Nedavno su pred širi filmski "auditorijum" stigla dva filma o odrastanju koja su dobacila dalje od pukih festivalskih prikazivanja i oboda sveobuhvatnije distribucije
Mada se verovatno i ne čini tako, u savremenom arthaus filmu je zapravo primetno malo filmova o odrastanju; to ni ne čudi, jer, usled radioničarsko-konkursne kombinatorike, reditelji sve sporije i kasnije stižu do svojih celovečernjih prvenaca, a, s druge strane, prokrastinacija je ne samo među milenijalcima pustila preduboko korenje, te su ključni životni zaokreti nekako pregurani do zrelih godina. Ako tome dodamo i zahtev da se u fokusu nađu samo ona filmska ostvarenja koja su postigla osetan uspeh, koja su dobacila dalje od pukih festivalskih prikazivanja i oboda sveobuhvatnije distribucije, filmova tog soja ima zbilja malo. A još manje je onih koji su, povrh svega upravo izrečenog, i relevantni i podatni za iole podrobniju analizu.
Nedavno su pred širi filmski „auditorijum“ stigla dva filma koji dosta elegantno i lako ispunjavaju sve narečene uslove; prvi od njih je poljski hit film Hejter, novi dugometražni film proliferičnog i sad već svetski priznatog poljskog sineaste Jana Komase. Zapravo, priča o Hejteru nekako zdravorazumski trebalo bi da počne znatno ranije; rikverc je ovde barem u nekoliko redaka pojašnjenja i nužan, jer Hejter je formalno gledano nastavak Komasinog prvog većeg uspeha, Suicide Room (mada, ako ćemo pošteno, veza između ta dva ostvarenja, uz sve simpatije za oba filma, deluje iznuđeno i nategnuto), a priča o Komasinom novom radu ne može biti potpuna i zaokružena bez ukazivanja ne samo na belosvetski uspeh, nego i na idejnu srodnost koju sa Hejterom dosta brzo očita Corpus Christi, ove zime i zvanično nominovan za Oskara za najbolji film sa neengleskog govornog područja). Naime, Corpus Christi je u žiži priče imao nasilju sklonog delikventa koji, čini se, iz iskrenih pobuda i poriva, čim mu se za to to ukaže prva prilika preuzme identitet novog sveštenika u zabačenom mestu u dubini teritorije današnje Poljske. Komasa je u tom svom prethodnom filmu izrazito vešto i filmski učinkovito preispitivao dosta toga od važnosti i u nekoj fiktivnoj univerzalnoj, antropološko-sociološko-psihološkoj ravni – koje su to opipljive granice slobode i slobode izbora u ipak striktno kodiranom društvenom poretku, kako živeti sa žudnjom usmerenom u pravcu novih i potpunijih, verovatno i poželjnijih i društveno uvažavanijih identiteta, sme li istina da bude prepreka na putu ličnoj sreći i emancipaciji, kako društvo hrani nerezonske ambicije i koliko daleko treba da ide u borbi protiv obmana, neodmerenijih sloboda… A sve upravo pomenuto zatičemo, mada u drugom kotekstu, i u najnovijem Kamasinom filmu nazvanom jednostavno Hejter (The Hater, u originalu).
Okosnicu Hejtera čini samozatajni, ali dovitljivi mladi provincijalac, koji, nakon prevare po pitanju autorstva seminarskog rada, biva izbačen sa Pravnog fakulteta, ali se prilično brzo nađe na novoj poziciji – poziciji plaćenog i tajnog bota više klase u PR agenciji, gde krupnim koracima i karijeristički prilično beskrupulozno krči put ka višim kotama, nošen i prećutanim ali jasno opaženim prezirom svojih varšavskih dobrotvora iz redova naprednije elite, ali i zaljubljenošću u njihovu problematičnu ćerku. Kako se sve zbiva u jeku trke za gradonačelnika ideološki očito pocepane i međusobno (doduše, tiho) zakrvljene poljske prestonice, junak Hejtera uskoro će zaplivati i u vodama političkih intriga, zavera, smicalica, kreiranja i prekrajanja javnog mnjenja zahvaljujući i bespućima i mračnim kutovima interneta. Da je Komasa manje ambiciozan autor, već ovo predočeno bi bilo sasvim dovoljno za dinamičan i događajima, podzapletima, motivima, temama i značenjskim implikacijima vidno bogat film, koji se, pritom, dotiče i pitanja kao što su društveni darvinizam danas i postoji li zbilja mogućnost iskoraka put boljeg, komfornijeg, ekonomski relaksiranijeg, cenjenijeg. Međutim, Hejter je sve to, kao i prilično uzbudljiv dramski triler, ali je na prvom mestu i priča o onom trenutku kada žudnja postane identitetska boljka i kosina, odnosno, kada predmet želje u ogromnoj meri krene da određuje pravac kretanja ka samozacrtanom i snevanom cilju, ma koliko ono isprva bio eluzivan i za samog sanjara.
Komasin Hejter, njegov Tomaš, nije samo sitna sociopatska karijeristička gnjida (kakvih je, uostalom, prepuna istorija svetske kinematografije), nego je i očekivani plod neutaženih a iz šireg društvenog konteksta promovisanih i nametanih žudnji. To njegov lik čini punijim i punokrvnijim, kao što i doprinosi sveukupnoj dramatičnosti ove razložno ispripovedane priče i o potrebi za tuđim potvrđivanjem uvek i svugde, potvrđivanjem koje uveliko transcendira grube granice ekonomskih klasa i ličnog finansijskog napretka. Baš kao što je je Eden fon Horvat u svojoj znamenitoj Omladini bez Boga (preveo Relja Dražić, objavila kuća Nojzac) primetio: „Uvek će biti vrednosti od kojih će neki ljudi imati više nego svi ostali zajedno. Više zvezdica na okovratniku, više prugica na rukavu, više ordenja na grudima, vidljivog ili nevidljivog, jer bogatih i siromašnih biće uvek, baš kao i glupih i pametnih.“ U skladu sa takvom postavkom lika je i estetizacija na planu snimateljskih rešenja – fizički neubedljivog Tomaša najpre spoznajemo i pratimo kao sitniju stavku unutar široko postavljenih kadrova, da bi, kako užas njegove pohlepe dobija na intenzitetu primat preuzeli detaljistički krupni planovi junaka koji to nikako ne može biti. Mačej Musialovski je, baš kao i Bartoš Bielenija u Telu Hristovom, izvrstan i zadivljujuće samopouzdan i sugestivan, uostalom baš kao što je Komasa i ovog puta, i to dosta brzo nakon ogromnog uspeha prethodnika, nanovo ponudio odličan i potreban nam film koji, je, doduše, mogao da bude i nešto kraći (Hejter se razmahao na gotovo 140 minuta).
To, Bože, to
Na drugom, ako ćemo pošteno, neznatnijem tasu imamo iznimno šarmantnu, duhovitu i prijatnu dramediju To, Bože, to (Yes, God, Yes), koju u stvari predstavlja istoimenu dugometražnu razradu hvaljenog kratkog (takođe igranog) filma iste autorke, Karen Mejn. Ona se i na polju dugog metra odlično snašla, a priča o sramežljivoj tinejdžerki koja se trudi da izbori koliko-toliko slobode i dašak svežeg vazduha pod utegama stroge katoličke zajednice u kojoj odrasta negde početkom ovog milenijuma, dobila je na punoći i zamahu. Tiho buntovna i naoko letargična Alis (u vrsnom tumačenju sve bolje i sve sigurnije Natali Dajer, poznate iz serije Stranger Things) utehu pronalazi u masturbaciji i seksi-četovanju sa neznancima, što će dovesti do primetnog identitetskog loma u njenoj mladoj duši na krupnim iskušenjima puti i slobode. Slično kao i u Hejteru, internet biva nekakav katalizator bitke za samosvojnost i disanje punijim plućima, s tim da Karen Mejn svesno zadržava priču i značenja ovog svog filma s ove strane ideološke neutralnosti.
Ustvari, To, Bože, to, uz sve svoje brojne kvalitete (fino iznijansiranu priču koja se dotiče i tihih užasa građanske uprizorenosti meritokratske podvrste, zanimljive likove u intrigantnim situacijama i životnim okolnostima, sveukupnu filmičnost i artikulisanost, nesporni šarm, lakoću komuniciranja i sa zahtevnijom i zrelijom publikom, par izvanrednih rešenja na planu dramaturgije i vladanja okoštalim dramaturškim i pripovedačkim obrascima i tropama) ipak u dobroj meri ostaje tipsko čedo svoje fele – umešno skockan, i pitak i mudar mali američki indie film koji će svojoj autorki svakako uskoro otvoriti neka nova vrata. Formalno, ovom filmu se nema šta zameriti, naravno, ako kao teško premostivu datost uzmemo njegov budžetski okvir, i premda u njemu nema ničega zbilja prevratničkog, gledaoce može da podseti da je film i dalje moćno emancipatorsko oruđe, čak i ako to pitanje svedemo strogo na filmske autore skorije priodošlih naraštaja. Sve to nam onda posledično pokazuje da se iz svoje kože ipak nekako i u barem određenoj meri može. Naravno, uz izvesnu cenu.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Narodno pozorište ima nov Pravilnik o radnoj disciplini koji se od prethodnog razlikuje samo po članu kojim se definiše kazna zbog javnog izražavanja političke opredeljenosti. Kazna je otkaz
Jelena Gvozdenac Martinov direktorka Narodnog muzeja u Zrenjaninu, odlučila je da likovnim umetnicima oduzme prostor Galerije. Bez objašnjenja. I to u vreme dok je Zrenjanin prestonica kulture
“Samo u završnoj fazi ‘trke za Trst’, od 1. ožujka 1945. do završetka operacija, Jugoslaveni su imali oko 2000 mrtvih i ranjenih. Impresivna je i količina naoružanja: 366 topova, 622 minobacača, 80 tenkova, haubica i oklopnih vozila, te 4184 mitraljeza i puškomitraljeza. Četvrtom armijom zapovijedao je general Peko Dapčević, a među vojnicima su bili i oni koji će kasnije ostvariti važne karijere, poput Milke Planinc i Većeslava Holjevca”
Upravo stoga što je bio, ili se znao nametnuti, kao odjek zajedničke ideologije (kako u “karađorđevićevskoj”, tako i u Titovoj Jugoslaviji), Andriću je bilo “dozvoljeno” odabrati kome i kako pripada. Jednostavno je bio osoba takva kova i stoga mu je kao “zajedničkom jugoslavenskom duhovnom blagu” uspje(va)lo biti “i njihov i naš”, što Desnici, također klasiku hrvatske i srpske, dakle jugoslavenske, ali nedvojbeno i svjetske književnosti, nije bilo dozvoljeno
Kao što Vučić govori o dijalogu, Dačić i Vasiljević zbore o zakonu, borbi protiv kriminala i policiji od koje „ni jedne nema bolje“. Reč je o čistom fejku, kao što je i sve ostalo pod naprednjačkim režimom
Nova kampanja za brzometnu legalizaciju za 100 evra ne razlikuje se u suštini mnogo od one od pre deset godina. Zanimljive su, međutim, finese, poput legalizacije divlje gradnje u nacionalnim parkovima
U novom broju „Vremena“ Jovo Bakić je rekao da ne bismo opstali kao društvo i pojedinci kada bi režim pobedio. U pravu je. Reč sloboda u takvoj Srbiji bila bi zabranjena, lični integritet bio bi razlog za hapšenje, a kukavičluk – način preživljavanja
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!