Možda su u pravu oni koji smatraju da cela planeta “živi u vreme fundamentalnog interegnuma” u kome nema mnogo mesta za saosećanja, za tuđe jade, za motive da se drugima pomogne. Postoji li mogućnost da je postupanje mojih kolega iz Niša jednostavno deo onoga što Harare naziva “bezbožnom etikom”, gde moralnost znači “duboko razumevanje za patnju” i potrebu da se “patnja smanji”. Hoću iskreno da verujem da jeste, posebno nakon izjave jednog od njih da bi “teško podneli da još neko umre čekajući na intervenciju”
U poslednjih par nedelja, uprkos ogromnoj “konkurenciji”, malo je vesti izazvalo takvu pažnju kao informacija da su zdravstveni radnici (lekari, sestre, osoblje) Klinike za kardiohirurgiju UKC u Nišu samoinicijativno pokrenuli dobrovoljni rad vikendom i time nakon 100 dana naneli ozbiljan “udarac” frustrirajućim listama čekanja.
Kako objasniti ovakav postupak? Kao delatnu solidarnost i humanost, potrebu da se još više utvrde veza i uzajamna saradnja sa bolesnicima, bez neke lične koristi? U tom slučaju, verujem da iza svega stoji trag dobrote, iako nisam u stanju da preciznije definišem ovaj pojam. Naravno, pojmovi dobrote i zla lako ulaze u domen klišea i kontradikcija, poput digresije kroz priču o fra Bartolomeu de las Kasasu, iz 1517. godine: on se duboko sažalio na Indijance koji su skapavali od umora u nesnosnim uslovima antilskih rudnika zlata i predložio caru Karlu V da se dovedu osobe crne boje kože, pa da onda oni skapavaju od umora u paklu rudnika. Digresija je glupa – kolege iz Niša, tu bar nema neslaganja, nisu nikoga slali, već su sami, dobrovoljno sišli u sopstveni rudnik.
Međutim, bilo je i stvari koje su zbunjivale. U televizijskom prilogu sa komentarima slučajnih sugrađana izbijala je njihova upečatljiva, meni gotovo nepristojna uzdržanost, na fonu hladnog “to je dobro i korisno”, sa zadržavanjem na čistoj fenomenologiji čina, ali bez ozbiljnijeg osvrta na aktere, za koje verujem da su ključ za razumevanje postupka.
10-04…
Sem par pretpostavki, nemam jasan odgovor na to. Možda se deo objašnjenja nalazi u univerzalnom smanjivanju empatije za bolesne i unesrećene, kako nam liberalni kapitalizam nudi (uključujući i njegove šampione u liku osiguravajućih društava). Ali ni to nije odskora, jer u nekim davnim futurističkim romanima navodi se utopijska zajednica gde se bolest posmatra kao neodgovornost i gde se progone ljudi koji nisu sposobni da ostanu zdravi i čili, dok Haksli u “Vrlom, novom svetu” nudi totalitarni zaplet u kome se nečija nesposobnost da bude srećan posmatra kao simptom nazadnosti. To bi značilo da više nema prava na neuspeh koji je dugo bio neophodan aspekt slobode, a pojedinačni činovi, poput čina kolega iz Niša, namerno ili nenamerno bacaju senku sumnje na društvo za koje se tvrdi da u njemu ima ko da o svemu brine.
Možda je, sa druge strane, u pitanju plod jako dugo gajene percepcije o korumpiranosti zdravstvenih radnika (ne kažem da je nema), nadograđene sklonošću ka zaveri ili bar alternativnom objašnjenju iza svakog činjenja, što se sažima u onoj čestoj, ali ne i manje uvredljivoj rečenici: “Šta oni imaju od toga?” E pa, s obzirom na moja kognitivna ograničenja koja ne dosežu do odgovora, voleo bih da mi neko odgovori šta ovi zdravstveni radnici Nišlije, sem malo i to kratkotrajne pažnje, mogu da dobiju autouskraćivanjem vikenda i radom “kad mu vreme nije”?
Ili su možda u pravu oni koji smatraju da cela planeta “živi u vreme fundamentalnog interegnuma” u kome nema mnogo mesta za saosećanja, za tuđe jade, za motive da se drugima pomogne. Postoji li mogućnost da je postupanje mojih kolega iz Niša jednostavno deo onoga što Harare naziva “bezbožnom etikom”, gde moralnost znači “duboko razumevanje za patnju” i potrebu da se “patnja smanji”. Hoću iskreno da verujem da jeste, posebno nakon izjave jednog od njih da bi “teško podneli da još neko umre čekajući na intervenciju”! Možda se radi i o realizovanom maštanju da sami možemo da stvari i okolnosti menjamo. Mi se uglavnom podsmevamo maštanju, ali dokle god je neko sposoban da mašta, postoji i mogućnost da razvije u sebi neku od osobina o kojima sanja.
