Zakon penzioneru za rođendan

To može samo u ovakvom srpskom parlamentu da se desi, pa da 17. maja moramo javno čestitati 67. rođendan predsjedniku Apelacionog suda u Novom Sadu Novici Pekoviću, zbog kojega je (ima ih još, ali još sa godinama nisu u cajtnotu) promijenjen Zakon o izboru sudija. Predlagač: Aleksandar Martinović, SNS. E sad, Peković je („propao“ u čuvenoj reformi pravosuđa 2010. godine, pa se potom vratio na velika vrata) za v.d. te funkcije postavljen 2013, a godinu dana kasnije postao je predsjednik novosadskog Apelacionog suda. Još godinu kasnije njemu i još nekima koji su punili 65 godina produžen je radni vijek za još dvije godine, dakle do ovog 17. maja.

PENZIONERI: Martinović u dnevni red, voljom većine, uvrštava prijedlog izmjena spomenutog zakona: dosadašnji petogodišnji mandat predsjednika sudova postaje četverogodišnji, umjesto jednog mandata isti sudija može biti izabran na još jedan četverogodišnji, bez obzira na godine života, te će on – jasno rečeno – nastaviti s radom do isteka mandata predsjednika suda.

Tako spomenuti Novica Peković – a ove izmjene Zakona opozicija je u Skupštini Srbije jasno nazvala „Novičinim zakonom“ – ne mora 17. maja ove godine sa 67 ljeta u penziju, već će nastaviti svoje predsjednikovanje jednom od četiri apelaciona suda u zemlji.

Ako se netko pita kako to, ima objašnjenje: predlagač Martinović tokom trodnevnog zasjedanja parlamenta odustao je od osmodnevnog roka za stupanje izmjena na snagu nakon što one budu objavljene u „Službenom glasniku“, pa je usvojeno da taj zakon stupa na snagu „narednog dana od objavljivanja“. Izglasano u ponedjeljak 15. maja, objavljeno u utorak 16. maja, stupilo na snagu u srijedu 17. maja na 67. rođendan sudije Pekovića. Umjesto u penziji, eto ti Pekovića na bar djelomično doživotni mandat.

Ili, što reče Marinika Tepić, sumirajući rasprave svojih opozicijskih kolega, predlagač Martinović, s kojim su se složili i predsjednik Vlade i sama Vlada „da se po hitnom postupku, bez javne rasprave, bez elementarne logike, sa isključivom političkom namerom da se kontroliše izbor predsednika sudova i da oni postupaju na način na koji vama odgovara“, dužan je odgovore na nekoliko pitanja. A to su: „Koji to predsednici sudova odlaze u penziju ovih dana?, Koji su to slučajevi koji čekaju u sudovima gde su predsednici sudova koji odlaze u penziju?, Koji su to slučajevi i koje su to sudije zbog kojih se ovako nešto radi?“

NAPREDNO AMBICIOZNI: Što vrijedi za Pekovića, ne vrijedi za zamjenika tužioca za ratne zločine Milana Petrovića, koji je jedan od dva kandidata koji je u drugom pokušaju dospio do parlamenta; njegov „šef“ Vladimir Vukčević prošlogodišnjeg 1. januara otišao je u penziju, prošlo glasanje je propalo (izgleda, Majino zvonce nije radilo toga dana), a nakon novog odlučivanja Državnog vijeća tužilaca Vladi su poslana tri kandidata. Jedan je odlukom Vlade otpao, pa su ostali Petrović i ambiciozna Snežana Stanojković. Petrović je dugogodišnji zamjenik tužioca Vukčevića, ali rođen 1953. godine, pa se i njemu ubrzo bliži penzija. Stanojkovićeva je pak mlađa, a i program joj je puno bliži radikalsko-naprednjačkom pogledu na svijet: ona bi preispitivala dosad uspostavljenu regionalnu suradnju i koncentrirala bi se na ratne zločine nad Srbima (kao da se to Tužilaštvo nije već okliznulo na nekim zvučnim predmetima iz drugih republika bivše SFRJ), ali ne samo to – ona bi sudila u odsutnosti, iako je takva hrvatska dugogodišnja praksa žestoko osuđena u EU, pa se čak i tamo s time prestalo.

No, poslanici su se bunili zato što nisu dobili detaljne profesionalne karijere svih u ovom ciklusu predloženih tužilaca i sudija. To vrijedi posebno za već izabranu Snežanu Stanojković, za koju je na jednom nedavnom okruglom stolu Vladimir Vukčević rekao: „Kandidatkinja Snežana Stanojković je sve vreme u izvršenju krivičnog dela lažno predstavljanje, ona uopšte nije zamenica tužioca. Ona je uzeta na ispomoć i to sam je ja lično izabrao. Sve vreme se govori o zamenici republičkog tužioca, a ona to nije. Ja sam joj kao starešina dao ocenu dobar tri i ona je na neki volšeban način od neke komisije dobila ocenu da se izuzetno ističe. U toj preinačenoj odluci navodi se da ja nisam bio dovoljno konkretan kada sam joj dao tu ocenu, što nije tačno, jer sam ja konkretno sve obrazložio, da nije sigurna u odlukama, da nema nijedan jedini predmet sem sporazuma o priznanju krivice vezano za jatake Ratka Mladića, i da nema ni jedan radni rezultat. Sve sam to prosledio premijeru Vučiću, ali nisam dobio odgovor.“

Vukčevićevu nedavnu tvrdnju potvrđuje i službena biografija Stanojkovićeve sa sajta Tužilaštva, koja tamo stoji i dan nakon njenog izbora u ponedjeljak: osim da je (rođena 1969) diplomirala na beogradskom Pravnom fakultetu 1997, te da joj se ukrštaju pomoćničke funkcije u osnovnom, gdje je na par dana bila zamjenica Prvog osnovnog tužioca u Beogradu, a potom – od 2010. – pomoćnica u Tužilaštvu za ratne zločine.

Tako izgledaju izbori pravosudnih poslenika u Skupštini Srbije: bahato, po želji izvršne vlasti, po mjeri poslušnih.