Završni račun

Teorijski, postoji mogućnost da usprkos iznesenim završnim riječima u „procesu stoljeća“ ubojicama premijera Srbije Zorana Đinđića to ne bude i kraj suđenja. U završnim riječima, naime, ponovno otvaranje glavne rasprave (i nastavka dokaznog postupka) ovih dana zatražili su i advokat Srđa Popović, zastupnik oštećene supruge premijera Ružice Đinđić, i advokat prvooptuženog Milorada Ulemeka Legije Slobodan Milivojević: prvi zbog toga što su odbijeni svi njegovi prijedlozi koji bi eventualno pomogli razjašnjenju političke pozadine atentata (točnije: njegovih organizatora i naredbodavaca), drugi zbog toga što je, kako reče, uvjeren da bi novim dokazima bilo spriječeno da njegov „nevini branjenik“ bude oglašen krivim.

Advokat Popović, pritom, ne dovodi u pitanje dokazanost optužnice Specijalnog tužilaštva za borbu protiv organizovanog kriminala u odnosu na 13-oricu optuženih.

„Krivica ovih ljudi koji sede na optuženičkoj klupi je banalna. Kao i uvek, uradili su ono što im je rečeno da urade“, kazao je Popović, rezignirano zaključivši svoju (vjerojatno) posljednju riječ na ovom suđenju: „Za drugačiju završnu reč možda ću imati priliku na nekom sledećem suđenju za ubistvo premijera Đinđića. Kada se bude sudilo onima koji su ovo organizovali i naredili.“

Za razliku od njega, advokat prvooptuženog Ulemeka ne vjeruje niti u jedan dokaz koji je izveden tokom višegodišnjeg dokaznog postupka, ne vjeruje svjedocima, ne vjeruje vještacima ni domaćim niti kriminalistima iz Vizbadena, ne vjeruje snimcima i vjeruje u to da je sve – cijeli postupak, ne samo optužba protiv njegovog klijenta – rezultat zavjere onih koji su, u stvari, atentat na premijera počinili, a ne otužnih likova s optuženičke klupe i optužnice Specijalnog tužilaštva.

E sad: samo sudsko vijeće ima mogućnost da i prihvati te prijedloge, sve dok traje njihovo vijećanje. Zakonski je redoslijed ovakav: nakon što svi kažu svoju završnu riječ, što uključuje i posljednje obraćanje optuženih sudskom vijeću i ostalim akterima, vijeće objavljuje završetak glavne rasprave i potom se povlači na vijećanje i glasanje radi donošenja presude. Ako u toku vijećanja ne ocijeni da treba ponovo otvoriti glavnu raspravu radi dopune postupka ili razjašnjenja pojedinih pitanja, izreći će presudu.

U sudskoj praksi, inače, to ponovno otvaranje glavne rasprave izuzetno je rijetko i tek poneki dugogodišnji suci, tužioci i advokati pamte takve slučajeve iz svoje prakse, pa je nemoguće pretpostaviti kakav će biti odgovor sudskog vijeća na takve zahtjeve, jer ono se rukovodi dokazima izvedenima u postupku, zakonskim odredbama i slobodnim sudijskim uvjerenjem.

TUŽILAČKA OCENA: Sudeći po vrlo argumentiranoj (i višesatnoj) završnoj riječi zamjenika specijalnog tužioca Jovana Prijića, koji je na čak 120 stranica analizirao brojne izvedene dokaze, od obrana samih optuženih, materijalnih dokaza, izjava „običnih“ svjedoka i svjedoka-saradnika, nalaza i mišljenja vještaka i svega ostalog što se čulo i vidjelo u velikoj sudnici Specijalnog suda u Ustaničkoj ulici od decembra 2003. godine do danas, Specijalno tužilaštvo je sigurno da su svi navodi optužnice posve dokazani. Premijera su 12. marta 2003. u dvorištu zgrade Vlade Srbije ubili državni službenici – pripadnici MUP-a Srbije, organizirani u „neprijateljsko zločinačko udruženje“, koje je napalo na sigurnost zemlje u cilju osvajanja vlasti, te da nakon ubojstva premijera „nije uvedeno vanredno stanje, njihovi planovi bi se realizirali“, jasan je tužilac Prijić koji u svojoj završnoj riječi jasno kaže: „Oni su imali sve realne i materijalne mogućnosti za to i nisu bili u tom smislu megalomani niti neobjektivni“.

