdi i Partizanu. I neka je tako. Što se politike tiče, ta me disciplina ne zanima, kao ni njezini akteri. Osim kao izvor inspiracije.
