Kako će penzioneri ostati na funkcijama predsednika sudova i kako tužilačka pomoćnica može da postane nova tužiteljka za ratne zločine Srbije
To može samo u ovakvom srpskom parlamentu da se desi, pa da 17. maja moramo javno čestitati 67. rođendan predsjedniku Apelacionog suda u Novom Sadu Novici Pekoviću, zbog kojega je (ima ih još, ali još sa godinama nisu u cajtnotu) promijenjen Zakon o izboru sudija. Predlagač: Aleksandar Martinović, SNS. E sad, Peković je („propao“ u čuvenoj reformi pravosuđa 2010. godine, pa se potom vratio na velika vrata) za v.d. te funkcije postavljen 2013, a godinu dana kasnije postao je predsjednik novosadskog Apelacionog suda. Još godinu kasnije njemu i još nekima koji su punili 65 godina produžen je radni vijek za još dvije godine, dakle do ovog 17. maja.
PENZIONERI: Martinović u dnevni red, voljom većine, uvrštava prijedlog izmjena spomenutog zakona: dosadašnji petogodišnji mandat predsjednika sudova postaje četverogodišnji, umjesto jednog mandata isti sudija može biti izabran na još jedan četverogodišnji, bez obzira na godine života, te će on – jasno rečeno – nastaviti s radom do isteka mandata predsjednika suda.
Tako spomenuti Novica Peković – a ove izmjene Zakona opozicija je u Skupštini Srbije jasno nazvala „Novičinim zakonom“ – ne mora 17. maja ove godine sa 67 ljeta u penziju, već će nastaviti svoje predsjednikovanje jednom od četiri apelaciona suda u zemlji.
Ako se netko pita kako to, ima objašnjenje: predlagač Martinović tokom trodnevnog zasjedanja parlamenta odustao je od osmodnevnog roka za stupanje izmjena na snagu nakon što one budu objavljene u „Službenom glasniku“, pa je usvojeno da taj zakon stupa na snagu „narednog dana od objavljivanja“. Izglasano u ponedjeljak 15. maja, objavljeno u utorak 16. maja, stupilo na snagu u srijedu 17. maja na 67. rođendan sudije Pekovića. Umjesto u penziji, eto ti Pekovića na bar djelomično doživotni mandat.
Ili, što reče Marinika Tepić, sumirajući rasprave svojih opozicijskih kolega, predlagač Martinović, s kojim su se složili i predsjednik Vlade i sama Vlada „da se po hitnom postupku, bez javne rasprave, bez elementarne logike, sa isključivom političkom namerom da se kontroliše izbor predsednika sudova i da oni postupaju na način na koji vama odgovara“, dužan je odgovore na nekoliko pitanja. A to su: „Koji to predsednici sudova odlaze u penziju ovih dana?, Koji su to slučajevi koji čekaju u sudovima gde su predsednici sudova koji odlaze u penziju?, Koji su to slučajevi i koje su to sudije zbog kojih se ovako nešto radi?“
NAPREDNO AMBICIOZNI: Što vrijedi za Pekovića, ne vrijedi za zamjenika tužioca za ratne zločine Milana Petrovića, koji je jedan od dva kandidata koji je u drugom pokušaju dospio do parlamenta; njegov „šef“ Vladimir Vukčević prošlogodišnjeg 1. januara otišao je u penziju, prošlo glasanje je propalo (izgleda, Majino zvonce nije radilo toga dana), a nakon novog odlučivanja Državnog vijeća tužilaca Vladi su poslana tri kandidata. Jedan je odlukom Vlade otpao, pa su ostali Petrović i ambiciozna Snežana Stanojković. Petrović je dugogodišnji zamjenik tužioca Vukčevića, ali rođen 1953. godine, pa se i njemu ubrzo bliži penzija. Stanojkovićeva je pak mlađa, a i program joj je puno bliži radikalsko-naprednjačkom pogledu na svijet: ona bi preispitivala dosad uspostavljenu regionalnu suradnju i koncentrirala bi se na ratne zločine nad Srbima (kao da se to Tužilaštvo nije već okliznulo na nekim zvučnim predmetima iz drugih republika bivše SFRJ), ali ne samo to – ona bi sudila u odsutnosti, iako je takva hrvatska dugogodišnja praksa žestoko osuđena u EU, pa se čak i tamo s time prestalo.
No, poslanici su se bunili zato što nisu dobili detaljne profesionalne karijere svih u ovom ciklusu predloženih tužilaca i sudija. To vrijedi posebno za već izabranu Snežanu Stanojković, za koju je na jednom nedavnom okruglom stolu Vladimir Vukčević rekao: „Kandidatkinja Snežana Stanojković je sve vreme u izvršenju krivičnog dela lažno predstavljanje, ona uopšte nije zamenica tužioca. Ona je uzeta na ispomoć i to sam je ja lično izabrao. Sve vreme se govori o zamenici republičkog tužioca, a ona to nije. Ja sam joj kao starešina dao ocenu dobar tri i ona je na neki volšeban način od neke komisije dobila ocenu da se izuzetno ističe. U toj preinačenoj odluci navodi se da ja nisam bio dovoljno konkretan kada sam joj dao tu ocenu, što nije tačno, jer sam ja konkretno sve obrazložio, da nije sigurna u odlukama, da nema nijedan jedini predmet sem sporazuma o priznanju krivice vezano za jatake Ratka Mladića, i da nema ni jedan radni rezultat. Sve sam to prosledio premijeru Vučiću, ali nisam dobio odgovor.“
Vukčevićevu nedavnu tvrdnju potvrđuje i službena biografija Stanojkovićeve sa sajta Tužilaštva, koja tamo stoji i dan nakon njenog izbora u ponedjeljak: osim da je (rođena 1969) diplomirala na beogradskom Pravnom fakultetu 1997, te da joj se ukrštaju pomoćničke funkcije u osnovnom, gdje je na par dana bila zamjenica Prvog osnovnog tužioca u Beogradu, a potom – od 2010. – pomoćnica u Tužilaštvu za ratne zločine.
Tako izgledaju izbori pravosudnih poslenika u Skupštini Srbije: bahato, po želji izvršne vlasti, po mjeri poslušnih.
Represija se pojačava. Sada već imamo pritvaranja, zatvaranja, i toga će biti sve više. To pokazuje da je režim svestan da više nije u toliko komotnoj poziciji. Onaj deo opozicije koji je iskren mora da shvati da uobičajeni metodi borbe neće dati rezultat. I sada je pitanje: da li smo mi na to spremni ili nismo? Ako nismo, onda da se svi povučemo svojim kućama i da pustimo da ovaj vlada doživotno
Opozicionari su policajce pozivali da skinu šlemove i odlože “antiterorisitičku” aparaturu, ili da se bar vrate u zgradu, iznutra je zaštite i da ne prave bespotrebni cirkus i metež. Na trenutke je situacija bila na ivici ozbiljnijeg incidenta. Jedna fotografija je izazvala veliku pažnju javnosti: bakica iz lokalnog pokreta “Bravo” čuvala je pendrek i balistički štit jednog policajca koji je otišao do toaleta. Još jedan kuriozitet: neki advokati koji su krenuli u sud na ročišta zadržali su se ispred suda, u znak podrške poslanicima – donosili su im vodu iz obližnje trafike. I nama je prekardašilo, reći će jedan. Kako bilo, blokada je bila uspešna
U Novi Sad predsednik Srbije nije došao zbog četrnaest mrtvih (u međuvremenu je taj broj porastao na petnaest). Ali došao je jer su tokom protesta oštećene prostorije Srpske napredne stranke, pokazavši da su mu prozori, a ne ljudi, prioritet. A onda se slikao na sahrani dve devojčice i njihovog dede, žrtava pada nadstrešnice na Železničkoj stanici
U jeku borbe za očuvanje kakvog takvog kredibiliteta vladajuće partije, Aleksandar Vučić, član SNS-a i predsednik Srbije, uglavnom se bavi i svojim omiljenim poslom – političkim intrigama i smicalicama iza kulisa
Džaba vam upinjanje da dokažete da visoka korupcija postoji u Srbiji. Ona je, jednostavno, nezamisliva. A onda padne nadstrešnica sveže renovirane železničke stanice (na slici) i ubije 15 ljudi. I pukne mehur i iz njega počnu da kuljaju laži, krađa, kriminal i korupcija
Kako se, na prvi znak da se otpor može organizovati drukčije nego mirnim šetnjicama, sad najednom vlast i njeni telali dosetiše da „batina ima dva kraja“?
Ministar kulture Nikola Selaković mora da bira između zakona i interesa investitora koji hoće da ruše Generalštab, a koji očigledno zastupa predsednik Vlade Republike Srbije Miloš Vučević
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve
