

Novi broj „Vremena“
Pobuna i defetizam: Ko bi to da digne ruke?
Vlasti Aleksandra Vučića pojačavaju represiju i huškaju svoje protivnike jedne na druge. Ideja je prosta – pokazati da se pobuna tobože ne isplati i da je „pametnije“ odustati


Stručnjaci kažu da na nasilničko ponašanje adolescenata najviše utiče okruženje u kome deca odrastaju i da su deca nasilnici po pravilu ona koja nasilje trpe


Prošlog četvrtka ujutro policiji je prijavljeno da je grupa mladića, po rečima dvojice očevidaca četvorica Roma starosti između 15 i 20 godina, viđena u trenutku kada je sa sredine mosta iz Brankove u Savu bacila ljudsko telo. Posle dvodnevne policijske istrage slučaj je rasvetljen: četvorica maloletnika, uzrasta između 13 i 15 godina, uhapšeni su zbog sumnje da su bacili sa mosta svog jedanaestogodišnjeg druga koji se zatim udavio u Savi, što su oni u istrazi i priznali. Trojica četrnaestogodišnjaka zadržani su u pritvoru, dok je trinaestogodišnjak, budući da u tom uzrastu ne može biti krivično gonjen, smešten u prihvatilište za decu i omladinu. Za telom ubijenog dečaka još se bezuspešno traga.
Na konferenciji za novinare održanoj ovim povodom načelnik SUP-a Beograda Milorad Simić opisao je kako se ovaj zločin odigrao. Dan pre ubistva ova grupa izvukla je deblji kraj u fizičkom sukobu sa nekim dečakom, takođe skitnicom, za koga se zna da je od njih stariji, ali ne i koliko. Kobnog jutra su ga tražili po centru grada da izravnaju račune. Prethodno su, kako je rekao načelnik, „najverovatnije duvali lepak“. Nisu našli koga su tražili, ali su zato na Zelenom vencu sreli njegovog mlađeg jedanaestogodišnjeg brata, koga su pozvali da pođe s njima preko mosta. Kada su bili na sredini mosta, jedan od njih je predložio da sada već pokojnog dečaka bace sa mosta, što su druga trojica prihvatila. Kada su to i učinili pobegli su, prethodno se uverivši da dečak-žrtva nije isplivao.
UZROCI ILI POSLEDICE: Kao i u svim drugim slučajevima maloletničkog nasilja, povod za ovaj zločin je banalan i može se pripisati emotivnoj nezrelosti i vaspitnoj zapuštenosti, što krug odgovornih za njihov postupak sužava na njihove roditelje. Pitanje je, međutim, da li i društvo snosi deo odgovornosti što na ulicama ima dece bez roditeljskog staranja, a time i za ovaj tragičan događaj. Postoje, naime, specijalizovane službe koje su osnovane da bi se nezbrinutom decom bavile, pre nego što pređu u isključivu nadležnost policije, pravosuđa i vaspitno-popravnih ustanova.
Da su ove službe zakazale, postoji više indicija. Prva je da su ova četvorica uhapšeni u svom „staništu“, šahtu toplovoda ispod Mostarske petlje gde su navodno boravili oko desetak dana. Često su ih viđali, kažu, prolaznici i stanari baraka u okolini. Ovo stanište dece-skitnica poznato je široj javnosti od prošle godine kada ga je „otkrila“ ekipa televizije B92, koja je tadašnje „stanare“ posle kraćeg intervjua odvela u nadležni Centar za socijalni rad. Lako je moguće, mada teško proverivo, da je reč o istim dečacima.
U policijskom izveštaju navodi se da su ubijeni dečak i četvorica njegovih ubica od ranije poznati inspektorima SUP-a, da su „vaspitno veoma zapušteni“ i da su policajci s njima imali problema, uglavnom zbog prosjačenja i lutanja po centru Beograda, ali i zbog krivičnih dela, mahom krađa.
OPOMENE: Ovaj izveštaj neumitno navodi na zaključak da nadležni, od policije do socijalnih radnika, ništa nisu učinili da se ta deca zbrinu iako su za njih znali, već su ih ostavili na ulici prepuštene samima sebi. To što su ih roditelji zapustili jeste za svaku osudu, ali nije opravdanje da to isto učine i oni koji postoje baš da bi se njima bavili.
Maloletničko nasilje nije sporadična, već ustaljena pojava skoro svuda u svetu. Stručnjaci kažu da na nasilničko ponašanje adolescenata najviše utiče okruženje u kome deca odrastaju i da su deca-nasilnici po pravilu ona koja nasilje trpe jer, poznato je, nasilje rađa nasilje. Ovim dečacima nasilje je bilo svakodnevna i uobičajena pojava, počev od porodice od koje su odbegli do policajaca koji zasigurno nisu bili nežni u kontaktu s njima jer su im, kako u izveštaju piše, „pravili probleme“. Kako im je bilo do sada, biće im i ubuduće: ni u maloletničkom zatvoru ni u prihvatilištima za decu i omladinu štićenike ne maze. Naprotiv. Začarani krug u kome su se krivicom odraslih našli, za njih je definitivno zatvoren. Za stotine drugih, njima sličnih, nade možda ima. Ova tragedija je svima, naročito nadležnima, ozbiljna opomena.


Vlasti Aleksandra Vučića pojačavaju represiju i huškaju svoje protivnike jedne na druge. Ideja je prosta – pokazati da se pobuna tobože ne isplati i da je „pametnije“ odustati


Može se reći da su izbori koji se održavaju u deset lokalnih samouprava – najskuplji lokalni izbori u istoriji svetskog višestranačja. Upregli su naprednjaci sve svoje resurse da bi pobedili na tim izborima, ne bi li održali utisak nepobedivosti. Represija koju svakodnevno sprovode ima pre svega za cilj da stvori percepciju režimske moći i odlučnosti. Bitka se, kako stvari stoje, vodi pre svega na psihološkom planu. Ključno je pitanje da li će utiske koje produkuju naprednjaci uspeti da nametnu većini građana i da im oduzmu svaku nadu da su političke promene moguće


Šta se zaista dešava u poslednjih nedelju-dve na Kosovu? Da li je zaista rešeno pitanje boravišnih dozvola i da li je uzimanje, odnosno dobijanje kosovskih dokumenata veliki ili mali korak i ka čemu? Da li je srpskoj zajednici na Kosovu išta lakše ili ne? Kako na to gleda, ako uopšte gleda, Brisel? Hoće li Srbija zatvoriti makar jedno pregovaračko poglavlje u okviru onog čuvenog i sve daljeg puta ka članstvu u EU? I kakve veze, ako ikakve, sa tim imaju predlozi Aleksandra Vučića


Status Kosova ostaje centralno pitanje za Srbiju. U takvom kontekstu, dinamika evropskih integracija susednih država dobija poseban značaj. Brza integracija Crne Gore značila bi dodatno razdvajanje političkih tokova u regionu i smanjenje manevarskog prostora Beograda u odnosima sa Evropskom unijom


Naša prva adresa je zgrada iz pedesetih godina – verovatno neokrečena od tada. Gospođa u penziji: “Mi smo aktivisti za studentsku listu. – Izvinite, ja vas ne podržavam.” Entuzijazam blago opada. Ulazimo u sledeću zgradu. Građena je kasnih sedamdesetih, fasada je od betona i crvene cigle, osam spratova, bez lifta. “Oooo, pa gde ste vi meni, znam sve, vidimo se na glasanju”
Propagandne strategije režima
Ima li pobunjeno društvo razlog za defetizam Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve