Možda su u pravu oni koji smatraju da cela planeta “živi u vreme fundamentalnog interegnuma” u kome nema mnogo mesta za saosećanja, za tuđe jade, za motive da se drugima pomogne. Postoji li mogućnost da je postupanje mojih kolega iz Niša jednostavno deo onoga što Harare naziva “bezbožnom etikom”, gde moralnost znači “duboko razumevanje za patnju” i potrebu da se “patnja smanji”. Hoću iskreno da verujem da jeste, posebno nakon izjave jednog od njih da bi “teško podneli da još neko umre čekajući na intervenciju”
U poslednjih par nedelja, uprkos ogromnoj “konkurenciji”, malo je vesti izazvalo takvu pažnju kao informacija da su zdravstveni radnici (lekari, sestre, osoblje) Klinike za kardiohirurgiju UKC u Nišu samoinicijativno pokrenuli dobrovoljni rad vikendom i time nakon 100 dana naneli ozbiljan “udarac” frustrirajućim listama čekanja.
Kako objasniti ovakav postupak? Kao delatnu solidarnost i humanost, potrebu da se još više utvrde veza i uzajamna saradnja sa bolesnicima, bez neke lične koristi? U tom slučaju, verujem da iza svega stoji trag dobrote, iako nisam u stanju da preciznije definišem ovaj pojam. Naravno, pojmovi dobrote i zla lako ulaze u domen klišea i kontradikcija, poput digresije kroz priču o fra Bartolomeu de las Kasasu, iz 1517. godine: on se duboko sažalio na Indijance koji su skapavali od umora u nesnosnim uslovima antilskih rudnika zlata i predložio caru Karlu V da se dovedu osobe crne boje kože, pa da onda oni skapavaju od umora u paklu rudnika. Digresija je glupa – kolege iz Niša, tu bar nema neslaganja, nisu nikoga slali, već su sami, dobrovoljno sišli u sopstveni rudnik.
Međutim, bilo je i stvari koje su zbunjivale. U televizijskom prilogu sa komentarima slučajnih sugrađana izbijala je njihova upečatljiva, meni gotovo nepristojna uzdržanost, na fonu hladnog “to je dobro i korisno”, sa zadržavanjem na čistoj fenomenologiji čina, ali bez ozbiljnijeg osvrta na aktere, za koje verujem da su ključ za razumevanje postupka.
10-04…
Sem par pretpostavki, nemam jasan odgovor na to. Možda se deo objašnjenja nalazi u univerzalnom smanjivanju empatije za bolesne i unesrećene, kako nam liberalni kapitalizam nudi (uključujući i njegove šampione u liku osiguravajućih društava). Ali ni to nije odskora, jer u nekim davnim futurističkim romanima navodi se utopijska zajednica gde se bolest posmatra kao neodgovornost i gde se progone ljudi koji nisu sposobni da ostanu zdravi i čili, dok Haksli u “Vrlom, novom svetu” nudi totalitarni zaplet u kome se nečija nesposobnost da bude srećan posmatra kao simptom nazadnosti. To bi značilo da više nema prava na neuspeh koji je dugo bio neophodan aspekt slobode, a pojedinačni činovi, poput čina kolega iz Niša, namerno ili nenamerno bacaju senku sumnje na društvo za koje se tvrdi da u njemu ima ko da o svemu brine.
Možda je, sa druge strane, u pitanju plod jako dugo gajene percepcije o korumpiranosti zdravstvenih radnika (ne kažem da je nema), nadograđene sklonošću ka zaveri ili bar alternativnom objašnjenju iza svakog činjenja, što se sažima u onoj čestoj, ali ne i manje uvredljivoj rečenici: “Šta oni imaju od toga?” E pa, s obzirom na moja kognitivna ograničenja koja ne dosežu do odgovora, voleo bih da mi neko odgovori šta ovi zdravstveni radnici Nišlije, sem malo i to kratkotrajne pažnje, mogu da dobiju autouskraćivanjem vikenda i radom “kad mu vreme nije”?
Ili su možda u pravu oni koji smatraju da cela planeta “živi u vreme fundamentalnog interegnuma” u kome nema mnogo mesta za saosećanja, za tuđe jade, za motive da se drugima pomogne. Postoji li mogućnost da je postupanje mojih kolega iz Niša jednostavno deo onoga što Harare naziva “bezbožnom etikom”, gde moralnost znači “duboko razumevanje za patnju” i potrebu da se “patnja smanji”. Hoću iskreno da verujem da jeste, posebno nakon izjave jednog od njih da bi “teško podneli da još neko umre čekajući na intervenciju”! Možda se radi i o realizovanom maštanju da sami možemo da stvari i okolnosti menjamo. Mi se uglavnom podsmevamo maštanju, ali dokle god je neko sposoban da mašta, postoji i mogućnost da razvije u sebi neku od osobina o kojima sanja.
Na kraju, ipak postoji jedan problem sa celom pričom. Od gesta o kome govorimo iz mnogo razloga se ne sme očekivati da postane univerzalan recept za rešavanje problema u vremenu u kojem živimo. Verujem da on ima smisla samo ako ostane na nivou presedana, koji nam je valjda svima otvorio oči. Problemi poput lista čekanja i dostupnosti napredne medicinske tehnologije dugoročno se mogu samo sistemski i institucionalno rešavati. Viškom empatije i brige za bolesnike zdravstveni radnici treba samo dopunski da boje vreme posvećeno bolesnim sugrađanima u rutinskom radu, uz pravo da vikendom predahnu (naravno, ukoliko nisu dežurni). A ono što je važno jeste da su nam kolege iz Niša postojanje takvog viška ubedljivo ilustrovale. Sa tim saznanjem “lakše se diše”.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Otkako su počeli investicioni ciklusi javnost se navukla na trošenje miliona i milijardi evra kao na normalnu pojavu. Šta znači kad se milioni izliju u mozak? Da li je 12 miliona evra prevelika suma za obrenovačku pijacu, a 17 miliona evra za ulepšavanje Kalenića gumna? Lako je prevariti lakoverne. Bagatelizacija evra i dolara posledica je aljkavog i nipodaštavajućeg odnosa prema dinaru kao nacionalnoj valuti. Zlatno doba donosi i zlatne bonuse
Triler uživo. Slučaj “Jovanjica” postao je luđi od TV serije koja se emitovala u vreme Koluvijinog hapšenja. Sudski postupci “Jovanjica Jedan” i “Dva” postali su objedinjeni. To znači da će se od sada za proizvodnju droge – marihuane i skanka – zajedno suditi osamnaestorici optuženih. Šta će Srbija pre dočekati: presudu za Jovanjicu ili legalizaciju kanabisa? S tolikim brojem optuženih, suđenje može da traje “odavde do večnosti”
Šta ako je način na koji se jedno društvo odnosi prema ubijenoj bebi Danki Ilić, zapravo način na koji se odnosi prema sebi? To onda povlači pitanje – a prema kome imamo milosti i čije dostojanstvo čuvamo ako to ne možemo da pružimo ni ubijenom detetu
Kako je moguće da je sporazume teže sprovesti nego postići? Analitički se može samo reći da je to rezultat nedovoljnog pritiska Zapada, nepostojanja političke volje zvaničnog Beograda i zvanične Prištine, ali možda je i metodologija prevaziđena. Ovakva stagnacija ne daje rezultate, tako da i nema velikih očekivanja od dijaloga koji je i Beogradu i Prištini jedan od glavnih uslova za nastavak evropskih integracija
Šta posle posle junskih izbora? Na tu temu za “Vreme” govore opozicioni stranački akteri s obe strane “modre reke”. Dakle, lider stranke “Srce” Zdravko Ponoš, predsednik Pokreta slobodnih građana Pavle Grbović, potpredsednik Narodnog pokreta Srbije Borislav Novaković i politički analitičar Dejan Bursać. Inače, “Srce” je bojkotovalo beogradske izbore, ali ne i izbore u nekim drugim lokalnim sredinama, dok su PSG i NPS delovi takozvane borbene, odnosno opozicije koja je odlučila da izađe na junske izbore
Još prošle godine je bilo upozorenja o naprednjačkim planovima da polovinu, ako ne i veći deo Futoškog parka pretvore u turističko-poslovno-ugostiteljski centar. Da li će sve biti hotel i kancelarijski prostor, kako se navodi u novom planu, ili možda i tržni centar, videćemo. Poznavaoci prilika tipuju da će tu biti svakako i tržnog centra, pa će ljudi moći da šopinguju u parku posle ljuljanja dece, ako preostane još koja ljuljaška
Pristao je da bude režimska maskota, da svakom prilikom istakne doprinos predsednika države, da mu bude pri ruci za slikanje, da mu se nađe na spiskovima podrške... I sve je bio sličniji naprednjačkim funkcionerima, da bi se nakon slabih rezultata u Nemačkoj u potpunosti pretvorio u bahatog i samoljubivog naprednjaka, koji ne podnosi kritiku, niti pomišlja na samokritiku
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
“Mi smo želeli da se taj finansijski momenat, ako je moguće, isključi iz svake diskusije. Može se odrediti kolika je cena dva kilograma aluminijuma ili kolika je cena automobilske gume. Ali ko će da definiše kolika je cena ljudskog života? Ja ne znam koliko bismo mi inače bili plaćeni za ova 24 dana. Ali siguran sam da smo spasili makar jedan život, a verovatno i više. I to je dovoljno”
Zdravstvene ustanove u Srbiji izgledaju ili kao svemirski brod ili kao poljska bolnica, sredine nema. Buduće majke u porodilište ne moraju same da donesu jedino porođajni sto. Lekara nema dovoljno, ali zato nezdravstvenog kadra u zdravstvu ima 22.000. A to je samo početak liste problema domaćeg zdravstva
Međuvreme
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!