img
Loader
Beograd, 37°C
Vreme Logo
  • Prijavite se
  • Pretplata
0
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzleter
  • Podkast
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzletter
  • Podkast

Latest Edition

Dodaj u korpu

Jubileji – Station to Station, 45 godina kasnije

Mršavi beli vojvoda dobro stari

20. januar 2021, 19:36 Uroš Mitrović
foto: stefan almers
Copied

U savremenoj muzičkoj industriji ne postoji više niko ko bi mogao da napravi takav sadržajan projekat zagonetne umetničke slojevitosti, kao što je to slučaj sa Bouvijevim albumom Station to Station. I kao što je njegov "Zvezdani čovek" stigao na Zemlju sa udaljenih nebeskih tela, tako je i "Mršavi beli vojvoda" naprosto mogao biti ovozemaljski vesnik događaja koji putuje kroz prostor i vreme da upozori svet na to šta ga čeka u bliskoj budućnosti

Kada je u maju 1975. godine napustio Veliku Britaniju i preselio se u Los Anđeles, Dejvid Bouvi imao je čvrstu nameru da trajno raskrsti sa svojom muzičkom karijerom. „Poslednje što želim jeste da budem tamo neki beskorisni rok pevač“, izjavio je ovaj umetnik, nazvavši rokenrol „dosadnim ćorsokakom“. Skućivši se u rezidencijalnoj četvrti Bel Er, Bouvi je poželeo da ostvari svoj holivudski san i da, nakon veoma uspešne muzičke karijere, postane i filmska zvezda.

Pritisak koji je sebi nametnuo da, po svaku cenu, iskorači iz svog pređašnjeg sebe, Bouvija je, međutim, skupo koštao. „Unosio je u sebe ogromne količine kokaina, danima ostajući budan“, piše o tom periodu magazin „Roling Stoun“, a Bouvijev život tih dana „survao se u haos i previranja“. Čuveni Britanac bio je na pragu fizičkog i emotivnog uništenja, a u intervjuima koje je davao u tom periodu nije mogao da sakrije svoje neuroze i manično duševno stanje. Pozivao je, recimo, na „desničarsku, potpuno diktatorsku tiraniju“, navodeći da bi „Britanija mogla imati koristi od fašističkog vođe“. Bouvi je bio opsednut okultnim i ezoteričnim pojavama, a pod plamenom crnih sveća u svom domu u Los Anđelesu istraživao je kabalu, radove okultiste Alistera Kroulija i filozofa Fridriha Ničea, ali i mitološke korene fašizma u Evropi.

Uprkos specifičnom stanju svesti i sve izraženijoj zavisnosti od opijata, Dejvid Bouvi je ipak smogao snage da se usredsredi na posao koji je najbolje umeo da radi. Iz takvog sudara (auto)destrukcije i Bouvijeve nenadmašne kreativnosti, nastale su pesme sa albuma Station to Station, koji se na pultovima muzičkih prodavnica pojavio u januaru 1976. godine. Ovaj avangardni, deseti po redu studijski album britanskog umetnika – čijeg se snimanja Dejvid Bouvi, po sopstvenim rečima, gotovo „i ne seća zbog dejstva kokaina“ – smatra se jednim od njegovih najznačajnijih dela.

Ploča je odisala moćnom i zastrašujućom, a opet tako fragilnom atmosferom. A iz ovog, podjednako privlačnog i obespokojavajućeg „mračnog glamura“, izronio je i jedan od najčuvenijih Bouvijevih alter-ega – „Mršavi beli vojvoda“. Ovaj mračni lik sa arijevski plavom zalizanom kosom, besprekorno minimalistički odeven u crne pantalone, belu košulju i prsluk, isijavao je zlokobnom pojavnošću. Čini se da bi i danas, gotovo pola veka kasnije, svet takvog antiheroja dočekao raširenih ruku. Jer, u ovom vremenu – koje obiluje desničarskim,

populističkim liderima i njihovim antidemokratskim, ne(o)liberalnim režimima koji vedre i oblače sa obe strane Atlantika – kao da na svakom ćošku izranjaju novi oblici fašizma, koji prete da plamenom strastvene mržnje ponovo zapale svet.

Neuobičajeno za Bouvijeve standarde, album Station to Station sadržavao je samo šest pesama, ali već uvodna, desetominutna naslovna numera nagoveštava jedan sasvim novi pravac u odnosu na dotadašnji muzički opus ovog umetnika. Počevši od hipnotišuće bas linije kojom se ubrzava marširajući ritam pesme, do zvuka zahuktalog voza koji se neumitno približava, čitav ovaj uvodni instrumental traje duže od tri minuta pre nego što se čuje Bouvijev glas. On pozdravlja „povratak Mršavog belog vojvode“, a ova pesma nudi opominjuće stihove (What will I be believing / And who will connect me with love?), koji kao da su pisani za ovo vreme globalne pandemije i sve većeg otuđenja ljudi. Nemali je broj onih koji – dodatno sluđeni (para)medijskim sadržajima svih vrsta – više zaista ne znaju kome i u šta da veruju. Ovaj album kao da je predvideo svo ništavilo trenutne civilizacijsko-kulturne paradigme, koja sa besomučnim promovisanjem potrošačkog kolektiviteta preti da uruši sva individualna stremljenja pojedinaca, ljudske sposobnosti i kvalitete.

Singl koji je prethodio izlasku ploče, Golden Years, najbliža je spona sa „plastičnim soulom“ prethodnog Bouvijevog albuma Young Americans i svojim fanki ritmom i pevljivim refrenom obezbedio je top ten status i u Americi i u Velikoj Britaniji. Međutim, te obećavajuće „zlatne godine“ ne idu bez određene cene i nisu namenjene baš svima. Jer i tada, baš kao i danas, kao da važi nepisano pravilo da u „zlatnom dobu“ mogu da uživaju samo privilegovani.

I kao što je Bouvijev „Starman“ pre pola veka stigao na Zemlju sa udaljenih nebeskih tela, tako je i „Mršavi beli vojvoda“ naprosto mogao biti ovozemaljski vesnik događaja koji putuje kroz prostor i vreme da upozori svet na to šta ga čeka u bliskoj budućnosti. A čekaju ga, vidimo to i sami, izolovanost i osama, narastanje netrpeljivosti i antagonizama i društvo u kome lažne vesti i teorije zavere dominiraju javnim prostorom.

U dirljivoj numeri Word on a Wing, Bouvi proročki peva o „dobu velike iluzije“, a ta pesma najbolje je sumirala sav taj duhovni nesklad kroz koji je pevač prolazio radeći na albumu. U isto vreme, Bouvi se dodatno trošio glumeći naslovnu rolu u kultnom filmu Čovek koji je pao na Zemlju, režisera Nikolasa Rega, koji se pred publikom pojavio istog dana kada i ploča Station to Station.

Povezanost ova dva projekta ogleda se i u sjajnom omotu albuma koji prikazuje scenu iz filma: na slici vidimo mršavog Dejvida koji, glumeći vanzemaljca Tomasa Džerouma Njutna, ulazi u svoju svemirsku letelicu koja će ga vratiti na matičnu planetu. Iznad naslovne crno-bele fotografije, kontrast daje jarka crvena tipografija, koja izostavlja razmake između reči, čime se dodatno naglašava ekspresivnost celog izdanja. Na poleđini albuma nalazi se fotografija Bouvija kako kredom crta simbole sefirota iz kabale – što je, navodno, činio tokom snimanja filma.

Muzička zrelost albuma Station to Station i njegova osvedočena vanvremenost možda nikada ne bi bile postignute da na njemu nije svirala ubitačna ekipa muzičara. Okosnicu su činili ritam gitarista Karlos Alomar, basista Džordž Marej i bubnjar Denis Dejvis, u muzičkom svetu poznati i kao The D.A.M. Trio, koji su sa Bouvijem radili na ukupno šest albuma, uključujući tu i čuvenu „berlinsku trilogiju“ – Low (1977), Heroes (1977) i Lodger (1979).

Imajući u vidu da je Station to Station generacijski „vršnjak“ sa potpisnikom ovih redova, dozvolio bih sebi i jednu ličnu opasku: pamtim, naime, da sam u Pragu, pre gotovo četvrt veka, gledao uživo izvođenje briljantne fank-rok pesme Stay sa tog albuma, a Dejvid Bouvi je na koncertu zaista delovao kao čovek sa druge planete.

Uzgred, već u februaru 1976, Bouvi je spakovao svoje stvari u Los Anđelesu („To prokleto mesto trebalo bi zbrisati s lica zemlje“, rekao je on kasnije) i vratio se u Evropu – prvo u Švajcarsku, a zatim u Berlin, gde je sa Brajanom Inom započeo naredno poglavlje u svojoj muzičkoj transformaciji.

A prethodnih dana, nizom muzičkih događaja, emisija i obnovljenih izdanja posvećenih ovom umetniku, obeležene su još dve značajne januarske godišnjice – rođendan Dejvida Bouvija i peta godišnjica njegove smrti. Iako je Parlafon pripremio luksuzno reizdanje albuma Station to Station na vinilu, bilo bi neuporedivo bolje da se, recimo, ploča takve snage prvi put pojavila sad u januaru 2021, a ne skoro pola veka ranije.

Problem je, međutim, u tome što u savremenoj muzičkoj industriji ne postoji više niko ko bi mogao da napravi takav sadržajan, opominjući projekat zagonetne umetničke slojevitosti. Ova profana pop-rok konfekcija, koja se danas lažno predstavlja kao muzički izraz, čak i svoju publiku tretira kao beslovesnu masu bez stava i ukusa. A mi smo ipak višeslojna i kompleksna bića, „stvorenja na vetru“, kako je to u sjajnoj izvedbi pesme Wild is the Wind – kojom se zatvara ova spektakularna ploča – otpevao Dejvid Bouvi. A taj vetar, koliko god divlji bio, ne može baš sve da odnese u zaborav.

Copied

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Više iz rubrike Kultura

Analiza

27.jul 2026. Sonja Ćirić

Slučaj „Atelje 212“: Zašto je smenjena Gordana Goncić

Skupština grada Beograda je, sve po zakonu, imenovala Ljubišu Ristića za v.d. direktora „Ateljea 212“. Zašto je, međutim, smenjena Gordana Goncić

Baština

26.jul 2026. S. Ć.

Narodni muzej Zrenjanin: Ne zaboravimo na centar tekstilne industrije

Kako bi sačuvao tragove nekadašnjeg centra tekstilne industrije, Narodni muzej Zrenjanin preduzeo akciju prikupljanja uspomena na velike fabrike kojih više nema

Kadrovi

26.jul 2026. S. Ć.

Lazar Jovanov nasledio Ljubišu Ristića u KPGT-u

Umesto Ljubiše Ristića koji je postavljen u „Atelje 212“, v.d. direktora Pozorišta KPGT je Lazar Jovanov, glumac i reditelj poznat po ulogama u ovom kolektivu

Festival

25.jul 2026. S. Ć.

Kad iz betona progovore drvo, bubice, crvi, i ostala oteta priroda

Dvodnevni Festival eko književnosti u Beogradu predstavlja knjige koje istražuju posledice devastacije sveta oko nas, pokušavajući da ga spasu

Kadrovi

25.jul 2026. S. Ć.

Glumci „Ateljea 212“: Radujemo se što će nam Ljuša Ristić „pomoći“

Javnost unisono osuđuje imenovanje Ljubiše Ristića za v.d. direktora „Ateljea 212“. Glumci ovog pozorišta kažu da se „raduju“ što će im on „pomoći“

Komentar
Ana Brnabić, Aleksandar Vučić i Ivica Dačić sa policajcima

Pregled nedelje

Režim protiv naroda i države

Zašto Šapić legalizira batinaše u Beogradu? Zbog čega je šešeljizam ideologija vlasti? I šta Vučić poručuje narodu

Filip Švarm
Predsednik Srbije Aleklsandar Vučić sa uzdignutom pesnicom ispred transparenta

Komentar

I naš predsednik je sirotinja

Voženo lice Aleksandar Vučić će u predizbornoj kampanji voziti staru škodu. Dok traje odmazda prema svakome ko pisne, paradni deo kampanje biće otužniji nego ikad jer se Vučić obraća svom hardkor biračkom telu

Nemanja Rujević
Paunović

Pregled nedelje

Nepodnošljiva lakoća bezosjećajne gluposti

Zašto ministarka Snežana Paunović još nije smenjena? Šta to govori o njoj, režimu i Srbiji

Filip Švarm
Vidi sve
Vreme 1855
Poslednje izdanje

Srbija pred raspletom

Kako se kuje Studentska lista Pretplati se
Intervju: Miroslav Aleksić

Nijedan glas ne sme da se baci

Odmazda vlasti: Primer iz života

Pojedinac protiv režimskog sadizma

Rat na Bliskom istoku

Ormuz kao atomska bomba

DUH VREMENA: Devet decenija od ubistva Federika Garsije Lorke, pesnika bez groba (2)

Prolaze crni konji i jezivi ljudi dubokim putevima gitare

Vidi sve

Arhiva

Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.

Vidi sve
Vreme 1855 22.07 2026.
Vreme 1854 15.07 2026.
Vreme 1853 08.07 2026.
Vreme 1852 02.07 2026.
Vreme 1851 25.06 2026.
Vreme 1850 17.06 2026.
Vreme 1849 10.06 2026.
Vreme 1848 03.06 2026.
Vreme 1847 27.05 2026.
Vreme 1846 20.05 2026.
Vreme 1845 13.05 2026.
Vreme broj 1843-1844 29.04 2026.
Vreme Logo
  • Redakcija
  • Pretplata
  • Marketing
  • Uslovi korišćenja
  • Njuzleter
  • Projekti
Pratite nas:

© 2026 Vreme, Beograd. Developed by Cubes

Mastercard Maestro Visa Dina American Express Intesa WSPAY Visa Secure Mastercard Secure