img
Loader
Beograd, 18°C
Vreme Logo
  • Prijavite se
  • Pretplata
0
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzleter
  • Podkast
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzletter
  • Podkast

Latest Edition

Dodaj u korpu

Serije – Edi i Beti

Razglednice sa puta ka savršenstvu i srećnim ishodima

03. jun 2020, 18:52 Zoran Janković
fotografije: promo
Copied

Iz Netfliksa i HBO-a stižu nam dve serije koje se oslanjaju na duh mamblkora, neke vrste nezavisne američke replike na skandinavsku Dogmu

Volite li mamblkor? Ili možda ipak preciznije – volite li mumblecore? Ako je brzopotezno i ekonomično pojašnjenje ipak potrebno, pojednostavljeno govoreći, mamblkor je bio tihi filmski talas od pre, recimo, deset i kusur godina koji je baštinio i tamošnjem kontekstu prilagodio načela čuvene skandinavske Dogme s kraja prošlog veka; dakle, snažno naglašeni verizam, izbegavanje lažne radnje gde i kad god je to moguće, naturalistička gluma, sveden kinestetski izraz, mimetizam mahom usmeren ka onome prisutnom i vidljivom u realnoj dimenziji života… Mamblkor je bio, postojao i nekako sam od sebe utihnuo, naravno, ostavivši iza sebe par desetina zbilja zanimljivih i kvalitetnih ostvarenja, a neki od autora su avanzovali u više produkcione (i kreativne) lige (poput Grete Gervig, braće Duplas, nedavno preminule Lin Šelton, Endrjua Bulajskog…). Tako je duh mamblkora u izvesnom i povremeno jasno vidljivom smislu nastavio na živi, pokazavši se daleko uticajnijim i referentnijim nego što se to prvobitno činilo – kada je američku scenu mahom produkciono umivenih i vidno ispoliranih filmova zapljusnuo taj maleni a diskretno probitačni talas ostvarenja nastalih sa budžetima od po samo par hiljada američkih dolara i mnogo entuzijazma i dara za film, doduše, u zametku i povoju u tim ranim fazama.

Uz Gretu Gervig, najdalje je odmakao Demijen Šazel, zbog čijeg je novog dela priča o mamblkoru i njegovom dalekosežnom uticaju i dalje važna i intrigantna; naime, Šazel je očarao publiku i kritiku filmovima La La Land i Ritam ludila (Whiplash), a dobro se pokazao i u slučaju potonje kontemplativne drame o ranim osvajanjima kosmosa, filmom Prvi čovek sa Rajanom Goslingom u novoj ulozi. Posebno je zanimljivo što se upravo nakon tog filma, rađenog u klasicističkom maniru sporovoznih i narativno pregledno razmahanih drama o podvizima duha negde iz sredine sedamdesetih,u neku ruku vratio narečenom mamblkoru. Naime, friška Netfliksova serija Edi (The Eddy), ostavimo li po strani muziku kao značajnu odrednicu i krunski ukras u dva od tri gorepomenuta filma ovog autora, u stilskom smislu ponajbliža je Šazelovom celovečernjem prvencu – filmu Guy and Madeleine on a Park Bench iz 2009. godine, a da pritom nije samo i prvenstveno džez ono što spaja taj film i ovu seriju, čije dve od ukupno osam epizoda je u svom sada već prepoznatljivom maniru režirao Šazel. Naime, Edi je takođe delo tog visokoestetizovanog i brižno artikulisanog naturalizma, kojim se nastoji u filmski medij preneti ono najdragocenije – život lišen banalnosti.

Istini za volju, kreator ove serije je sve uposleniji Džek Torn, kod nas i u ovim krajevima prevashodno pominjan i prepoznatljiv po seriji Poslednji panteri, koja se u velikoj meri dotiče i bavi upravo ovim adresama; ipak, Šazelov stilski pečat je vidljiv čitavim tokom serije, uključujući epizode koje nije režirao (za režiju ostalih epizoda zaslužni su Uda Benjamina, Laila Marakši i Alen Pul – a svako od njih je takođe režirao po dve epizode). Već samo po toj osnovi, Edi ima biti pohvaljen na konto te stilske ujednačenosti, koja je možda, vrag će tačno znati, ipak prvenstveno odraz produkcijske promućurnosti. Priča je ciljano svedena – nekada džez-pijanistička zvezda u svetskim okvirima, Eliot Udo, sada drži džez-klub Edi u Parizu, opterećen dugovima, problemima sa bivšom suprugom u SAD i pobunjenom ćerkom koju ponovo dobija na staranje, te nepouzdanim i snovima o krupnom uspehu i brzoj zaradi zanetim poslovnim partnerom (koji pod nerazjašnjenim okolnostima brzo biva mučki ubijen na pragu pomenutog kluba). I već ovde se dovoljno jasno mora izreći sud da je taj aspekt sa krimi-zapletom najklimaviji i najupitniji deo čitave serije, te da, kao takav, ostavlja utisak krupnog ustupka koji su producenti i autori učinili imajući u vidu nekako uvek nedovoljno opipljive i samerljive preference potencijalnih gledalaca.

Dobra okolnost, pak, jeste to što Edi ima podosta toga i vrednog i dobrog da ponudi u ostalim svojim dimenzijama – muzika je izvrsna, prikaz života džez-zanesenjaka u pariskim geografskim i kulturološkim koordinatama je izrazito upečatljiv, naracija je dovoljno hrabro razbokorena (svaka epizoda ima ključnog junaka, čiji doživljaji dopunjuju povesti ostalih aktera, dodatno snažeći pripovednu strukturu celine), a i gluma zavređuje svaku pohvalu. Tu su: Andre Holand (najpoznatiji po glavnoj roli u oskarovskom filmu Mesečina), koji ovde vešto barata nijansama zauzdanog besa i sporogoruće i iscrpljujuće implozivne teskobe, Džoana Kulig, izvrsna baš kao u arthaus hit-filmu Zimski rat od pre par leta, mlada Amanda Stenberg, sa spojem razdraženosti i žovijalnog, uz kraće pojavljivanje uvek posebnog Tahara Rahima. Ono što posebno pleni u vezi sa ovom serijom stiže iz dubine idejnog kadra – Edi postavlja i preispituje dilemu imamo li u kovitlacu krivog srastanja ovog nesumnjivo narcistički ustrojenog sveta stvarnu, opipljivu mogućnost izbora da se ponajpre i najistrajnije zagledamo u sebe same, odnosno, da li je još uvek postoji prostor da se odupremo snazi i sugestivnosti svojevrsne mantre i važnog nauka drevnih teologa koji nas i dalje opominju da je od suštinske važnosti odreći se vlastitoga sopstva. Junaci Edija, gotovo svi do poslednjeg, razmatraju tu dilemu, ozbiljno je uzimajući u obzir a da, pritom, na koncu priče ne bivaju nepodnošljivi i samoljubivi egomanijaci, već naprosto ljudi, ranjivi, slabi, prevrtljivi i raznoraznim padovima skloni. Imajući to u vidu, kalkulantski srećan kraj deluje nakalemljeno i iznuđeno, stupajući u otvorenu koliziju sa značajnim delom neke opšte ideje i dominantnog duha ove serije, koja, uprkos izvanrednoj trećoj epizodi i jednom istinski briljantnom segmentu u njoj, na kraju ipak ne biva odličan rad, kako se možda očekivalo, već „samo“ vrlo dobra serija, koja, što je za svaku pohvalu, može da se sa punim pravom podiči zavidnim stepenom osobenosti ne samo pri poređenju sa aktuelnom konkurencijom, nego i primetno šire.

Beti

Uticaji i odjeci mamblkora još su primetniji u izvrsnoj seriji Beti iz ovoprolećne ponude kanala HBO; ovom serijom HBO se direktno obraća zagriženim i nepokolebljivim poklonicima, poštovateljima, pa i neskriveno uznetim obožavateljima američkog nezavisnog filma nešto zahtevnijeg ili primetno radikalnijeg podsoja. Faktografija je u prikazima poput ovog neizostavna nužnost, pa neka onda odmah bude istaknuto da je Beti, u stvari, svojevrstan hibrid – spoj (ali umešan i ni u jednom od svojih brojnih krucijalnih aspekata manjkav) rimejka i nastavka onoga što je scenaristkinja i rediteljka Kristal Mouzel pokazala i načela u odličnom filmu Skate Kitchen (2018), koji je, pak, u sebi nosio jasan pečat estetizovanog dokumentarizma koji je krasio njen raniji film (izvrsni dokumentarac The Wolfpack od pre pet godina). Ako se to ima u vidu, Beti ne donosi ništa suštinski novo/prevratnički/inovativno u odnosu na Skate Kitchen, od koga je preuzela glavne junakinje, glumce, ton, valere, univerzum, poetsku nit i poetizovan pogled na život mladih skejtera kao ubedljivih supkulturnih označitelja onoga što se može smatrati univerzalnim bolom i sveopštim zajedničkim sadržateljima, barem samo u okvirima zapadnog kraka civilizacije.

Dosta nalik onome što krasi takođe skejterski biser, film Tilva Roš našega Nikole Ležaića, u Beti nema ničega usiljenog, intruzivnog, neubedljivog, prenaglašenog, neutemeljenog, diskutabilnog… Beti je naprosto savršen rad, i sada u televizijskom mediju i prepakivanju, čijim uzusima i nametima je znalački i mudro prilagođena, a usredsređeniji gledaoci mogu da uživaju i u isprva prikrivenom melanholičnom duhu, kao i u vibrantnim prikazima osvajanja gradskih prostora, a samim tim i nekakve slobode. Junakinje i junaci serije Beti ne preispituju kanone supkulture kojoj se dragovoljno, u potpunosti, a neretko i sladostrasno prepuštaju, jer ona je njihov integralni deo, a njihova slobodarska lutanja u isti mah su i rečite, nazovimo to tako, studije ličnih izvodljivosti po pitanju slobode, emancipacije, samosvojnosti i samobitnosti, barem u vlastitim i očima onih sličnih i bližnjih.

Svi pobrojani kvaliteti zaista odlične Beti u pamet dozivaju nauke izrečene na stranicama knjige koja je u snažnoj vezi sa neuništivim i vazda vitalnim duhom američkog nezavisnog/indie filma, koji je zajednički okvir i Edija i Beti, a to je lično intonirana studija Shoot Me – Independent Filmmaking from Creative Concept to Rousing Release iz pera Roka Simonelija i Roja Framkisa, a koja bi sigurno mogla da ohrabri i nadahne i ovdašnje filmske stvaraoce omeđenih produkcionih mogućnosti i lošijih startnih pozicija. Jer, kako nam jasno pokazuju konkretni primeri Damijena Šazela i Kristal Mouzel, baš kao i njihova najsvežija dela, srećni ishodi su ipak i dalje validna opcija.

Copied

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Više iz rubrike Kultura

Kadriranje

11.maj 2026. S. Ć.

U Muzeju Jugoslavije i Arhivu Jugoslavije ne znaju ko su im nove v.d. direktorke

Vlada Srbije je imenovala Gordanu Vujović i Tatjanu Kikić za v.d. direktorke Muzeja Jugoslavije odnosno Arhiva Jugoslavije. Zaposleni ne znaju ko su one

Izdavaštvo

10.maj 2026. Sonja Ćirić

Mali sajmovi knjiga su otpor vlasti čiji postupci guše izdavače

Od Sajma knjiga do sad, u Beogradu je održano pet malih sajmova knjiga. Cilj im je predstavljanje knjiga, ali i otpor postupcima kojima vlast guši izdavače

Venecijansko bijenale

10.maj 2026. Sonja Ćirić

Zašto ljudi u nepreglednim redovima čekaju da uđu u Austrijski paviljon

Deo performansa zbog kog ljudi u nepreglednim redovima čekaju ispred Austrijskog paviljona na Venecijanskom bijenalu, bila je i profesorka Snežana Arnautović Stjepanović. Ovo su njeni utisci

Evrovizija

10.maj 2026. Zilke Vinš, Dijana Roščić/DW

Evrovizija: Šta sve kvari sreću Eurosonga u Beču

Evrovizija je sve češće i žešće izložena političkim pritiscima pod kojima muzika pada u drugi plan. Ni ovogodišnja u Beču nije izuzetak, naprotiv

Preporuka

09.maj 2026. S. Ć.

Knjige za decu za sva vremena: „Hajduci“, „Dečaci Pavlove ulice“, „Tom Sojer“…

U ediciji „Knjige za sva vremena“ Kreativnog centra objavljeni su i Nušićevi „Hajduci“. Koje su knjige za decu uvrštene kao neprolazne, za sve generacije

Komentar
Aleksandar Vučić

Pregled nedelje

Da li se Vučić nudi za svedoka-saradnika

Zašto je Vučić muški opaučio po svojim poslušnicima? Je li mu dobro? I šta to znači za studente i njihovu listu

Filip Švarm
Aleksandar Vučić

Komentar

Vučićev plan: Vi da radite više, mi da se bahatimo manje

Predsednik Vučić piše programe i „autorske tekstove“ kako bi obodrio i zaplašio birače da će zanavek ostati na vlasti

Nemanja Rujević
„Blokaderski terorizam je bolest – izlečimo Srbiju“

Pregled nedelje

Naslednici Zemunskog klana

Šta spaja Vučića i Legiju? A šta SNS sa Zemunskim klanom i Crvenim beretkama? Kakva je tu uloga Branka Ružića

Filip Švarm
Vidi sve
Vreme broj 1843-1844
Poslednje izdanje

Intervju: Savo Manojlović, predsednik pokreta Kreni-Promeni

Za nas je najbolja strategija podrška studentskoj listi Pretplati se
Prvomajski uranak

Moj radnički predah

Obeleževanja: 81. godina od proboja iz ustaškog logora u Jasenovcu

Sistematsko raspirivanje jasenovačkog mita

Moreuzi

Uska grla geopolitike

Društvene veze i planeta

Svet je zaista mali

Vidi sve

Arhiva

Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.

Vidi sve
Vreme broj 1843-1844 29.04 2026.
Vreme 1842 22.04 2026.
Vreme 1840-1841 08.04 2026.
Vreme 1839 02.04 2026.
Vreme 1838 25.03 2026.
Vreme 1837 18.03 2026.
Vreme 1836 11.03 2026.
Vreme 1835 05.03 2026.
Vreme 1834 26.02 2026.
Vreme 1833 18.02 2026.
Vreme 1832 11.02 2026.
Vreme 1831 05.02 2026.

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Vreme Logo
  • Redakcija
  • Pretplata
  • Marketing
  • Uslovi korišćenja
  • Njuzleter
  • Projekti
Pratite nas:

© 2026 Vreme, Beograd. Developed by Cubes

Mastercard Maestro Visa Dina American Express Intesa WSPAY Visa Secure Mastercard Secure