Tužilac Prijić – koji je, usput rečeno, u vrijeme podizanja optužnice bio specijalni tužilac glavom i bradom, a ne tek zamjenik kao danas (optužnicu je prvi pred sudom branio danas pokojni Milan Radovanović, uhapšen zbog odavanja službene tajne u jednom drugom predmetu, te je umro u toku suđenja pred istim sudom) – u svojoj završnoj riječi definira zločinačko udruženje. „Na osnovu ovih dokaza i na osnovu izjava drugih svedoka, iznosim činjenični zaključak da je vreme novembar 2001. vreme začetaka, zametka neprijateljskog zločinačkog udruženja, na čijem su čelu optuženi Ulemek i tada Dušan Spasojević i koje je imalo dva krila, od kojih je jedno sastavljeno direktno od dela komande i dela pripadnika sastava JSO. Taj deo činili su svi posle toga optuženi i suđeni pripadnici komande i sastava JSO za krivična dela protiv Vuka Draškovića, za Ibarsku magistralu, za ubistvo Ivana Stambolića, svi za sada nepoznati učesnici terorističkog napada na preduzeće ‘Difens roud’, prema dosadašnjim činjeničnim saznanjima. Drugo krilo bili su pripadnici stare zemunske bande. Njihove dokazane konkretne zajedničke kriminalno neprijateljske manifestacije jesu, prvo, terorizam u ‘Difens roudu’ decembra 2002, zatim planiranje ubistva pojedinih političara i potom ubistvo predsednika Vlade Republike Srbije. Znači, to je vreme nesumnjivo dokazanog postojanja zavere protiv bezbednosti zemlje“, iznio je tužilac Prijić.

Obrana mu je na kraju procesa zamjerila činjenicu da spominje ostale postupke: i Ibarsku i Stambolića, oba tek nepravomoćno završena (u kojima je Ulemek dobio 20, odnosno 40 godina zatvora), ali je obrana bila „frapirana etiketama“ koje je na račun JSO-a i „zemunskog klana“ u svojoj završnoj riječi iznio Prijić. On je, naime, ustanovio da o svojim biografijama lažu i Ulemek i drugooptuženi Zvezdan Jovanović Zveki, njegov lični snajperista i neposredni ubojica premijera. Ulemek je, kaže Prijić, lagao čak i o banalnim stvarima poput obrazovanja, jer taj legionar, koji je u Francusku otišao nakon pljačke jedne prodavnice tenisicama i ostalim sportskim potrepštinama (i koji patetično tvrdi da su ukrali tenisice zato što im roditelji nisu mogli to priuštiti) i koji se u „heroje rata“ u tzv. našim zemljama upisao nakon početnog kursa u Srpskoj dobrovoljačkoj gardi Željka Ražnatovića Arkana 1992, nije završio treći stepen srednje škole 1985. u Beogradu; na Narodnom univerzitetu Novi Beograd, Metalski obrazovni centar dobio je svjedodžbu 26. avgusta 1985. za zanimanje automehaničar, što – kaže Prijić – nije škola, kao što nigdje ranije u službena dokumenta nije unio svoju tvrdnju da ima završenu srednju muzičku školu, kao što je tvrdio na suđenju po optužnicima za ubojstvo Stambolića i premijera Đinđića. Snajperista Jovanović, inače major MUP-a Srbije u vrijeme atentata, koji se u Peći osposobio za alatničara, lagao je da je dotad bio neosuđivani građanin: pravosnažno je, prije nego što ga je MUP primio u svoje redove, bio osuđen zbog krivičnih djela teške krađe i oštećenja tuđe stvari.

ETIKETE I POZADINA: „Frapantne etikete“ još je Prijić, kako je to doživjela obrana, optuženima dijelio u svojoj završnoj riječi: nazvao je i Ulemeka i Jovanovića, kao i cijelu tu bratiju koja je više puta pokušala atentat na premijera prije onog uspješnog 12. marta, „samozvanim istinskim patriotima i ratnicima“, „lažnim ratnicima i još lažnijim patriotima“, „kvazi ili para oficirima“, spominjući osim povredom hendikepiranog premijera u trenutku ubojstva („čovjek usporenog i vrlo komplikovanog kretanja“) i Ibarsku magistralu i ubijenog Stambolića.

„Od vrlo bitnog značenja… je deo odbrane optuženog Zvezdana Jovanovića, citiram: ‘pre nisam učestvovao u likvidacijama, nisam bio ponuđen’. Ovo je nedvosmisleno, on jasno time kaže da ima saznanja o drugim rasvetljenim i nerasvetljenim političko-kriminalnim ubistvima iz perioda kada je postojala JSO“, kaže Prijić, obrazlažući motive snajperiste Jovanovića, te zaključuje da „optuženom Ulemeku za ubistvo predsednika Vlade nije trebao strelac amater, početnik, da mu zadrhti ruka“. Pritom, politička kulisa je potpuna: Ulemek priča o tome da su svi na potražnoj listi Haškog tribunala, to objavljuje i tjednik „Reporter“, a sve će ih tamo predati – kao i braću Banović, tu lažnu izliku za oružanu pobunu „Crvenih beretki“ – premijer Zoran Đinđić…

Ne treba očekivati bitno nove momente u završnim riječima, nakon što je Srđa Popović iznio svoju posljednju, u čemu se s njim složio i Rajko Danilović, zastupnik majke i sestre ubijenog premijera, Mile i Gordane Đinđić. Obojica su se bavili onim čime se, po njihovom mišljenju, sud nije bavio, a ni Specijalno tužilaštvo u većoj mjeri: političkom pozadinom ubojstva premijera.

Rajko Danilović, koji kao i advokat Popović, misli da je optužnica potvrđena, ali da „izvestan skup činjenica ili okolnosti koje su mogle biti utvrđene i rasvetljene, nisu rasvetljavane“, prvenstveno kad je posrijedi pozadina i motivi ubojstva premijera Đinđića. Odajući Prijiću priznanje za sve učinjeno, Danilović konstatira da se „na žalost istraga samo delimično, i moglo bi se reći stidljivo, bavila pozadinom ubistva“, te posebno analizira neuobičajenu i nepravnu predaju prvooptuženog Ulemeka organima gonjenja: predao se, kaže on, „odboru za doček“, te „zaista reprezentativnom ansamblu zvaničnika tadašnje vlasti“. Čak i ptice na grani znaju o čemu se radi: umjesto, da po zakonu Ulemek u maju te 2004. bude odveden u Centralni zatvor, on u uredu Milorada Miloševića u MUP-u Srbije, ima randevu s vrhom države, ministrima Draganom Jočićem i, kako tvrde mnogi, Zoranom Stojkovićem, pa čak i direktorom medijskog javnog servisa Aleksandrom Tijanićem; tadašnji predsjednik sudskog vijeća Marko Kljajević, prema ličnom svjedočenju, za predaju prvooptuženog saznao je tek narednog jutra, iz medija. Danilović na kraju procesa jasno kaže da je o svemu tome „izostala policijska, tužilačka i sudska aktivnost“ da se to razjasni, što je „najjednostavnije objasniti izostankom političke volje, ali se treba pitati da li je bila odsutna i profesionalna hrabrost i odlučnost da se objasne motivi dočeka ovog ‘svog čoveka’ u MUP-u Srbije“.

I njegova, kao i završna riječ Srđe Popovića, izazvala je pravu konsternaciju u redovima izvještača i promatrača suđenja: gdje toga ima da punomoćnik oštećenoga napada optužnicu, pitali su se neki. Rajko Danilović cijelu stvar u izjavi za „Vreme“ objašnjava vrlo jednostavno: „Ne napada Popović ovu optužnicu, koja je dokazana, on govori o onima koji u optužnici nedostaju, o optužnici koje nema“, to jest o izostanku ispitivanja cijelog niza okolnosti koje bi možda dovele do proširenja optužnice i na inspiratore atentata iz političkih i inih krugova. Sam Popović objasnio je u samom startu svog izlaganja da nema drugog trenutka u kojem može iznijeti ono što on kao advokat i punomoćnik oštećenog mora: kad mu je sudsko vijeće odbilo silne dokazne prijedloge, nije se o tome mogao izjasniti, a punomoćnicima oštećenih žalba nije dozvoljena, te se trenutak završnih riječi pojavljuje kao jedina mogućnost da i riječ oštećenih ostane kao činjenica u sudskom spisu. Naš Zakon o krivičnom postupku „vjekovno“, naime, zastupnike oštećenih vidi tek kao faktore koji će se suglasiti sa svime što tužilac kaže i koji će izjaviti da svoj odštetni zahtjev ističu u krivičnom postupku, ili će povesti posebnu parnicu u vezi s time, pa im ne daje čak niti mogućnost žalbe, a ostale procesne mogućnosti su vrlo skučene i ograničene.

Kako god bilo, advokat Popović je – u najkraćem – konstatirao da prisutni na optuženičkoj klupi nisu premijera Đinđića ubili bez podrške onih za čiji račun su to učinili. On je, tokom dokaznog postupka, predložio cijeli niz svjedoka: od Ace Tomića, jedinog kojega je sudsko vijeće pristalo ispitati, do ostalih pripadnika političke elite koji možda imaju neka saznanja koja bi mogla biti korisna sudu: Gradimira Nalića, koji je – po tadašnjim tvrdnjama medija – odlazio u Kulu, u sjedište JSO i tražio njihovu podršku Vojislavu Koštunici i koji je tvrdio da je „verzija data u optužnici daleko od istine“; Miroslava Miloševića, šefa Resora javne bezbednosti MUP-a Srbije po kojem je optužnica protiv atentatora na Đinđića „na staklenim nogama“ i koji je navodno znao neke nove činjenice u vrijeme svojih medijskih istupa; Aleksandra Tijanića, koji je tvrdio da zna tko je policajcima platio 50 hiljada eura da budu „ubijeni“ šefovi „zemunskog klana“ Dušan Spasojević i Mile Luković, onomad u Meljaku; kao i šefa BIA Radeta Bulatovića i nekadašnjeg funkcionara tzv. RSK Borislava Mikelića.

Popović, osim toga, tvrdi da je oružana pobuna „Crvenih beretki“ u novembru 2001. godine neizostavni dio cijele pravosudne priče o ubojstvu premijera, a sud taj događaj nije ispitivao, pravdajući se da to vrijeme nije obuhvaćeno dispozitivom optužnice. I sam tužilac Prijić, kaže Popović, „zločinačku organizaciju“ u svojoj završnoj riječi smješta mnogo ranije od onog vremena koje obuhvaća optužnica (kraj 2002. i početak 2003. godine, do marta), a sudsko vijeće je odbilo niz dokaza koje je on predložio pozivajući se isključivo na period koji je definirala optužnica, ispitujući samo „odlučujuće“, a ne i važne – što bi moralo po zakonu – okolnosti. Osim toga, postavlja se pitanje zašto je tek Aco Tomić od svih predloženih svjedoka pozvan da svjedoči, a nisu i ostali – od savjetnika, generalnog sekretara Vlade Srbije Dejana Mihajlova (koji je u svjedočenju rekao da je tvrdnje o tome da su Đinđića ubili „njegovi“ izrekao u žaru političke borbe, i ništa više), pa do samog premijera Vojislava Koštunice koji je istoga dana kad je Đinđić ubijen predložio formiranje „koncentracione vlade“ – kaže Popović, zamjerajući sudskom vijeću što je sve te dokaze odbilo bez, po njemu, valjanog obrazloženja.

I još nešto: poznato je da je Aco Tomić, nekadašni šef vojne službe sigurnosti za SRJ-predsjedničkog mandata Vojislava Koštunice najprije bio optužen za sudjelovanje u atentatu na premijera Zorana Đinđića, ali je tužilac od te optužbe odustao. Zašto, pita se Popović, s obzirom na to da u međuvremenu nisu prikupljeni nikakvi dokazi koji bi argumentirali odustanak od optužnice, odnosno koji bi promijenili činjenično stanje u odnosu na trenutak kad je ona bila podignuta.

U svojoj završnoj riječi Popović je – za one koji su htjeli slušati – jasno, kao i Danilović prije njega, rekao da je sve ono što se optuženima, njima 13-orici stavlja na teret, potpuno dokazano.

„Odbrana optuženih prilično je očajnička i može se sažeti u tri reči: ‘sve je montirano’“, kaže Popović, nabrajajući tvrdnje obrane: da su materijalni dokazi podmetnuti, da su priznanja optuženih iznuđena, da su svjedoci naučeni da lažu, da su dokazi o nevinosti optuženih uništeni, a vještaci pristrasni… „To je neka zavera u kojoj učestvuju stotine i stotine ljudi, samo da bi se ovim nevinim ljudima, koji su oduvek poštovali zakon, kako reče prvooptuženi, nešto napakovali“, sažeo je Popović ključne tvrdnje obrane u svojoj konačnoj riječi, te dodao da „očekuje istina o tome ko je u stvari ubio premijera“, jer je tokom postupka već nagoviješteno da su to „u stvari trećim metkom učinili narkodileri, strane obaveštajne službe, Albanci, fotorobot, Čeda Jovanović“, kao i da se takvim obranama optuženi izruguju uspomeni na ubijenog premijera Đinđića, njegovoj porodici, pravdi i Specijalnom sudu.

VRHOVNI SUD: Na kraju, imamo samo dvije opcije: da se suđenje zaključi po postojećoj optužnici koja je, po mnogim znalcima tog konkretnog sudskog postupka, dokazana, ili da se ponovo otvori dokazni postupak, što je – sudimo po višedecenijskoj sudskoj praksi – prilično nevjerojatno.

Ima, međutim, još jedan ugao priče: dosad su Ulemek i njegova zločinačka organizacija proglašeni krivima za još neke zločine: za Ibarsku magistralu (presuda je ukinuta, pa donesena u ponovljenom postupku, ali još nije stigla pred viši sud), te za ubojstvo bivšeg predsjednika Srbije Ivana Stambolića i pokušaj atentata na lidera tad najvažnije opozicione partije u Srbiji Vuka Draškovića. Iako je suđenje na tu temu prvostepeno završeno prilično davno, Vrhovni sud Srbije još o toj presudi Specijalnog suda nije odlučio, iako je najava sjednice vijeća tog suda povodom žalbi na presudu bila zakazana najprije za decembar prošle, 2006. godine, pa je onda prebačena na neko kasnije vrijeme, zahvaljujući tehničkim i organizacionim problemima.

O tome u „pravosudnoj čaršiji“ i inače kruže razne priče, od kojih je najdojmljivija ona po kojoj bi Vrhovni sud Srbije već donio odluku, ali postoji bojazan političkih krugova svedena na jednu rečenicu: „A što ako Legija progovori“, nakon što mu bude, na primjer, potvrđena kazna od 40 godina zatvora za ubojstvo Stambolića, odnosno 20 godina za Ibarsku magistralu, ma koliko te dvije kazne sa svojom visinom bile predmetom svađa u stručnoj javnosti.

Prvooptuženi za ubojstvo premijera Milorad Ulemek Legija, inače, ne prisustvuje završnim riječima ostalih učesnika postupka. Prema posljednjim najavama, pojavit će se u sudnici nakon branitelja i suoptuženih i reći svoju završnu riječ.

Osim toga, optimistična javnost može očekivati i nove dokaze za otkrivanje političke pozadine ubojstva premijera, još jednu novu priliku za Legiju i ostale da daju nove dokaze novim teorijama zavjere, ali i Vrhovni sud Srbije i njegovu odluku u drugim procesima, na temelju koje ćemo – bar ove koju prvu očekujemo – saznati i gdje je danas sudstvo Srbije, gdje smo mi građani i kome je gospođa Pravda majka, a kome maćeha.