

Novi broj „Vremena“
Pobuna i defetizam: Ko bi to da digne ruke?
Vlasti Aleksandra Vučića pojačavaju represiju i huškaju svoje protivnike jedne na druge. Ideja je prosta – pokazati da se pobuna tobože ne isplati i da je „pametnije“ odustati




Žare je bio čovek od principa. U vremenu kada su mnogi davali laka obećanja, širili zavodljive zablude, skretali na političke i ekonomske stranputice, Žare (i sa njim "Vreme") išao je težim putem. Svojim putem
Trideset godina traje moje prijateljstvo sa Žaretom. Toliko traje i veliko razumevanje među nama.
Razmišljao sam kako je nastalo takvo razumevanje i mislim da ono ima veze sa činjenicom da su naše kompanije nastale u isto doba, „Vreme“ 1990, a Delta 1991. Gradeći kompaniju, odnosno redakciju u istom periodu, mi smo se borili sa istim problemima, a za istu viziju. Svaki sa svoje strane i na svoj način.
I mi u Delti i Žare sa kolegama u „Vremenu“ borili smo se sa naopakim socijalističkim načinom razmišljanja, sa retorikom koja je pomagala rat, a nije razumela biznis, sa većinom koja nam je često bila nenaklonjena.
U toj borbi, u Žaretu sam našao istomišljenika. Iako sa različitih pozicija, borili smo se uvek za iste vrednosti. Za evropsku Srbiju, evropsku po svojoj suštini, a ne po birokratskim procedurama. Za profesionalizam, u novinarstvu i u biznisu. Za slobodno tržište.
Žare se nije plašio da ide sam. Održavao je „Vreme“ daleko od vladajućeg mišljenja, kad je to mišljenje bilo pogrešno, daleko od populizma svake vrste. Mogao si da se ne slažeš s „Vremenom“, ali nisi mogao da ne poštuješ njegov stav. Uveren sam da je to velika Žaretova zasluga.
Naše prijateljstvo je, ne znam zašto, bilo trn u oku političarima. Želeli su da nas povežu na nekorektan i netačan način. Čaršija, motivisana od političara, našu saradnju pretvorila je u trač da je Mišković vlasnik „Vremena“. Istina je da nikada nismo bili vlasnici ovog lista, niti u njegovoj vlasničkoj strukturi. Nikada nismo uticali na uređivanje novina, a ako ćemo realno, Žare to ne bi ni dozvolio. Ni meni, niti bilo kome drugom.
Zahvaljujući politici doživeo sam najteže trenutke u životu. Mnogi ljudi koji su me redovno zivkali, pitajući ili tražeći sve i svašta, neki samo tražeći moje društvo – od decembra 2012. prestali su da se javljaju. Žare ne. Među prvima je pozvao moju porodicu i moju kompaniju i ponudio pomoć. Dok sam bio u pritvoru, bio je među retkima koji su glasno govorili ono što danas svi znaju: da sa optužnicom protiv mene nešto nije u redu i da je proces očigledno montiran. Od tada se naše prijateljstvo još više učvrstilo, a ja sam dobio dodatnu potvrdu da sam, birajući ga za prijatelja, dobro uvideo o kako se velikom čoveku radi.
Neću da govorim o Žaretu kao novinaru, za to ima mnogo stručnijih od mene. Mogu da govorim samo o tekstovima u kojima je pisao o biznisu. Malo ljudi u Srbiji razume preduzetništvo, posebno u novinarstvu, a još manji broj ga podržava. Žare je bio izuzetak u tome i njegove kolumne o privrednim temama i mestu domaćeg biznisa u našoj ekonomiji čitao sam sa zadovoljstvom i često o njima razgovarao sa kolegama privrednicima. Nadam se da će Žaretove kolege iz „Vremena“ naći dobar način da se sve ove kolumne sačuvaju i ponude na čitanje generacijama koje dolaze.
Ako neću da govorim o novinarskom talentu, želim da govorim o Žaretu kao čoveku. Žare je bio čovek od principa. U vremenu kada su mnogi davali laka obećanja, širili zavodljive zablude, skretali na političke i ekonomske stranputice, Žare (i sa njim „Vreme“) išao je težim putem. Svojim putem. Ja to cenim i zato se sada opraštam ne samo od glavnog urednika „Vremena“, već i od prijatelja i dugogodišnjeg sagovornika.


Vlasti Aleksandra Vučića pojačavaju represiju i huškaju svoje protivnike jedne na druge. Ideja je prosta – pokazati da se pobuna tobože ne isplati i da je „pametnije“ odustati


Može se reći da su izbori koji se održavaju u deset lokalnih samouprava – najskuplji lokalni izbori u istoriji svetskog višestranačja. Upregli su naprednjaci sve svoje resurse da bi pobedili na tim izborima, ne bi li održali utisak nepobedivosti. Represija koju svakodnevno sprovode ima pre svega za cilj da stvori percepciju režimske moći i odlučnosti. Bitka se, kako stvari stoje, vodi pre svega na psihološkom planu. Ključno je pitanje da li će utiske koje produkuju naprednjaci uspeti da nametnu većini građana i da im oduzmu svaku nadu da su političke promene moguće


Šta se zaista dešava u poslednjih nedelju-dve na Kosovu? Da li je zaista rešeno pitanje boravišnih dozvola i da li je uzimanje, odnosno dobijanje kosovskih dokumenata veliki ili mali korak i ka čemu? Da li je srpskoj zajednici na Kosovu išta lakše ili ne? Kako na to gleda, ako uopšte gleda, Brisel? Hoće li Srbija zatvoriti makar jedno pregovaračko poglavlje u okviru onog čuvenog i sve daljeg puta ka članstvu u EU? I kakve veze, ako ikakve, sa tim imaju predlozi Aleksandra Vučića


Status Kosova ostaje centralno pitanje za Srbiju. U takvom kontekstu, dinamika evropskih integracija susednih država dobija poseban značaj. Brza integracija Crne Gore značila bi dodatno razdvajanje političkih tokova u regionu i smanjenje manevarskog prostora Beograda u odnosima sa Evropskom unijom


Naša prva adresa je zgrada iz pedesetih godina – verovatno neokrečena od tada. Gospođa u penziji: “Mi smo aktivisti za studentsku listu. – Izvinite, ja vas ne podržavam.” Entuzijazam blago opada. Ulazimo u sledeću zgradu. Građena je kasnih sedamdesetih, fasada je od betona i crvene cigle, osam spratova, bez lifta. “Oooo, pa gde ste vi meni, znam sve, vidimo se na glasanju”
Propagandne strategije režima
Ima li pobunjeno društvo razlog za defetizam Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve