img
Loader
Beograd, 34°C
Vreme Logo
  • Prijavite se
  • Pretplata
0
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzleter
  • Podkast
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzletter
  • Podkast

Latest Edition

Dodaj u korpu

Filmska opera – Upload

Humor, apsurd i melanholija

06. oktobar 2021, 20:12 Jelena Novak
Copied

Kompozitor Van der A ukazuje na humor kao na sredstvo za opovrgavanje apsurda uzrokovanog sklonošću homo sapiensa da iskomplikuje kako svoje pojedinačno bivstvovanje, tako i život na planeti uopšte

Otac je, bez kćerkinog znanja, a ne mogavši više da podnese prazninu nastalu gubitkom supruge, odlučio da okonča svoj biološki život i nastavi postojanje u digitalnoj formi kao, nazovimo ga tako, svojevrsni transfer čovekolikih informacija. U specijalnoj klinici zakazao je intervenciju „aploudovanja“ ‒ transfera svoje celokupne fizičko-mentalne pojave u kompjuterski fajl. Zatim je prošao kroz kratku obuku koja je imala za cilj da ga pripremi za ne/mogućnosti potencijalno beskonačnog digitalnog bivstvovanja i nakon što je data naredba za transfer podataka, otac je zauvek postao neopipljiv. Pretvorio se u neku vrstu avatara, filmsko-zvučni zapis koji nadalje „živi“ u svojoj prozirnoj ekranskoj dvodimenzionalnosti. Kognitivne funkcije i emotivni konstrukt oca očuvani su u njegovoj novoj varijanti koja nastavlja da se razvija, uodnošava, „živi“. U očevom shvatanju sveta sve je isto iako njegovo telo više ne postoji. Međutim, razlaz sa telom ipak je doveo i do nekih lomova, a naročito u odnosu sa kćerkom mezimicom. Ona nije znala za očevu nameru da se trajno preseli u digitalni svet i zamera mu što se sa njom nije konsultovao oko tako bitne odluke, te gorko pati zbunjena odnosom sa ocem kojeg nikada više neće moći da zagrli.

Ovo je ukratko radnja filmske opere Aploud (Upload), čiji je kompozitor i reditelj Mišel van der A (Michel van der Aa). Zbog kovid okolnosti izvođenje opere je već nekoliko puta odlagano, međutim, nakon nedavnog ukidanja gotovo svih mera distanciranja u Holandiji konačno su se stekli uslovi za nesmetano održavanje koncerata i pozorišnih i operskih predstava te je u petak 1. oktobra u Nacionalnoj operi u Amsterdamu delo konačno doživelo svoju holandsku premijeru uživo (nije zgoreg ovde pojasniti značenje reči „uživo“ koje u kovid distanciranoj realnosti neprestano mutira: uz fizičko prisustvo izvođača na sceni i istovremeno fizički prisutnu publiku u sali). U periodu odlaganja izvođenja snimljena je i filmska verzija opere koja je dostupna na Medici.tv. Korisna je kao dokumentacija, ali ne i zamena za izvedenu operu jer delo počiva na preispitivanju različitih perspektiva koje se u filmskom poretku stvari umnogome gube.

Van der A je jedan od najistaknutijih evropskih autora muzičkog teatra srednje generacije danas. On je kompozitor i reditelj, a često i pisac libreta za svoja dela. Zanimaju ga teme koje se tiču identiteta i tehnologije. Tako je, na primer, u svojoj mono-operi Jedno (One, 2003) istraživao granice između ljudskog izvođača i vokalnog kiborga do momenata kada je bilo nemoguće razlučiti ko zapravo na sceni peva i gde su granice te osobe. U operi After Life (2005/06) umrli su u nekoj vrsti čistilišta i imaju pravo da nadalje ponesu sa sobom samo jednu ekranizovanu uspomenu sa kojom će otići u večnost. Drama ovog dela ukorenjena je u teškoćama izbora sa kojima se protagonsti suočavaju i u definisanju njihovog novog identiteta u odnosu na samo jedno sećanje. U operi Osam (Eight, 2019), koju je samo jedna osoba iz publike mogla da iskusi u jednom terminu, granice između izvođača, publike i tehnologije su porozne. Sa kompletnom VR gejming opremom na sebi, išla sam kroz „osmicu“ vođena različitim ženskim likovima. Od nedostupnih planinskih vrhova i provalija, preko pećina i susreta sa sablasnim glasovima, sve dok se nisam našla ispod stola sa virtuelnom devojčicom koja je pevala trepćući svojim prozirnim zastrašujućim očima. U nekom momentu shvatila sam da sam odlukom umetnika postala jedan od aktera opere. Iz sličnog, a sve bliskijeg naučnofantastičnog sveta i razmišljanja proističe i Aploud.

Opera počinje u zamračenoj sali. Čuju se samo glasovi žene i muškarca koji gotovo šapućući izgovaraju na engleskom imena delova tela i stereotipa vezanih za njih: „zaigrati… srce, izgubiti… dah, trepnuti… očima, osetiti… miris, obasjati… osmehom, zagrliti… ramena…“. Scena se postepeno osvetljava i na njoj vidimo kćerku i siluetu oca. Ona se seća odrastanja uz oca i bliskosti koju su izgradili. Ta bliskost je duboko utemeljena u telesnoj uzajamnosti. Seća se očevih ramena koja su je nosila kada je bila umorna, njegovih ruku koje su je pridržavale dok je učila da hoda, bockanja njegove neobrijane brade kada bi je poljubio. Vidimo na sceni i oca-avatara. On egzistira kao projekcija na ekranu, međutim, ta projekcija je veća od prirodne veličine ljudskog tela i sklona je „rasipanju“, pikselizovanju slike, i još nekim krivljenjima koja je čine dinamičnom i ostvaruju iluziju nekakvog posebnog „živog“ entiteta. Projektovani otac fizički i liči i ne liči na sebe, ali njegov glas je ostao nepromenjen i njegove misli i osećanja bi trebalo da su ostali verni „originalu“. U toku opere nekada vidimo raspevanog oca (Roderik Vilijams, bariton) samo kao projekciju, a nekada vidimo i Vilijamsa na sceni, ali istovremeno i projekciju digitalnog oca koja je sinhronizovana sa Vilijamsovim pevajućim glasom.

U toj višeslojnosti između izvođača koji uživo peva, njegovog direktnog odnosa sa likom kćerke (Jullia Bullock, sopran), a zatim i komplikacije međusobnih odnosa uvođenjem ekranskih projekcija, Van der A doslovno izvodi dramu odloženih i pomerenih realnosti na sceni dok istovremeno „govori“ o njima. Drama između oca i kćerke je isprekidana delovima priče koji se odvijaju u klinici za aploud. Kroz ove susrete publika je sučeljena sa pravnim, moralnim i ostalim implikacijama koje očeva odluka povlači za sobom. Ove su scene, za razliku od porodičnog dijaloga, filmske, govorene, a ne pevane. Nose linčovsku estetiku, apsurd, ali i humor u sebi. Jedan od kandidata za aploud je, na primer, istraživač koji je dobio stipendiju da bi se digitalizovao jer je, navodno, u interesu struktura moći da se njegovo neprocenjivo znanje o Holocenu na taj način sačuva. Van der A ukazuje na humor kao na sredstvo za opovrgavanje apsurda uzrokovanog sklonošću homo sapiensa da iskomplikuje kako svoje pojedinačno bivstvovanje, tako i život na planeti uopšte.

Tenzije između različitih ekrana, između projektovanih i živih entiteta, između oca i kćerke, između tehnologije i umetnosti, između govora i pevanja, Van der A najvećim delom razrešava kroz muziku. Ansambl Musikfabrik, smešten na sceni a predvodi ga dirigent Oto Tausk, izneo je ubedljivo finese muzičkog rukopisa koji osciluje između elektronskog i simfonijskog zvuka. U skorijim delima muzički jezik ovog autora isklizava u raznorodne „vanklasične“ ambijente. Tako je ovoga puta u momentima emotivnih sudara protagonista Van der A iskoristio reference na tehno muziku koje su, zaoštravajući ivice i volumen zvuka uzbudljivo naslikale psihološko stanje likova. Dirljiva je i spora arija kćerke koja podseća na melanholične iskorake Henrika Goreckog.

U ključnoj i završnoj sceni opere svi ekrani i izlomljene perspektive se gase i odjednom, u zamračenoj sali, kao jedro nad publikom se nadvija ogromno, delimično zategnuto platno. Na njemu vidimo „originalnog“ oca i kćerku u krupnom planu, kako ležeći okrenuti jedno ka drugom, pevaju one iste reči sa početka opere. Veličina i intimnost slike i promena perspektive deluju kao otrežnjujući udar u svojoj ogoljenoj, gotovo bolnoj melanholiji. Mnoga pitanja vezana za nova uodnošavanja uzrokovana fizičkim distanciranjem u ponašanju i uzajamnosti, ovim su potezom otvorena i potencirana. Na koktelu upriličenom nakon premijere, direktorka holandske opere govorila je drhtavim glasom o patnjama sveta izvođačkih umetnosti tokom perioda izolacije. Ispostavilo se da je to prvi koktel održan u ovoj operskoj kući nakon 613 dana. Turbulentne emocije u vazduhu delovale su kao neka vrsta otvorenog epiloga same predstave: kao grozničavi dokaz neophodnosti fizičke komunikacije i zajedništva, ali i kao neminovno opraštanje od njih.

Copied

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Više iz rubrike Kultura

Ekspo

28.jul 2026. Sonja Ćirić

Planirano je da Železnička stanica postane Istorijski muzej idućeg maja

Dok se čekaju rezultati tendera za izbor izvođača za izmenu i dopunu projekta za rekonstrukciju, adaptaciju i sanaciju nekadašnje Glavne železničke stanice u Beogradu, najavljeno je da će se Istorijski muzej Srbije useliti u njenu zgradu već 15. maja

Analiza

27.jul 2026. Sonja Ćirić

Slučaj „Atelje 212“: Zašto je smenjena Gordana Goncić

Skupština grada Beograda je, sve po zakonu, imenovala Ljubišu Ristića za v.d. direktora „Ateljea 212“. Zašto je, međutim, smenjena Gordana Goncić

Baština

26.jul 2026. S. Ć.

Narodni muzej Zrenjanin: Ne zaboravimo na centar tekstilne industrije

Kako bi sačuvao tragove nekadašnjeg centra tekstilne industrije, Narodni muzej Zrenjanin preduzeo akciju prikupljanja uspomena na velike fabrike kojih više nema

Kadrovi

26.jul 2026. S. Ć.

Lazar Jovanov nasledio Ljubišu Ristića u KPGT-u

Umesto Ljubiše Ristića koji je postavljen u „Atelje 212“, v.d. direktora Pozorišta KPGT je Lazar Jovanov, glumac i reditelj poznat po ulogama u ovom kolektivu

Festival

25.jul 2026. S. Ć.

Kad iz betona progovore drvo, bubice, crvi, i ostala oteta priroda

Dvodnevni Festival eko književnosti u Beogradu predstavlja knjige koje istražuju posledice devastacije sveta oko nas, pokušavajući da ga spasu

Komentar
Ana Brnabić, Aleksandar Vučić i Ivica Dačić sa policajcima

Pregled nedelje

Režim protiv naroda i države

Zašto Šapić legalizira batinaše u Beogradu? Zbog čega je šešeljizam ideologija vlasti? I šta Vučić poručuje narodu

Filip Švarm
Predsednik Srbije Aleklsandar Vučić sa uzdignutom pesnicom ispred transparenta

Komentar

I naš predsednik je sirotinja

Voženo lice Aleksandar Vučić će u predizbornoj kampanji voziti staru škodu. Dok traje odmazda prema svakome ko pisne, paradni deo kampanje biće otužniji nego ikad jer se Vučić obraća svom hardkor biračkom telu

Nemanja Rujević
Paunović

Pregled nedelje

Nepodnošljiva lakoća bezosjećajne gluposti

Zašto ministarka Snežana Paunović još nije smenjena? Šta to govori o njoj, režimu i Srbiji

Filip Švarm
Vidi sve
Vreme 1855
Poslednje izdanje

Srbija pred raspletom

Kako se kuje Studentska lista Pretplati se
Intervju: Miroslav Aleksić

Nijedan glas ne sme da se baci

Odmazda vlasti: Primer iz života

Pojedinac protiv režimskog sadizma

Rat na Bliskom istoku

Ormuz kao atomska bomba

DUH VREMENA: Devet decenija od ubistva Federika Garsije Lorke, pesnika bez groba (2)

Prolaze crni konji i jezivi ljudi dubokim putevima gitare

Vidi sve

Arhiva

Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.

Vidi sve
Vreme 1855 22.07 2026.
Vreme 1854 15.07 2026.
Vreme 1853 08.07 2026.
Vreme 1852 02.07 2026.
Vreme 1851 25.06 2026.
Vreme 1850 17.06 2026.
Vreme 1849 10.06 2026.
Vreme 1848 03.06 2026.
Vreme 1847 27.05 2026.
Vreme 1846 20.05 2026.
Vreme 1845 13.05 2026.
Vreme broj 1843-1844 29.04 2026.
Vreme Logo
  • Redakcija
  • Pretplata
  • Marketing
  • Uslovi korišćenja
  • Njuzleter
  • Projekti
Pratite nas:

© 2026 Vreme, Beograd. Developed by Cubes

Mastercard Maestro Visa Dina American Express Intesa WSPAY Visa Secure Mastercard Secure