Na kraju, ipak postoji jedan problem sa celom pričom. Od gesta o kome govorimo iz mnogo razloga se ne sme očekivati da postane univerzalan recept za rešavanje problema u vremenu u kojem živimo. Verujem da on ima smisla samo ako ostane na nivou presedana, koji nam je valjda svima otvorio oči. Problemi poput lista čekanja i dostupnosti napredne medicinske tehnologije dugoročno se mogu samo sistemski i institucionalno rešavati. Viškom empatije i brige za bolesnike zdravstveni radnici treba samo dopunski da boje vreme posvećeno bolesnim sugrađanima u rutinskom radu, uz pravo da vikendom predahnu (naravno, ukoliko nisu dežurni). A ono što je važno jeste da su nam kolege iz Niša postojanje takvog viška ubedljivo ilustrovale. Sa tim saznanjem “lakše se diše”.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Bez širokog i suštinski jedinstvenog fronta “tvrdih”, “mekih”, “levih”, “desnih”, “stranačkih” i “vanstranačkih”, “studentoljubaca” i “studentoskeptika”, nas antinaprednjačkih veterana i onih “odskora progledalih” – nema i neće biti promene koju svi priželjkujemo i za koju nam se čini da je nadohvat ruke. Na kraju krajeva, ne moraju i verovatno neće svi biti u istoj koloni i na istoj listi. Ali ukoliko se stvarno i iskreno želi smena ovog nakaradnog režima, svi koji su protiv njega moraju biti u istom stroju i istom frontu
Istraživanje agencije “Sprint Insight”: Većina Srbije protiv Vučićevog režima (2)
Od pada nadstrešnice u Novom Sadu deluje kao da je marketinško-strateški tim Srpske napredne stranke prepustio sve konce odlučivanja timu za eskalaciju. Ukoliko je odavanje počasti stradalima ispred Fakulteta dramskih umetnosti predstavljalo “mali požar” koji je, iz ugla SNS stratega, trebalo lokalizovati, aktuelni predsednik i njegova stranka učinili su sve suprotno: podstakli su širenje vatre koja je na kraju zahvatila i njihovu sopstvenu političku “kuću”. Upravo iz te kuće, svojim političkim amaterizmom, oterali su nemali broj dotadašnjih pristalica
Za režim Aleksandra Vučića, građevina je alat političke propagande, prilika za slikanje i izvor moći. Zato se sve mora otvarati u najkraćem roku, pa makar hitna pomoć dežurala na novom auto-putu ili pucali betonski stubovi na Prokopu
Računi za struju, putno osiguranje, parking... Uplate građana slivaće se na račun male Alta banke koju drži biznismen blizak režimu. Šta je sve mutno u ovim poslovima?
Snežana C. je posle povređivanja nožem profesorke Natalije Jovanović dokazala da je upila teoriju i praksu Vučića i Informera. Ukratko – kada napadaš izigravaj žrtvu i nikada nemoj priznati ličnu odgovornost. Sada kaže da joj je žao zbog svega
Umesto da se okome na obolele ćelije, odbrambene ćelije srpskog organizma su se okrenule protiv zdravih ćelija. Lek je počeo da kola krvotokom, ali je proces ozdravljenja dug i neizvestan
Mitropolit žički Justin otvoreno je stao na stranu studenata i upozorio vlast da “moć nije data radi nasilja, nego radi služenja“. Šta je to trebalo arhijereju poznatom po tome da se kloni sukoba
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
“Mi smo želeli da se taj finansijski momenat, ako je moguće, isključi iz svake diskusije. Može se odrediti kolika je cena dva kilograma aluminijuma ili kolika je cena automobilske gume. Ali ko će da definiše kolika je cena ljudskog života? Ja ne znam koliko bismo mi inače bili plaćeni za ova 24 dana. Ali siguran sam da smo spasili makar jedan život, a verovatno i više. I to je dovoljno”
Zdravstvene ustanove u Srbiji izgledaju ili kao svemirski brod ili kao poljska bolnica, sredine nema. Buduće majke u porodilište ne moraju same da donesu jedino porođajni sto. Lekara nema dovoljno, ali zato nezdravstvenog kadra u zdravstvu ima 22.000. A to je samo početak liste problema domaćeg zdravstva
Međuvreme
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!