Ova dva filma spaja taj iskonski poriv za odmeravanjem snaga sa disproporcionalno znatno jačim neprijateljem: okrutnim državnim aparatom i/ili jednako rigidnim čuvarima sna o evropskoj kasi
U segmentu Ideologije i državnih ideoloških aparata (Karpos, 2015) Luj Altiser, polemišući sa Marksovom Nemačkom ideologijom izvodi i sledeće zaključke: „Ideologija nije ništa jer je čist san (stvorena od strane ko zna koje sile: ako ne od strane otuđene podele rada, a i to je negativno određenje); ideologija nema istoriju, što ne znači da nema istorije u njoj (naprotiv, ona je samo bledi, prazni i izokrenuti odraz realne istorije), već da ona nema svoju sopstvenu istoriju.“
I ovi zaključci su, naravno, otvoreni i podatni za polemiku, a kako je ideologija, sve i da je, poput Altisera, odredimo i označimo upravo kao izokrenuti odraz realne istorije, sveprisutna, pa i tokom ovih hiperideologizovanih dana pandemije, mogli bismo da odmerimo i kako u svojstvu motiva i dramskih i dramaturških zamajaca funkcioniše ideologija u novim filmovima dvojice autora koji od takvih izazova nikada nisu bežali – Koste Gavrasa i Olivijea Asajasa. Prirodno im je mesto pod krovom zbirne kritike jer obojica preispituju pozicije i mogućnosti smislenije, iskrenije i nekompromitovane levice u današnjem trenutku ili skorijoj prošlosti. A, osim toga, oba ova filma (Ponašajte se kao odrasli i Osinja mreža) istražuju i vazda privlačnu pogibeljnost individualnih nastojanja unutar sukoba sa vidno nadmoćnijima, što ih na empatijskom nivou svakako čini dodatno zanimljivim filmskoj publici koja i dalje mari za barem privid pravednijeg odmeravanja snaga ili kamikaznog srljanja u izvesnu propast, ali sa ličnim integritetom kao ipak prioritetom svih prioriteta.
Mnogozaslužni veteran i perjanica neprikriveno ideološki obojenih filmova, Kosta Gavras, ovog puta se bavio recentnijom epizodom iz društvenog, političkog, ekonomskog… pa i identitetskog života Grčke – konkretno, sada već donkihotovski zaludnom borbom Janisa Varufakisa protiv briselske i srodnih birokratija i bankarskih dželata tokom grčke dužničke krize (koja se brzo iznedrila i preobrazila u novu turu dužničkog ropstva). Ovo je sasvim opravdan i mudar odabir, jer ova priča već na tim polaznim osnovama očitava dosta toga potentnog – prepoznatljive i značajne događaje, dimenziju univerzalnosti, prominentnog glavnog junaka, jasan antagonizam, motiv nepravične a nužne borbe, jasan ideološki štih, mogućnost dodatnih iščitavanja u širem i ne striktno filmskom smislu…
Sve pobrojano je tu i film u zadovoljavajućoj meri ispunjava sve od tih narečenih inicijalnih potencijala; ipak, iako film na dovoljno česte mahove ostavlja utisak dinamičnosti, nevolja po ovo ostvarenje u celini gledano stiže iz nekoliko drugih pravaca – naime, primenjeni izraz je dominatno televizijski i u tom pogledu Ponašajte se kao odrasli vidno zaostaje za većim delom Gavrasovog opusa. Osim toga, priča ubrzo postaje odveć klišeizirana i zapada u repetitivnost, gde nove epizode ponovnih rundi pregovora suštinski ipak donose tek manje ili više domišljatu varijaciju na ono što smo već pogledali samo frtalj sata ranije. Posledično, i Janis Varufakis kao centralni lik priče na kraju biva sveden tek na par posve jasnih dimenzija – nepokolebljivog levičara, borca zavidne kondicije i mačistički drčnog alfa-mužjaka mediteranskog podtipa. Naravno, problem je što je krajnji ishod te njegove borbe iz stvarnosne dimenzije života dobro poznat iole upućenijima. Gavras, naglasimo i to, zadivljujuće autorski vitalan za čoveka tih godina, toga jeste bio svestan, te nam završnica donosi i najzanimljiviji ali i metaforički previše brzopotezan deo filma – onaj u kome gledamo koreografisanu plesnu tačku „sukoba“ grčkih jurišnika i glavešina EU birokratija, kojima je pobeda i na tom suštinski marginalnom frontu stvar ličnog dostojanstva. Nažalost, u tom trenutku previše je kasno za ovaj film da se izvuče iz minskog polja niza uslovnosti u koje je dosta brzo ušetao.
Osinja mreža
I Olivije Asajas, znameniti francuski sineasta, opredelio se za društvenu hroniku prilično evidentnog televizijskog profila kao okvirni izraz za svoju povremeno naglašeno napetu dramu o kubanskim prebezima u Ameriku. Ovim svojim filmom Asajas se zapravo naslanja ne samo na očigledne stilske trendove, a do čega je dovela sada već decenijska dominacija serijskog (televizijskog) izraza u odnosu na ranije najčešće prestižniji filmski medij, već na svoju mini-seriju Karlos iz 2010, a sa kojom Osinja mreža ima još jednu važnu kariku – uvek pouzdanog i dovoljno osobenog Edgara Ramiresa u glavnoj ulozi. Nasuprot 334 minuta trajanja Karlosa, u Osinjoj mreži imamo dva sata efektivne radnje, što je dovelo do vidno ekonomičnijeg pristupa u naraciji i oslikavanju i predočavanju atmosfere i prekopotrebnog neposrednog društvenog konteksta u kome je jedna ovakva priča i moguća i uverljiva. Po toj osnovi, Osinja mreža nadahnuće iznalazi u brojnim studioznim američkim televizijskim filmovima zasnovanim na stvarnim, važnim, istinitim događajima, a kakvih je bilo mnogo s kraja osamdesetih i u prvoj polovini devedesetih godina prošlog veka.
Naravno, ako ne ranije, već tu se sasvim prirodno nameće pitanje da li se od autora takvog renomea i ogromnih kreativnih potencijala, čak i na friškijem uzorku nekoliko prethodnih godina i poslednjih par filmova, očekuje nešto zahtevnije i autorski nadahnutije. Osinja mreža je, da zabune ne bude, film sasvim na svom mestu, ali koji dosta brzo kao poražen izlazi iz poređenja sa Asajasovim krunskim delima – odličnim intelektualističkim melodramama (Hladna voda, Irma Vep, Krajem avgusta, početkom septembra, Sudbine, Demonlover, Letnji sati, Nešto je u vazduhu…, uključujući Oblake Zils Marije, Ličnog kupca i Dvostruke živote, kao najrecentnija ostvarenja i postignuća). Na drugom tasu, Osinja mreža nudi dinamično izlaganje, zanimljive likove u neobičnim okolnostima, naglašeniji filmski pristup nego što je to slučaj kod Gavrasa, vrlo dobru glumu i ostalih – Penelope Krus, Valtera Moure, Ane de Armas, Gaela Garsije Bernala, Leonarda Sbaralje… kao i neočekivano raznovrstan muzički skor Eduarda Krusa.
Na sve to, Asajasu je (i ovog puta) srce na pravom mestu, jer on svoje junake nedvosmisleno pozicionira kao preduzetne sanjare, one koji u sebi brižljivo gaje veru da je bolji svet ipak nekako i u što doglednijoj budućnosti moguć, a do čega se, kanda, može stići jedino kroz čeoni i odrešit sukob sa izvorima i perjanicama nikada poraženog ili istrebljenog totalitarizma, pa stizao on i vidu velikih i bučno proklamovanih ideja o svekolikom zajedništvu i jednakosti. I u toj svojoj dimenziji, ovaj film se da povezati sa Gavrasovim ostvarenjem Ponašajte se kao odrasli, a spaja ih i taj iskonski poriv za odmeravanjem snaga sa disproporcionalno znatno jačim neprijateljem (okrutnim državnim aparatom i/ili jednako rigidnim čuvarima sna o evropskoj kasi). To je univerzani damar u ljudskoj srži koji nije moguće kvantifikovati, te neće biti da je samo do temperamenta, udara jakog sunca i grčkih ili kubanskih krajolika.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Barak Obama je 2012. godine poslao svog ministra finansija da urazumi nemačkog kolegu koji je, protiv prezaduženih Grka, naglašavao moralni značaj trpljenja bola na kratke staze, zarad integriteta na duge staze. Ubeđivanje nije uspelo. U svakom slučaju, bez ordoliberalizma ne može se razumeti nastanak EU, kao ni nemačka pozicija u Evropi. Bez njega se, zapravo, ne može tumačiti ni XX vek
Pronalazak i širenje fotografije za Hoknija predstavlja trenutak u kome je optička slika samo fiksirana na papir uz pomoć hemijskih dodataka. Prateći likovne procedure, Hokni sugeriše da se modernost rađa upravo sa umetničkim oslobađanjem od optičkih aparatura i pomagala i povratkom na nesavršeni, manuelni izraz
Delajući unutar granica žanra (i zombi horora kao podžanrovskog skupa), te sopstvenih (mito)poetika, scenarista Aleks Garland i reditelj Deni Bojl nastavljaju sopstvenu priču mikrozapleta previše bavljenja uvek iritantnim eksplikatorskim zahtevima u kojima se gledaoci podsećaju na sve što je bilo u prethodnim filmovima. Pri tome, ama baš sve mora biti jasno, te, istovremeno, mora da zadovolji i nostalgičarski štimung kao nužan činilac u kreativno-poslovnim jednačinama ovog tipa
Irski bend “Fontaines D.C.” dolazi nam iz zemlje sa očiglednim viškom istorije i kulture, pa se otuda razumemo veoma dobro. Kada pevač Grijan Četen u jednom trenutku sa scene diskretno uzvikne: “Free Palestine!”, naša mlada publika spremno odgovara glasnim odobravanjem i kovitlacem palestinskih marama kefija, što ih mnogi ponosno nose oko vrata. Ali ovo zapravo uopšte nije demonstracija političkog aktivizma, kako bi neko mogao pomisliti. Samo mali podsetnik na to kako je sjajno kad ti velike nove zvezde na vrhuncu svoje karijere dođu u grad i podele sa tobom radost izuzetne muzike koju su sami stvorili, kao i svoje autentično ljudsko uverenje spram dirigovane svakidašnjice svuda unaokolo
Fašisti su od D’Anuncija preuzeli ideje akcije i djelovanja – i to nasilnog i brzog djelovanja. Demokratija sa sobom donosi određenu sporost, a D’Anuncio je želio sve odmah i sada – što sigirno podsjeća na neke današnje pojave
Nad premlaćivanjem i hapšenjem studenata čovek može da se zgrozi, ali ne sme da se iznenadi – pa sve je to Aleksandar Vučić najavio. Ali, videće da je pendrek slaba zaštita od naroda
Generacija koja vodi ovu pobunu prihvata razlike kao deo svog horizonta normalnosti, nešto prirodno i podrazumevano. Otuda je njihov patriotizam čist, nimalo nalik toksičnom nacionalizmu iz devedesetih
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!