
Novi broj „Vremena“
Šapićev Beograd: Pare za nepostojeću naplatu gradskog prevoza
Šta u Beogradu radi fantomsko preduzeće za naplatu gradskog prevoza kad se prevoz ne naplaćuje? I na šta još grad baca pare? O tome piše „Vreme“ u novom broju
Seks, glamur, senzacionalizam i neograničen prostor za političku propagandu omogućio je Mitroviću da napravi ogroman medijski konglomerat i postane najuticajniji komercijalni medij na Balkanu
Najveća komercijalna medijska kuća na prostoru bivše Jugoslavije ovog meseca puni ravno 30 godina. Nekadašnji vlasnik tonskog studija i bas gitarista Željko Mitrović uspeo je da od marginalnog muzičara iz pratnje Rokera s Moravu, ali i Oktobra 1864. stigne do titule ružičastog medijskog magnata. Njegov prvi nadimak “Uspešan mali privrednik iz Zemuna” zapamtili smo sa predizbornih plakata za listu JUL-a, stranke Mire Marković koja je nominalno baštinila socijalističku tradiciju u Srbiji. Neko je trgovao naftom, cigaretama, drugom akciznom robom ili kupovao devize po “šticovanom” kursu, a Željko je napravio televiziju u kojoj je sumorna realnost bila maskirana ružičastim naočarima. Namunjene cice su polugole plesale uz poruku “JUL je kul!”
Tada su mu konkurencija bile narodnjačka TV Palma, gde je animirana Palma sa šajkačom i kljunašima igrala kolce i TV Košava, čija vlasnica je bila diktatorova ćerka Marija Milošević. Tamo su carovali dens izvođači čije numere i danas puštaju po splavovima, sve dok Košava nije otišla u istoriju kao i porodica Milošević.
Željko je shvatio da je dobitna kombinacija u Srbiji mešavina apsolutne političke poslušnosti uz populističko ugađanje najnižim potrebama publike. Seks, glamur, senzacionalizam i neograničen prostor za političku propagandu omogućio je Mitroviću da napravi ogroman medijski konglomerat i postane najuticajniji komercijalni medij na Balkanu.
Kada ste 30 godina neprekidno u službi vlasti, ne morate da brinete o ekonomiji. Svi će vam gledati kroz prste, finansiraće vaše fantazme, tapšaće vas po ramenu i jedino će od vas očekivati bezgraničnu lojalnost. Mitrović se, mora se reći, držao svih svojih dobrotvora i političkih mecena, sve do momenta kada su oni odlazili sa vlasti. Tako je znao kada treba napustiti JUL, zatim SPS da bi služio DOS-u, a zatim bez pardona podržati SNS.
Petog oktobra je za dlaku sprečen upad u Pink, G17 je odlučio da spase Mitroviću glavu, pa su bubnjari sa Dragoljubom umarširali u program i Pink je ostao u životu.
Svi mediji koji su podržavali opoziciju doživeli su razočaranje kada im je DOS jasno stavio do znanja da ih neuporedivo više zanima podrška Pinka, koji ima ulaz u svaku kuću. Bilo je neuporedivo teže menjati medijsku sliku, uvoditi pravila i zakone, te ponuditi gledaocima bolji program sa manje manipulacije i populizma od preuzimanja gotove i razrađene medijske mašinerije za proizvodnju ružičaste magle i teške TV atriljerije za obračun sa političkim neistomišljenicima. DOS je, paktirajući sa Pinkom, u stvari potpisao svoju smrtnu presudu – pokazaće se desetak godina kasnije kada je Vučić preuzeo kontrolu nad Pinkom.
Željko Mitrović je umeo da prepozna komercijalni potencijal u svakoj vrsti medijskog đubreta koje je ikada emitovano na Balkanu. Sirotinjski rijaliti programi, turske TV sapunice, telenovele i, konačno, politički ili informativni program u kojem možete primeniti sva pravila iz žute štampe i rijaliti programa, tako da će gledaoci imati celodnevnu zabavu.
Pink je postao medijski etalon i merilo stvari prema kojem su ostale televizije pokušale da se pozicioniraju. Za još starije i medijski manje obrazovane i pismene, nastao je Hepi gde vas godinama ubeđuju kako smo žrtve zavere Zapada ili tajnih teorija zavere gde vas ukradu kao bebu, pa vas truju iz aviona, čipuju samo da bi vas uverili kako Rusija pobeđuje na svim frontovima u vašoj omiljenoj emisiji “Rat uživo” ili “Aktuelnosti”. Od Hepija je pelcer uzeo Informer, a za upeglaniju sliku nove elite tu su TV Prva, K1, Blic, Kurir, Una i dopišite slobodno još neku televiziju ako sam je izostavio. Tu su voditeljke kao manekenke, voditelji imaju sve bele zube, a govori se o lajfkoučevima, dijetama, estetskim intervencijama i egzotičnim destinacijama. Tu vam neko kuva ona fensi jela, sve izgleda kao da smo deo bogatog sveta.
Pink je tačno u sredini, kao simbol uspeha u tranziciji, prečica mimo škole i bilo kakvog reda, jer ćete neuporedivo više zaraditi kao pevačka i/ ili rijaliti zvezda. Baš kao političari iz tranzicije koji su želeli da kupe diplome i doktorate, Mitrović sebe želi da predstavi kao ovdašnjeg Ilona Maska, medijskog i tehnološkog genijalca koji je bogat i uspešan jer poseduje natprirodnu pamet. Ovim Pink abolira ne samo Željka i njemu slične, već i čitavu jednu klasu novokomponovanih bogataša koji su svoje milione stekli u poslednjih 30 godina zaobilazeći propise uz blagoslov vlasti. Pink ne samo da ima rijaliti “Elita” gde od polusveta može da stvori medijske zvezde koje trguju svojom intimom, već promoviše “Elitu” u mnogo širem smislu dajući joj neku vrstu društvene promocije i priznanja.
Pink je u nekoliko navrata pokazao da je jači od ministara koji su pokušavali da ograniče ili postave okvire za nivo srozavanja programa. Politička propaganda svake vlasti vredi neuporedivo više od sudbine nekog ministra kulture, obrazovanja ili telekomunikacija.
Najstrašnija posledica 30 godina Pinka je činjenica da su njega kao model za poređenje upotrebile ne samo komercijalne televizije već i one iz opozicije, ali i RTS kao javni medijski servis. Opozicija je pokušala da ponekad vlast blati Pinkovim metodama stvarajući opozicione tabloidne medije, a RTS je, naročito u svom zabavnom programu, počeo da se nadmeće sa Pinkom. Time je u startu drastično srozao kvalitet programa jer je zagrizao mamac koji se zove “rejting i šer”. Ta velika prevara da je Pink nekakva “narodna televizija” nasuprot koje je “elitistički” javni servis naravno ne stoji, jer je Pink paradigma selebriti kulture gde nema mesta sirotinji i proleterijatu, radničkom ili intelektualnom.
Nažalost, ova ružičasta prevara u Srbiji traje punih 30 godina i po svoj prilici, smeši joj se svetloroze budućnost.
Šta u Beogradu radi fantomsko preduzeće za naplatu gradskog prevoza kad se prevoz ne naplaćuje? I na šta još grad baca pare? O tome piše „Vreme“ u novom broju
Setite se – kada ste poslednji put videli da u obližnjem parku beogradsko JKP “Zelenilo” zaliva zelene površine kako bi, je l’, ostale zelene? Kada je poslednji put kompletno renovirana ulica kojom stalno prolazite, a koja je prepuna rupčaga, takvih da morate da vozite 20 na sat? Koliko nelegalnih zgrada je izgrađeno u vašem komšiluku, a koliko ih se nakačilo baš vama na struju, vodu i kanalizaciju? Koliko stabala je imala vaša ulica pre 15 godina, a koliko ih ima danas? Gde nalazite mesto za parkiranje? Možete li biciklom po gradu? A za to vreme, gradonačelnik Šapić se pojavi u javnosti jednom mesečno ili u nekoliko meseci – da se pohvali rezultatima, da najavi nove “projekte” koji su, deluje, smišljeni prethodne večeri, pa da se verbalno obračuna i uvredi novinare koji mu nisu po volji
Neuplaćivanje lokalnoj samoupravi dela poreza na zarade od 102 miliona dinara i nenamenskih transfernih sredstava od 46,5 miliona dinara došlo je nakon izjave Aleksandra Vučića da za ovaj grad “nema više para”. A da je režim pustio ovaj grad “niz vodu” jasno je i zbog sve češćeg targetiranja ovdašnjih političara u tabloidima
Da mi je neko pre samo mesec dana rekao da će policija danima sedeti u mojoj kući, na Filozofskom fakultetu, pomislila bih da je to nemoguće. Ali do sada smo naučili da je ovde sve moguće. Znamo da Vučić mnoge stvari kopira od Viktora Orbana. Zašto ne bi počeo da kopira i jednog drugog autoritarnog lidera, Redžepa Erdogana, i počeo da gasi društvene mreže
Ekonomskim merama i organizovanim spontanim okupljanjima Aleksandar Vučić pokušava da konsoliduje svoje biračko telo, dok istovremeno podmeće nogu studentima i opoziciji i obračunava se sa nezavisnim medijima. Između naprednjačke inscenirane idile i društvenog bunta, sve jače se oseća nagoveštaj izbora. Kampanja pre kampanje je uveliko počela. Kada bi i pod kojim uslovima građani ponovo mogli na birališta
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve