Nasilje u Srbiji nije uvezeno sa Zapada (kao da je na Istoku sve mirno), kako reče bivši ministar prosvete Ružić, već je u velikoj meri rezultat dugogodišnjeg zataškavanja zločina počinjenih tokom ratova u Jugoslaviji. Svaka zemlja ima svoje zločine, ali odgovorna država ih ne prikriva radi dobrog imidža i zaštite vladajuće elite
Lena Petrovicfoto:privatna…
U Nacionalnoj galeriji u Vašingtonu, između Bele kuće i Kongresa, postavljena je retrospektivna izložba Filipa Gastona (rođen kao Goldštajn, 1913–1980), kanadsko-američkog slikara. Pišem o ovoj izložbi ne zbog njene umetničke vrednosti – Gaston je jedan od najuticajnijih umetnika poslednjeg stoleća – već zbog njenih centralnih tema, a to su nasilje i zlo. Postavljanju izložbe pod naslovom “Filip Gaston sada” prethodilo je dosta otpora, ali ona je ipak organizovana, u centru političke moći.
Gaston je poreklom iz jevrejske porodica koja je iz Ukrajine emigrirala u Montreal, a zatim u Los Anđeles. Voleo je stripove i renesansno slikarstvo i bio u velikoj meri samouk. Opsesivno je slikao i svoju tehniku doveo do fotografske preciznosti. Družio se sa vodećim slikarima apstraktnog ekspresionizma Džeksonom Polokom, Markom Rotkom i Vilijamom De Kuningom. Zbog antisemitizma promenio je prezime.
Menjao je stil, od figurativnog do apstraktnog i nazad, i jednom izjavio: “Jedina tehnika koju treba naučiti jeste sposobnost promene”. U ranim radovima, koji liče na De Kirikoove nadrealne pejzaže, na rubu apokalipse, prikazuje razaranja u Drugom svetskom ratu, kao i rasizam, progon komunista i homoseksualaca u Americi. Zatim se potpuno okreće apstraktnom slikarstvu. Doživljava veliki uspeh u Njujorku, ali na njegovim platnima ostaju bol i mučnina, što se najbolje vidi u seriji crvenih slika koju je Nacionalna galerija označila kao “užasnu lepotu”.
Međutim, 1970. godine Gastonove slike izložene u njujorškoj galeriji šokiraju javnost jer pokazuju banalnost zla. Na velikim platnima su pripadnici Kju-kluks-klana (KKK) koji, kao obični (čak simpatični) građani, ležerno konzumiraju izobilje i vozikaju se ulicama u potrazi za žrtvama koje će linčovati. Ruka Mikija Mausa ih zaustavlja. Kao pravda-šarada. To je bio Gastonov odgovor na rasizam, nasilje i rat u Vijetnamu. Ovako objašnjava promenu svog stila: “Američka apstraktna umetnost je laž, prevara, prikrivanje siromaštva duha… to je bekstvo od stvarnih osećanja koja imamo – od sirovosti – primitivnih pogleda na svet – i na nas u njemu”. Gastonov stav razbesneo je ljude iz visoke umetnosti. Jedino ga je De Kuning podržao primetivši da je sloboda istinski predmet njegovog rada. Gaston je prigrlio tu slobodu i ostao joj veran do kraja života.
PINK NERED
Njegova paleta mi je posebno privukla pažnju. Gaston je koristio kadmijum crvenu uz pomoć koje je pravio posebnu nijansu ružičaste. Rekao je da ga pink nered primorava da slika. Pink kao simbol razdraganog nereda – nažalost, odmah sam pomislila na Srbiju. Na to šta “Pink” predstavlja od devedesetih do danas: šminkanje stvarnosti, zatupljivanje naroda u cilju prikrivanja kriminala i lošeg kvaliteta života. Nedavno mi je jedna Amerikanka rekla da je Vašington whitewashed. Što znači: okrečen, sa prikrivenim neprijatnostima. I kad se kreč pomeša sa crvenom, dobijemo pink. Pink je još uvek dominantna boja u Srbiji jer se broj ružičastih medija uspešno umnožava. O tome sam mislila dok sam gledala Gastonove slike. I kao da više nisam videla Ameriku na platnima, nasilje je postalo moje nasleđe, univerzalno. Gaston nije predstavio zlo kao nešto strano, uvezeno, iako je bio svedok Holokausta u Evropi. Slikao je svoj autoportret sa kapuljačom pripadnika KKK da bi upoznao i proradio sopstveno zlo i nagon za uništenjem. Mislim da je to pravi put ka prevenciji nasilja.
Išla sam u Osnovnu školu “Vladislav Ribnikar”, od 1991. do 1999. godine, gde sam stekla divne prijatelje i dragoceno znanje. Međutim, u klupama nismo ništa čuli o ratu u Jugoslaviji, a učitelj nam je odveden na ratište. Pamtim da nam je rekao kako ne smemo da mrzimo nekoga zato što je drugačiji. Ali deca su vređala vršnjake koji nisu imali srpska prezimena ili nisu govorili “čist srpski” pošto su izbegli iz Bosne i Hrvatske. Sećam se jednog oca koji je nosio pištolj na roditeljskim sastancima. Neko bi rekao: to je tipično za devedesete, u to vreme su mnogi nosili utoke. Ali ako naši očevi i danas poseduju oružje i vode sinove u streljane, onda bolje vreme nismo dočekali.
SUOČAVANJE SA ZLOM
Nasilje u Srbiji nije uvezeno sa Zapada (kao da je na Istoku sve mirno), kako reče bivši ministar prosvete Ružić, već je u velikoj meri rezultat dugogodišnjeg zataškavanja zločina počinjenih tokom ratova u Jugoslaviji. Svaka zemlja ima svoje zločine, ali odgovorna država ih ne prikriva radi dobrog imidža i zaštite vladajuće elite. Ona radi na suočavanju sa mučnim nasleđem, kroz krivično gonjenje zločinaca, naknadu štete žrtvama, lustraciju, obrazovanje, podizanje memorijalnih spomenika i svesti o onome što ne sme da se toleriše i ponovi. Amerika nije u tome šampion, ali izložba Filipa Gastona u Vašingtonu jeste jedan primer odgovorne kulture.
Nesuočavanje sa prošlošću urušilo je sistem vrednosti i normalizovalo nasilje u Srbiji, a ne navala liberalnih ideja sa Zapada. Tranziciona pravda je zahtev Zapada koji uporno odbijamo da uvezemo. Oni koji u Srbiji insistiraju na tranzicionoj pravdi, označeni su kao izdajnici ili naivčine. I tako ostajemo u mulju, okruženi pink zločincima. To znaju vrapci na grani, ali više nema institucija koje bi ih čule. Da bismo napredovali kao društvo – razumeli i sprečili nasilje – treba kao Filip Gaston da naslikamo svoj autoportret i raskrinkamo pritajeno zlo. Možda je prvi korak na putu te promene organizovanje introspektivne izložbe o stradanju svih naroda u jugoslovenskim ratovima od 1991. do 1999. Najbolje u Beogradu, između zgrade Predsedništva i Narodne skupštine. Kad ako ne sad.
Autorka je pravnica za međunarodno pravo ljudskih prava, živi u Vašingtonu od 2017. godine
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Odluka studenata da režimu upute zahtev za raspuštanje državnog parlamenta i raspisivanje vanrednih republičkih izbora nije pala s Marsa. O ovoj opciji se na plenumima već dugo žustro diskutovalo, a stvar je presečena onda kada je svima, ali baš svima, postalo jasno da vlast ne samo da ne želi da ispuni studentske zahteve nego na političku krizu odgovara sve jačom represijom i sve prljavijom propagandom. I kada više niko nije mogao da ospori činjenicu da je upravo režim generator svih društvenih i političkih anomalija, te da zahvaljujući njemu novosadska nadstrešnica svakom građaninu ove zemlje visi nad glavom
Kakvo je interesovanje među najvišim univerzitetskim radnicima za direktno učešće u politici, na “studentskoj listi”, ukoliko bi u Srbiji bili raspisani vanredni parlamentarni izbori
Poziv na raspisivanje izbora je poziv režimu, a trebalo bi da se vidi da li će postojati i studentski poziv svim ostalima na društveni dogovor o tome kako se suprotstaviti režimu na budućim izborima. Oni mogu biti raspisani neočekivano brzo, a možda ih i ne bude pre nekog “redovnog termina” ako ne bude izuzetno jakog pritiska na ulici
Možda je tačna verzija da je Aleksandru Vučiću pozlilo pa se zato vratio u zemlju. Ali i dalje cela stvar ostavlja mnogo otvorenih pitanja. Za početak, zašto je predsednik naše zemlje išao na donatorsko veče namenjeno unutarpolitičkim ciljevima druge zemlje? Zašto je išao na događaj na koji se ne može ući ako se ne donira novac? I ko ga je zvao? Ako se ova sapunska opera posmatra kao izolovan događaj, van domaćeg konteksta, zaista je reč o nečemu što izmiče zdravom razumu
Bez razumevanja zla koje je činjeno u našoj neposrednoj istoriji u poslednje tri, četiri decenije, to bi bilo parcijalno i licemerno. Zakasnilo se i za ono što se dogodilo pre šest meseci, sve sada je nadoknada. Ako ne dođemo do ozbiljnog suočavanja sa prošlošću, sa snažnim programom stvaranja nenasilnog društva, promene će imati kratak rok trajanja. A u toj promeni roditelji ubijene dece mogli bi da budu ambasadori procesa normalizacije ovog društva. Oni su spremni na tu ulogu i bilo bi dobro da ih i studenti uključe u svoje debate, da razumeju šta se dogodilo i koji su putevi suočavanja
Ukoliko različiti oponenti Vučićevog režima nisu u stanju pomoći studentskoj omladini, mogli bi makar da ne odmažu. Suviše dugo su radili na isti način i sa istim poraznim rezultatima da bi mogli očekivati da ih itko išta pita
Uprkos masovnim protestima ispred RTS-a, desetinama hiljada ljudi na ulicama i višenedeljnoj blokadi, dvojac sa vrha Javnog servisa i dalje ne vidi problem. Ili se barem trudi da ga ne vidi, dok javnost sve više gleda kroz prozor – i traži izlaz
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!