Nasilje u Srbiji nije uvezeno sa Zapada (kao da je na Istoku sve mirno), kako reče bivši ministar prosvete Ružić, već je u velikoj meri rezultat dugogodišnjeg zataškavanja zločina počinjenih tokom ratova u Jugoslaviji. Svaka zemlja ima svoje zločine, ali odgovorna država ih ne prikriva radi dobrog imidža i zaštite vladajuće elite
Lena Petrovicfoto:privatna…
U Nacionalnoj galeriji u Vašingtonu, između Bele kuće i Kongresa, postavljena je retrospektivna izložba Filipa Gastona (rođen kao Goldštajn, 1913–1980), kanadsko-američkog slikara. Pišem o ovoj izložbi ne zbog njene umetničke vrednosti – Gaston je jedan od najuticajnijih umetnika poslednjeg stoleća – već zbog njenih centralnih tema, a to su nasilje i zlo. Postavljanju izložbe pod naslovom “Filip Gaston sada” prethodilo je dosta otpora, ali ona je ipak organizovana, u centru političke moći.
Gaston je poreklom iz jevrejske porodica koja je iz Ukrajine emigrirala u Montreal, a zatim u Los Anđeles. Voleo je stripove i renesansno slikarstvo i bio u velikoj meri samouk. Opsesivno je slikao i svoju tehniku doveo do fotografske preciznosti. Družio se sa vodećim slikarima apstraktnog ekspresionizma Džeksonom Polokom, Markom Rotkom i Vilijamom De Kuningom. Zbog antisemitizma promenio je prezime.
Menjao je stil, od figurativnog do apstraktnog i nazad, i jednom izjavio: “Jedina tehnika koju treba naučiti jeste sposobnost promene”. U ranim radovima, koji liče na De Kirikoove nadrealne pejzaže, na rubu apokalipse, prikazuje razaranja u Drugom svetskom ratu, kao i rasizam, progon komunista i homoseksualaca u Americi. Zatim se potpuno okreće apstraktnom slikarstvu. Doživljava veliki uspeh u Njujorku, ali na njegovim platnima ostaju bol i mučnina, što se najbolje vidi u seriji crvenih slika koju je Nacionalna galerija označila kao “užasnu lepotu”.
Međutim, 1970. godine Gastonove slike izložene u njujorškoj galeriji šokiraju javnost jer pokazuju banalnost zla. Na velikim platnima su pripadnici Kju-kluks-klana (KKK) koji, kao obični (čak simpatični) građani, ležerno konzumiraju izobilje i vozikaju se ulicama u potrazi za žrtvama koje će linčovati. Ruka Mikija Mausa ih zaustavlja. Kao pravda-šarada. To je bio Gastonov odgovor na rasizam, nasilje i rat u Vijetnamu. Ovako objašnjava promenu svog stila: “Američka apstraktna umetnost je laž, prevara, prikrivanje siromaštva duha… to je bekstvo od stvarnih osećanja koja imamo – od sirovosti – primitivnih pogleda na svet – i na nas u njemu”. Gastonov stav razbesneo je ljude iz visoke umetnosti. Jedino ga je De Kuning podržao primetivši da je sloboda istinski predmet njegovog rada. Gaston je prigrlio tu slobodu i ostao joj veran do kraja života.
PINK NERED
Njegova paleta mi je posebno privukla pažnju. Gaston je koristio kadmijum crvenu uz pomoć koje je pravio posebnu nijansu ružičaste. Rekao je da ga pink nered primorava da slika. Pink kao simbol razdraganog nereda – nažalost, odmah sam pomislila na Srbiju. Na to šta “Pink” predstavlja od devedesetih do danas: šminkanje stvarnosti, zatupljivanje naroda u cilju prikrivanja kriminala i lošeg kvaliteta života. Nedavno mi je jedna Amerikanka rekla da je Vašington whitewashed. Što znači: okrečen, sa prikrivenim neprijatnostima. I kad se kreč pomeša sa crvenom, dobijemo pink. Pink je još uvek dominantna boja u Srbiji jer se broj ružičastih medija uspešno umnožava. O tome sam mislila dok sam gledala Gastonove slike. I kao da više nisam videla Ameriku na platnima, nasilje je postalo moje nasleđe, univerzalno. Gaston nije predstavio zlo kao nešto strano, uvezeno, iako je bio svedok Holokausta u Evropi. Slikao je svoj autoportret sa kapuljačom pripadnika KKK da bi upoznao i proradio sopstveno zlo i nagon za uništenjem. Mislim da je to pravi put ka prevenciji nasilja.
Išla sam u Osnovnu školu “Vladislav Ribnikar”, od 1991. do 1999. godine, gde sam stekla divne prijatelje i dragoceno znanje. Međutim, u klupama nismo ništa čuli o ratu u Jugoslaviji, a učitelj nam je odveden na ratište. Pamtim da nam je rekao kako ne smemo da mrzimo nekoga zato što je drugačiji. Ali deca su vređala vršnjake koji nisu imali srpska prezimena ili nisu govorili “čist srpski” pošto su izbegli iz Bosne i Hrvatske. Sećam se jednog oca koji je nosio pištolj na roditeljskim sastancima. Neko bi rekao: to je tipično za devedesete, u to vreme su mnogi nosili utoke. Ali ako naši očevi i danas poseduju oružje i vode sinove u streljane, onda bolje vreme nismo dočekali.
SUOČAVANJE SA ZLOM
Nasilje u Srbiji nije uvezeno sa Zapada (kao da je na Istoku sve mirno), kako reče bivši ministar prosvete Ružić, već je u velikoj meri rezultat dugogodišnjeg zataškavanja zločina počinjenih tokom ratova u Jugoslaviji. Svaka zemlja ima svoje zločine, ali odgovorna država ih ne prikriva radi dobrog imidža i zaštite vladajuće elite. Ona radi na suočavanju sa mučnim nasleđem, kroz krivično gonjenje zločinaca, naknadu štete žrtvama, lustraciju, obrazovanje, podizanje memorijalnih spomenika i svesti o onome što ne sme da se toleriše i ponovi. Amerika nije u tome šampion, ali izložba Filipa Gastona u Vašingtonu jeste jedan primer odgovorne kulture.
Nesuočavanje sa prošlošću urušilo je sistem vrednosti i normalizovalo nasilje u Srbiji, a ne navala liberalnih ideja sa Zapada. Tranziciona pravda je zahtev Zapada koji uporno odbijamo da uvezemo. Oni koji u Srbiji insistiraju na tranzicionoj pravdi, označeni su kao izdajnici ili naivčine. I tako ostajemo u mulju, okruženi pink zločincima. To znaju vrapci na grani, ali više nema institucija koje bi ih čule. Da bismo napredovali kao društvo – razumeli i sprečili nasilje – treba kao Filip Gaston da naslikamo svoj autoportret i raskrinkamo pritajeno zlo. Možda je prvi korak na putu te promene organizovanje introspektivne izložbe o stradanju svih naroda u jugoslovenskim ratovima od 1991. do 1999. Najbolje u Beogradu, između zgrade Predsedništva i Narodne skupštine. Kad ako ne sad.
Autorka je pravnica za međunarodno pravo ljudskih prava, živi u Vašingtonu od 2017. godine
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Režim ne zna kud udara. To se vidi po, čak i za njegove standarde učestalim, javnim obraćanjima nepomenika. Vidi se i po tome što je pogubljen i konfuzan, a često se građanima obraća i u vidno alkoholisanom stanju. Samokontrola nikada nije bila njegova jača strana, a sada je potpuno nestala. Slabost se ogleda i u metodi borbe protiv masovnog studentskog i građanskog pokreta. Metoda se zove – majmunsko oponašanje. Njihov položaj je sve gori kako vreme odmiče. Ne samo na političkom nego i na ekonomskom planu. Plate kasne, budžetska sredstva su sve tanja
Opozicija i njoj naklonjena javnost očekuje veći angažman Evropljana kada je u pitanju srpski politički prostor, vlast takve najave koristi da argumentuje tezu o obojenoj revoluciji, ali bi sa radošću ugostila bilo koga sa te strane, posebno ako daju neke pare. Čini se da i jedna i druga strana preteruju: niti će Evropa doći da nam organizuje izbore, niti će više stizati bilo kakva lova kojom će vlast da krpi budžetske rupe nastale vanrednim korupcionaškim troškovima
Vojska Srbije nema kapacitet da izvede paradu poput nekadašnje JNA, koja je 1985. godine imala više od 300.000 pripadnika, a na poslednju paradi 9. maja te godine direktno je izvela njih 6.690. Plus prateće službe, kojih je bilo više od 4.000. Na toj paradi bila su borbena sredstva koja će se pokazati i sad, 40 godina kasnije. Reč je o tenkovima M-84, helikopterima “gazela”, avionima “orao” i “super galeb G-4”, oklopnim transporterima i kamionima. Sada će svi oni biti predstavljeni kao “modernizovana čuda” iako su im odavno istekli resursi
Glas svakog fakulteta, ali i mogućnost stavljanja veta uz obavezan intervju i prihvatanje ideološkog minimuma, deo su procesa kroz koji svaki potencijalni kandidat za “studentsku listu” mora da prođe, saznaje “Vreme”. Iako Aleksandar Vučić žali što njegov protivnik još nema lik, studenti baš strateški ne žele da vlastima i tabloidima daju mogućnost za satanizaciju izabranih ljudi
Kao sa statistima na naprednjačkim okupljanjima, predsednik Srbije nema sreće ni sa siledžijama: em ih je malo, em su sitna boranija. Da nemaju policijski kordon iza leđa, davno bi ih narod razjurio. Ovako zavise od tetošenja onih koji bi ih – da je zakona i pravde u Srbiji – morali hapsiti. Prosto rečeno, jadni su i oni, a i ovi koji ih angažuju
U novom broju „Vremena“ Jovo Bakić je rekao da ne bismo opstali kao društvo i pojedinci kada bi režim pobedio. U pravu je. Reč sloboda u takvoj Srbiji bila bi zabranjena, lični integritet bio bi razlog za hapšenje, a kukavičluk – način preživljavanja
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!