foto: ap
Smrt traje kratko, kraće od jednog takta. Posle toga ona prestaje da postoji. Posle nje ostaju da žive uspomene. A kako vreme prolazi tako će uspomene na Maradonu samo dobijati na težini, postaće jače i svetlije. Rašće, menjaće se, dobijati nove obrise. Pa već danas, samo nekoliko dana nakon njegove smrti, jasno vidimo da je onaj prvi gol Englezima zaista dala Božja ruka
GOL BROJ 1 – DIKI STOJANOVIĆU NA BEOGRADSKOJ MARAKANI
Kada sam prvi put, u drugom razredu osnovne škole, držao globus u rukama, pitao sam učiteljicu kako ovi ljudi koji žive na južnoj Zemljinoj polulopti, mogu da vise naopako. „Evo! Ovi ovdje“, pokazivao sam prstom upirući na Južnu Ameriku. Jesu li zalijepljeni nogama za zemlju? Ili ih nešto pritišće odozdo da ne padnu u svemir? Kako žive naopačke? Vrti li im se u glavi? Povraća li im se? Jel misle naopako? Kako piju? Kako jedu? Kako pišaju? (ovo zadnje nisam pitao, samo sam pomislio)
Uzalud mi je učiteljica objašnjavala da je njima isto kao nama, samo sa druge strane lopte. Priznala je, međutim, da zvijezde iznad njihovih glava imaju drugi raspored, a dodala je i to da kad dođe decembar, njima dolazi ljeto, a da im zima počinje u junu. To me potpuno zbunilo! Koliko god da je moja učiteljica bila sugestivna osoba, i koliko god da sam joj vjerovao, u meni je tinjala sumnja. Ili je Zemlja ravna ploča, ili ti ljudi koji žive sa donje strane naše planete kriju neku tajnu.
Vrijeme je teklo, ja sam odrastao, upoznavao svijet oko sebe. Društvo oko mene usadilo mi je duboko uvjerenje da je Zemlja okrugla i ja, naravno, protiv te notorne činjenice nisam imao niti jedan valjan argument. Međutim, ostao sam u uvjerenju da Oni koji se rađaju, rastu i umiru sa donje strane Zemljine lopte kriju neku tajnu do koje ja nisam bio kadar doprijeti.
Po prirodi sam radoznao. Ne drži me mjesto. Zbog toga nije bilo neobično to što me život natjerao da se sretnem sa onim o čemu sam kao dijete razmišljao. Moj prvi kontakt sa Onima koji žive s glavom prema dole bila je jedna mala kaseta koju je iz Argentine donijela Sejina tetka. Bio je to album uživo pjevačice koja se zvala kao i marka najpoznatijeg automobila na svijetu. Mercedes. Prezivala se Sosa. Ja, koji sam u to vrijeme, vrijeme rane gimnazije, ogrezao u panku, odjebavao sve „mekše“ od Pištolja, taj komad plastike nisam vadio iz oronulog Grundigovog kasetaša. Pomjerena, nadrealna, osjećajna i uzbudljiva muzika, koja je zavijajući izlazila iz promuklog zvučnika, slikala je beskrajna argentinska polja, izborana lica gaučosa, raspukle beonjače napaćenih žena i dugu, nepreglednu rijeku kojom su bezimeni brodovi dovodili beskućnike i skitnice izbacujući ih na komad njene obale da bi tu, u očaju, podigli grad čije nas ime danas ironično podsjeća da je nekada, na tom mjestu, vazduh bio čist. (Buenos Ajres)
Ta kaseta je, u stvari, samo potvrdila moje sumnje da ti koji žive sa donje strane planete nose neku tajnu. Jer, niti se tako svira, niti se tako pjeva, ali je sve čista divota. Đavo mi nije dao mira. Krenuo sam u dalja istraživanja Onih koji žive naglavačke. Kao Indijana Džons! Latinoamerička literatura kotila se na mom stolu. Beskrajni nepoznati svijet, čudnovate priče, ljudi sa krilima, borbe pijetlova, zlokobni slijepci, pukovnici koji jedu govna… Kako je istraživanje napredovalo, tako se moja teorija o posebnosti tih ljudi pokazivala ispravnom.
Onda se, kao kruna moga istraživačkog rada, pojavio jedan fudbaler. Zvao se Dijego Armando Maradona. Čupavac koji je izgledao kao malo svjetliji član grupe Džekson fajv. Igrao je fudbal koji je imao više veze sa religioznim ritualima nego sa sportom. U njegovim potezima nije bilo geometrije, u rješenjima i mašti prepoznao sam likove Sabatovih dijela, u nekim njegovim odlukama otjelotvorila se mudrost Borhesa, a strast koja je kipila iz svakog njegovog pokreta podsjećala me na Kortasara. Promjena tempa, omiljeno oružje Dijega Armanda Maradone, primjetna je u svakom taktu Mercedes Sose. Ali, ni to nije bilo dovoljno da se uvjerim da Oni koji žive naopako kriju neku tajnu. Dokaz je stigao malo kasnije, na Marakani. Onoj beogradskoj, 1982. godine.
Igrao je protiv Zvezde, za Barselonu. U jednom trenutku je krenuo u avanturu… pa dokle dogura. Tjerao je loptu, tjerao, tjerao… dok nije došao do onog kruga na vrhu šesnaesterca odakle je gol tako blizu, a tako daleko. Primijetio je da je golman, visok kao gotska katedrala, izašao previše sa svog gola, vjerujući da su zakoni fizike jednaki za sve ljude na ovoj planeti. Međutim, Dijego je jedan od Onih koji su živjeli sa glavom nadole. Iz trka je podbo loptu, koristeći magiju nepoznatu svijetu koji živi sa glavom prema gore. Sjećam se, pričao nam je jedne noći u vlagom i duvanom nabijenoj garderobi nakon našeg madridskog koncerta, kako loptu nikada nije udarao jako, iz sve snage, valjda da se ne naljuti na njega, već da ga sluša. To mu se u Beogradu i dogodilo. Slušala ga je. Ona je, suprotno Njutnu, izgubila vlastitu težinu, pretvorila se u balon, i na kraju preletjela čovjeka visokog kao gotska katedrala. Bilo je jasno da je ta lopta do Dikine mreže došla putujući iz donjeg dijela planete. Sto hiljada ljudi ustalo je u znak poštovanja prema tome čudu. Osjećali su se isto onako kako se osjećao onaj prvi čovjek pred kojim je sijevnula vatra.
GOL BROJ 2 – PRVI GOL PITERU ŠILTONU NA STADIONU ASTEKA
Niko u mojoj raji nije volio Engleze. Vjerovatno je za to bilo razloga. Nikome nisu bile simpatične njihova nadmenost, pohlepa, gramzivost, licemjerje. Moja raja ih nije voljela, jer moja raja nikada nije voljela Silu. A Sila je bila narod, stiješnjen na malome ostrvu koji je pod svojom šapom držao pola planete, više vijekova. Ako im usfali neki ćošak na kome sunce još nije zašlo, oni i taj ćošak prigrabe sebi. Tako su uzeli i argentinske Maldive. Pod plaštom civilizacijskog napretka, mutili su vodu i na Dalekom i na Srednjem i na Bliskom istoku, ali i na Dalekom i na Srednjem i na Bliskom zapadu. Nema supe u kojoj nisu mirođija. Nekad perom, a nekad oružjem. Jedini koji je volio Engleze bio sam ja. Jebi ga. I za to je bilo razloga. Kakvi god da su i šta god da su nam činili, oni su izmislili dvije stvari zbog kojih je moj život dobio više smisla. Fudbal i Rokenrol! Malo li je? Ovo potonje bilo je, i još uvijek je, njihovo najjače oružje. Notama Bitlsa i Stounsa vadili su iz Berlinskog zida ciglu po ciglu, sve dok se ovaj nije sam urušio. Da nije bilo električne gitare, gvozdena zavjesa bi i dalje bila spuštena. Englezi su svjesni te svoje Sile, i vješto je koriste. Ako si protiv njih, ti potkopavaš ono na čemu su stasale generacije dvadesetog vijeka.
Moja ljubav prema Englezima počela je da blijedi sa početkom ratova devedesetih, kada je sve ono što je Daleki, Srednji i Bliski istok već znao o njima, postalo jasno i meni.
Devedesete su bile godine nepravde. Jugosloveni su na svojoj koži osjetili principe na kojima je građen svijet koji su skrojili Englezi. A mi još uvijek mislimo da je problem u nama!?!
Za utjehu je da od lošeg uvijek ima gore. Nepravdu, potlačenost i siromaštvo, koji po prirodi stvari idu uz korporativni kapitalizam, najviše su osjetili oni ljudi koji žive naglavačke. Latinska Amerika. Kada sam jednom prilikom svom prijatelju Njanju, argentinskom novinaru, korijena vezanih za jedno od plemena na koja su prije petsto i kusur godina naišli Kolumbovi sljedbenici, govorio kolika se strašna propagandna mašinerija sručila na moj nesretni narod samo zato što hoće da misli svojom glavom, Njanjo me je pogledao i upitao zašto ja to govorim njemu. „Ti govoriš o propagandi!?!“, to mi je rekao. „Pa, vi nas petsto godina zovete Indijancima, a znate da mi sa Indijom nemamo nikakve veze!“ I zaista. Ima li veće nepravde od pogrešnog imena?
Kada se uđe u favele Buenos Ajresa, kada se prođe kroz sve njihove „Više mizerie“, putevima od Kordobe do Mar del Plate, kada se uđe u Rozario, Mendozu ili dole u Patagoniju u Neuken, čovjek vidi da smo, što se nepravde i siromaštva tiče, mi još dobro prošli. Sve ono što krasi savremeni svijet koji jednom nogom stoji iznad provalije, u Latinskoj Americi je vidljivo golim okom. Razlika između bogatih i siromašnih ovdje se da opipati, a surovost kojom bogati dio planete udara na ovaj čemer nije uporediv ni sa surovošću Atile Hunskog. Ako se slučajno pojavi neki entuzijazam da se stvar promijeni, očas posla se instalira vojna hunta da se „zadrži red i mir“. Tada ljudi prestaju da budu ljudi i postaju zvijeri, a fudbalski stadioni postaju logori. Stoga je i razumljivo da siromšni, ubogaljeni i obespravljeni traže neku nadu ili svjetlost u nekom od njih, iz njihovih favela, nekom koji sine svojim talentom i darom. Još ako taj neko ima svetački oreol iznad sebe, pravedan pogled na svijet, ako ih uzme u zaštitu, ili ih obasipa ljubavlju, on postaje njihova Utjeha.
Tog vrelog junskog dana osamdeset šeste godine dvadesetog vijeka, cijelom obespravljenom svijetu bila je potrebna utjeha. A ona je došla nenadano u pedeset prvom minutu četvrtfinalne utakmice Svjetskog prvenstva u Meksiku između Engleske i Argentine. Jedna ničija lopta padala je s neba između jednog od najboljih golmana svijeta Pitera Šiltona i metar i žilet visokog dječaka čije je vragolanstvo trebalo da udijeli tu utjehu. Niko ne zna kako, ali lopta je završila u mreži!?! Bilo je nemoguće zamisliti da je Vragolan od metar i žilet skočio više od Šiltona! Pretpostavka je bila da je koristio ruku! Ali nije, ne vidi se! Ili nismo željeli da je vidimo! Kako je nije vidio sudija koji je bio na par metara daleko od njih? Jednostavno. Nije je vidio jer su mu milioni siromašnih i obespravljenih svojom željom zatvorili oči. „Ne, gospodine Ali bin Nasere, vi to niste vidjeli!“ Naser nije vidio, nije vidio ni njegov pomoćnik, a nije vidio ni Šilton. Nije vidio niko, pa ni Vragolan. Vrištao je od sreće. Da li zato što je postigao gol na kvarno ili zato što je kaznio Silu? A kaznio ju je tamo gdje joj kazna najteže pada. Na fudbalskom terenu.
Već se te večeri po kafanama pričalo da je to bila Božja ruka.
GOL BROJ 3 – DRUGI GOL PITERU ŠILTONU NA STADIONU ASTEKA
Ples dođe kao ogledalo nekog naroda, njegova lična karta. Beč, u slavu raskoši, bogatstva i plavoga Dunava pleše valcer, razvratni Pariz ima svoj lascivni kankan, vrela Andaluzija gori u flamenku, a Srbi se, čekajući nove nevolje, zbijaju u kolo. Argentina ima tango. Tango je došao sa istih onih brodova sa kojih su sišle izbjeglice tvoreći jedan od najčudnijih gradova svijeta. Tango se tu, u La Boki, zakopitio među skitnicama, probisvijetima i kurvama. S njima je i postao ples raspet između ljubavi i mržnje, vatre i leda, suza i smijeha. Eros i Tanatos. Tango, dok se pleše, liči na igru đavola sa sudbinom, na igru ljubavnika osuđenih na smrt od ljubavi. Svaki tango izgleda kao da je posljednji. Niste sigurni da li će plesači završiti u plamenu strasti ili sa nožem u leđima. Tango je prepun nepredvidivih kretnji, usporavanja i ubrzavanja, naglih obrta. Partneri se prate pogledom, noseći jedno drugog kao ranjenika. Savijaju se jedno na drugoga, kao da se ne vole, kao da se nadmudruju. Kao da jedno drugom istovremeno žele donijeti sreću i nanijeti bol.
U 55. minutu četvrtfinalne utakmice na Svjetskom prvenstvu u Meksiko Sitiju između Engleske i Argentine, pri vodstvu Argentine od jedan prema nula, Dijego Armando Maradona odlučuje da zaigra tango sa kompletnim engleskim timom. Kako se na fudbal u Engleskoj ne gleda kao na umjetnost, već kao na rat, Englezi nisu shvatili Maradonin „poziv na ples“. Ispadali su iz ritma, gubili ravnotežu, padali, sudarali se jedan sa drugim, ostavljajući Dijega da na kraju ples završi sam. Sve je počelo u onome krugu koji obilježava sredinu terena, a završilo se iza leđa nemoćnog Šiltona. Lopta je, nježno praćena prstom sudbine, zatresla mrežu, a Maradona je svoj ples završio pored korner zastavice. Nepravda je u ovom slučaju učinjena samo prema Buručagi, Maradoninom kompanjonu. Njegova je kretnja pratila Maradonin ples, pa su nesretni Englezi svakog trenutka očekivali da Vragolan loptu uputi saigraču u sredinu. To bi bilo logično sa pozicije onih koji žive sa glavom prema gore. I to se zove geometrija. Ali, Maradona je onaj koji je živio okrenut naopako, pa je odluka o tome šta će uraditi s loptom u toku plesa donijeta u skladu sa njegovim emocijama, a ne sa zakonima fizike. Tako je taj gol postao jedan od onih trenutaka u istoriji čovječanstva koji produžavaju život na planeti za najmanje hiljadu godina.
Maradona je nastavio da pleše tango, a onaj koji pleše tango zna da je i smrt ravnopravno uključena u ovu igru. Na kraju krajeva, smrt traje kratko, kraće od jednog takta. Poslije toga ona prestaje da postoji. Poslije nje ostaju da žive uspomene. A kako vrijeme prolazi tako će uspomene na Maradonu samo dobivati na težini, postaće jače i svjetlije. Rašće, mijenjaće se, dobivati nove obrise. Pa već danas, samo par dana nakon njegove smrti, jasno vidimo da je onaj prvi gol Englezima zaista dala Božja ruka.
Vidjeli smo se može biti dva-tri puta. Privlačila ga je naša muzika. U njoj je prepoznavao onu Slobodu kojoj smo svi stremili. Kada god bi došao na koncert, završavao je na sceni. Čini mi se da je to doživljavao kao obavezu. I prema nama i prema sebi, a i prema onima koji su dijelili naš zajednički svjetonazor. Bio je jedan od onih koji ne mogu a da ne budu u centru pažnje. Oko njega je svijetlio oreol. Da se sto holivudskih zvijezda okupi na jednom mjestu, da upale sva svjetla ovoga svijeta, da im sve šminkernice i svi plastični hirurzi priteknu u pomoć, pored Maradone izgledali bi kao crna rupa.
Represija se pojačava. Sada već imamo pritvaranja, zatvaranja, i toga će biti sve više. To pokazuje da je režim svestan da više nije u toliko komotnoj poziciji. Onaj deo opozicije koji je iskren mora da shvati da uobičajeni metodi borbe neće dati rezultat. I sada je pitanje: da li smo mi na to spremni ili nismo? Ako nismo, onda da se svi povučemo svojim kućama i da pustimo da ovaj vlada doživotno
Opozicionari su policajce pozivali da skinu šlemove i odlože “antiterorisitičku” aparaturu, ili da se bar vrate u zgradu, iznutra je zaštite i da ne prave bespotrebni cirkus i metež. Na trenutke je situacija bila na ivici ozbiljnijeg incidenta. Jedna fotografija je izazvala veliku pažnju javnosti: bakica iz lokalnog pokreta “Bravo” čuvala je pendrek i balistički štit jednog policajca koji je otišao do toaleta. Još jedan kuriozitet: neki advokati koji su krenuli u sud na ročišta zadržali su se ispred suda, u znak podrške poslanicima – donosili su im vodu iz obližnje trafike. I nama je prekardašilo, reći će jedan. Kako bilo, blokada je bila uspešna
U Novi Sad predsednik Srbije nije došao zbog četrnaest mrtvih (u međuvremenu je taj broj porastao na petnaest). Ali došao je jer su tokom protesta oštećene prostorije Srpske napredne stranke, pokazavši da su mu prozori, a ne ljudi, prioritet. A onda se slikao na sahrani dve devojčice i njihovog dede, žrtava pada nadstrešnice na Železničkoj stanici
U jeku borbe za očuvanje kakvog takvog kredibiliteta vladajuće partije, Aleksandar Vučić, član SNS-a i predsednik Srbije, uglavnom se bavi i svojim omiljenim poslom – političkim intrigama i smicalicama iza kulisa
Džaba vam upinjanje da dokažete da visoka korupcija postoji u Srbiji. Ona je, jednostavno, nezamisliva. A onda padne nadstrešnica sveže renovirane železničke stanice (na slici) i ubije 15 ljudi. I pukne mehur i iz njega počnu da kuljaju laži, krađa, kriminal i korupcija
Kako se, na prvi znak da se otpor može organizovati drukčije nego mirnim šetnjicama, sad najednom vlast i njeni telali dosetiše da „batina ima dva kraja“?
Ministar kulture Nikola Selaković mora da bira između zakona i interesa investitora koji hoće da ruše Generalštab, a koji očigledno zastupa predsednik Vlade Republike Srbije Miloš Vučević
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve
