Kako će penzioneri ostati na funkcijama predsednika sudova i kako tužilačka pomoćnica može da postane nova tužiteljka za ratne zločine Srbije
To može samo u ovakvom srpskom parlamentu da se desi, pa da 17. maja moramo javno čestitati 67. rođendan predsjedniku Apelacionog suda u Novom Sadu Novici Pekoviću, zbog kojega je (ima ih još, ali još sa godinama nisu u cajtnotu) promijenjen Zakon o izboru sudija. Predlagač: Aleksandar Martinović, SNS. E sad, Peković je („propao“ u čuvenoj reformi pravosuđa 2010. godine, pa se potom vratio na velika vrata) za v.d. te funkcije postavljen 2013, a godinu dana kasnije postao je predsjednik novosadskog Apelacionog suda. Još godinu kasnije njemu i još nekima koji su punili 65 godina produžen je radni vijek za još dvije godine, dakle do ovog 17. maja.
PENZIONERI: Martinović u dnevni red, voljom većine, uvrštava prijedlog izmjena spomenutog zakona: dosadašnji petogodišnji mandat predsjednika sudova postaje četverogodišnji, umjesto jednog mandata isti sudija može biti izabran na još jedan četverogodišnji, bez obzira na godine života, te će on – jasno rečeno – nastaviti s radom do isteka mandata predsjednika suda.
Tako spomenuti Novica Peković – a ove izmjene Zakona opozicija je u Skupštini Srbije jasno nazvala „Novičinim zakonom“ – ne mora 17. maja ove godine sa 67 ljeta u penziju, već će nastaviti svoje predsjednikovanje jednom od četiri apelaciona suda u zemlji.
Ako se netko pita kako to, ima objašnjenje: predlagač Martinović tokom trodnevnog zasjedanja parlamenta odustao je od osmodnevnog roka za stupanje izmjena na snagu nakon što one budu objavljene u „Službenom glasniku“, pa je usvojeno da taj zakon stupa na snagu „narednog dana od objavljivanja“. Izglasano u ponedjeljak 15. maja, objavljeno u utorak 16. maja, stupilo na snagu u srijedu 17. maja na 67. rođendan sudije Pekovića. Umjesto u penziji, eto ti Pekovića na bar djelomično doživotni mandat.
Ili, što reče Marinika Tepić, sumirajući rasprave svojih opozicijskih kolega, predlagač Martinović, s kojim su se složili i predsjednik Vlade i sama Vlada „da se po hitnom postupku, bez javne rasprave, bez elementarne logike, sa isključivom političkom namerom da se kontroliše izbor predsednika sudova i da oni postupaju na način na koji vama odgovara“, dužan je odgovore na nekoliko pitanja. A to su: „Koji to predsednici sudova odlaze u penziju ovih dana?, Koji su to slučajevi koji čekaju u sudovima gde su predsednici sudova koji odlaze u penziju?, Koji su to slučajevi i koje su to sudije zbog kojih se ovako nešto radi?“
NAPREDNO AMBICIOZNI: Što vrijedi za Pekovića, ne vrijedi za zamjenika tužioca za ratne zločine Milana Petrovića, koji je jedan od dva kandidata koji je u drugom pokušaju dospio do parlamenta; njegov „šef“ Vladimir Vukčević prošlogodišnjeg 1. januara otišao je u penziju, prošlo glasanje je propalo (izgleda, Majino zvonce nije radilo toga dana), a nakon novog odlučivanja Državnog vijeća tužilaca Vladi su poslana tri kandidata. Jedan je odlukom Vlade otpao, pa su ostali Petrović i ambiciozna Snežana Stanojković. Petrović je dugogodišnji zamjenik tužioca Vukčevića, ali rođen 1953. godine, pa se i njemu ubrzo bliži penzija. Stanojkovićeva je pak mlađa, a i program joj je puno bliži radikalsko-naprednjačkom pogledu na svijet: ona bi preispitivala dosad uspostavljenu regionalnu suradnju i koncentrirala bi se na ratne zločine nad Srbima (kao da se to Tužilaštvo nije već okliznulo na nekim zvučnim predmetima iz drugih republika bivše SFRJ), ali ne samo to – ona bi sudila u odsutnosti, iako je takva hrvatska dugogodišnja praksa žestoko osuđena u EU, pa se čak i tamo s time prestalo.
No, poslanici su se bunili zato što nisu dobili detaljne profesionalne karijere svih u ovom ciklusu predloženih tužilaca i sudija. To vrijedi posebno za već izabranu Snežanu Stanojković, za koju je na jednom nedavnom okruglom stolu Vladimir Vukčević rekao: „Kandidatkinja Snežana Stanojković je sve vreme u izvršenju krivičnog dela lažno predstavljanje, ona uopšte nije zamenica tužioca. Ona je uzeta na ispomoć i to sam je ja lično izabrao. Sve vreme se govori o zamenici republičkog tužioca, a ona to nije. Ja sam joj kao starešina dao ocenu dobar tri i ona je na neki volšeban način od neke komisije dobila ocenu da se izuzetno ističe. U toj preinačenoj odluci navodi se da ja nisam bio dovoljno konkretan kada sam joj dao tu ocenu, što nije tačno, jer sam ja konkretno sve obrazložio, da nije sigurna u odlukama, da nema nijedan jedini predmet sem sporazuma o priznanju krivice vezano za jatake Ratka Mladića, i da nema ni jedan radni rezultat. Sve sam to prosledio premijeru Vučiću, ali nisam dobio odgovor.“
Vukčevićevu nedavnu tvrdnju potvrđuje i službena biografija Stanojkovićeve sa sajta Tužilaštva, koja tamo stoji i dan nakon njenog izbora u ponedjeljak: osim da je (rođena 1969) diplomirala na beogradskom Pravnom fakultetu 1997, te da joj se ukrštaju pomoćničke funkcije u osnovnom, gdje je na par dana bila zamjenica Prvog osnovnog tužioca u Beogradu, a potom – od 2010. – pomoćnica u Tužilaštvu za ratne zločine.
Tako izgledaju izbori pravosudnih poslenika u Skupštini Srbije: bahato, po želji izvršne vlasti, po mjeri poslušnih.
Dani “otvorenih vrata” za različite bezbednosno interesantne osobe traju i nije baš do kraja jasno ko kontroliše taj sektor. Moguće je da se radi kao i u spoljnoj politici – hapsi se na sve strane, pušta se na sve strane, u zavisnosti od datog političkog momenta – pa se tako u istoj nedelji ovaplote na strani režima Radoičić i Nedić, a hapse se ruski špijuni koji se obučavaju i uzgajaju u Srbiji
Jasno je da je režim u nokdaunu, no da li se i druga strana čvrsto drži na nogama? Tu je i tema o kojoj se u ovom malom delu slobodne javnosti vodi žustra diskusija: da li treba proširiti front borbe, kako kreirati odnose između nestranačkog studentskog bloka i opozicionih partija, kao i u koliko kolona antivučićevske snage treba da izađu na izbore kada oni budu raspisani
Batinaši su pred kordonom policije počeli da dave studenta, građani su vikali, “Vidite li šta mu rade”, žandarmerija se nije pomerila
“Prvi potez posle smene vlasti mora biti da se podvuče crta, da se tačno kaže koliko se duguje, koliko je fiktivno ljudi bilo zaposleno, koliko je službenih vozila korišćeno, koliki su minusi gradski preduzeća, ko su podizvođači…”, kaže Stefan Simić navodeći da je ozbiljan problem Grada danas – netransparentnost. “Imamo projekte poput ‘Obezbeđenje Beograda’ … Od dobre ideje nastane sumnja jer je sve netransparentno – ko su ljudi koji su zaposleni, koje su njihove kvalifikacije, kako funkcioniše sistem nadzora, gde se skladište snimci, da li postoji prostor za zloupotrebu? Ništa od toga ne znamo iako svakodnevno postavljamo pitanja”
Naizgled bezazlena i nezahtevna reč “koordinacija” probudila je mnoge duhove, pojavila se kao bauk i nadvila nad Srbijom. Sve sile stare i nove Srbije “sjedinile su se u svetu hajku protiv tog bauka”
Već se nedeljama zna da režim neće dozvoliti još jedno „pumpanje“ sa tribina. Zato se nedeljama zna i da na utakmicu između Srbije i Albanije neće moći da uđe niko ko nije detaljno proveren. Kriterijum jeste bezbednost - ali politička
Građani će nastaviti da svojim telima pritiskaju režim. Studenti možda obrnu još jedan krug po Srbiji. A opozicija ima samo jedan zadatak: da se ujedini
Bitka između protivnika i pobornika vlasti, pravne države i bezakonja, dobra i zla, svela se na dokazivanje koga ima više. Ne bez razloga
Kriminalni klanovi, tajne službe, režimski batinaši
Ko sve vršlja po Srbiji Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve
