
Jezik
„Neopoziva ostavka“ – vrag u rečima
Lepo je kad se narod bavi i jezikom. Recimo, povodom toga šta u slučaju Željka Obradovića znači „ostavka“ i koliko je bitno da li jeste ili nije „neopoziva“
Lik i djelo, tačnije ratni put Tomislava Merčepa, visokog funkcionera u MUP Republike Hrvatske, izazivao je, a izaziva i dalje, brojne kontroverze. Krećući se iz Baranje preko Vukovara, Gospića i Pakraca, pominjan je kao spasilac (osim u Vukovaru), beskompromisni ćvrstorukaš koji preokreće ratnu sreću, ali i kao komadant iza kojeg su ostajali leševi civila i ratnih zarobljenika. Merčepu se tako pripisuju slučaj u Sotinu kraj Vukovara (noćna odvođenja i ubijanja civila), spaljena srpska sela u okolici Gospića i masovna grobnica civila (oko četrdesetak leševa) nedaleko od Perušića, privatni zatvor u rukama njegovih ljudi u Pakračkoj Poljani, itd. Iako nitko nije mogao dokazati, a možda ni htio, direktnu Merčepovu odgovornost za pomenute zločine, nepobitno je da su se oni dešavali na teritorijalna pod kontrolom njegovih trupa.
Prilog koji objavljujemo do sada nije postojao u elektronskoj arhivi nedeljnika.
Ipak, Tomislav Merčep se u zimu 1991, zajedno sa svojom poluprivatnom policijskom jedinicom, našao u žiži pažnje hrvatske javnosti nakon nestaka i. kako se kasnije pokazalo, ubojstva aktivistice Hrvatske demokratske stranke iz Rijeke. Službena verzija cijele te priče nikad nije objavljena, ali prema navodima „neslužbenih, dobro obaviještenih izvora“, tekla je otprilike ovako. Pomenuta aktivistica se bavila ilegalnim naoružavanjem hrvatskih snaga i pri tom, za razliku od većine sličnih dilera, ispoljavala nevjerojatno poštenje. U to vrijeme hrvatske oružane snage se stvaraju na principu štapa i kana-pa, česte su pronevjere, tako da se mnogi domoljubi privatni nabavljači, odlučuju da posebnim kanalima upućuju oružje onome tko se stvarno bori. Aktivistica HDS je radila sa jedinicom Tomislava Merčepa, a zla kob ju je zadesila krajem 1991, kada je došla u Zagrebu na skup svoje stranke i odsjela u hotelu „Dubrovnik“ na Trgu bana Jelačića. Kako se navodi, bila je veoma ljuta na svoje pulene pošto je saznala za njihove brojne malverzacije s oružjem i spremna da čitavu stvar raščisti u javnosti do kraja. Dan nakon skupa, izišla je iz hotela i više se nikad nije vratila. Službena istraga je pokazala daje ubijena sa dva metka u glavu na Velesajmu, te potom pokopana u Pakračku poljanu gdje se u to vrijeme nalazi zapovjedništvo Tomislava Merčepa. Pokazalo se, dalje, da se u ovom mjestu nalazi i zatvor za ratne zarobljenike, ali i Srbe civile. Pojavili su se i svjedoci koji su pričali o mučenjima koje su radili Merčepovi policajci, kako su likvidirali zarobljenike prethodno ih natjeravši da sebi iskopaju grobove, kako su nalaže-ni leševi starica po jarcima u srpskim selima nakon što bi ova jedinica prošla… Ispostavilo se. još, da se u Pakračkoj poljani nalaze i najmanje dvije masovne grobnice civila i ratnih zarobljenika. Kako se saznavalo, hrvatske vlasti su ispitale sve ove navode neki od mještana su govorili kako su vidjeli patologe kako kukama izvlače leševe iz obližnjeg ribnjaka ali, službeno ništa nije objavljeno, niti je tko, koliko se zna, odgovarao. Ipak. jedinica Tomislava Merčepa je rasformirana, a njeni pripadnici su razbacani po tada aktualnim ratištima. Sam Tomislav Merčep je ostao visoki funkcionar MUP Hrvatske, a na toom položaju se nalazi i danas.

Lepo je kad se narod bavi i jezikom. Recimo, povodom toga šta u slučaju Željka Obradovića znači „ostavka“ i koliko je bitno da li jeste ili nije „neopoziva“

Mnogo koji navijač je oglasio „kraj Partizana“. Ili jer je u odlasku Željka Obradovića video rušenje po notama režima ili jer klub koji napusti njegova najveća legenda gubi moralno pravo da postoji. To je naslovna tema novog „Vremena“

Željko Obradović više nije trener “Partizana”. Otišao je jer nije mogao više, i uz reči koje predsedniku kluba Ostoji Mijailoviću ne ostavljaju prostor ni za šta osim da podnese ostavku. Navijači nisu dočekali da dosanjaju “jedan davni san”. Kako je jedan čovek postao više od košarke i kako je došlo do neslavnog kraja

Šta se desi kad brane oko Pionirskog parka puknu i horde ćacija se izliju na gradove u Srbiji u kojima se održavaju lokalni izbori? To smo proteklog vikenda gledali u Mionici, Negotinu i Sečnju. Nije ovo tekst o lokalnim izborima, ni o rezultatima, jer izbora tog dana u suštini nije ni bilo. Sve što smo videli bilo je bezvlašće, teror, suspenzija zakona i države, te opšta vladavina nasilnika i batinaša sa crnim kačketima. Takođe i nova fazu represije koja je još jača i iracionalnija

Srpska napredna stranka ne sme i neće raspisati parlamentarne izbore u skorije vreme. Razlog je jednostavan – ako je ovako prošla u Mionici, Sečnju, Kosjeriću i Zaječaru, u malim sredinama gde tradicionalno ima najtvrđu infrastrukturu i najlojalnije biračko telo, onda je stanje u Beogradu, Novom Sadu, Valjevu, čak i na nivou republike nesagledivo lošije. Zato su izbori sada po prvi put za SNS prestali da budu demonstracija sile i postali nepoznanica. A nepoznanica je opasna: nosi mogućnost da se izbori izgube
Odlazak najboljeg evropskog trenera
Ništa nije crno-belo osim “Partizana” i Željka Obradovića Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve