“Fijasko, nezapamćen fijasko! Ne zna se šta je gore – da se kaže da je srpski obaveštajno-bezbednosni kompleks sprovodio takvu operaciju, ili da mu je tolika količina ljudi, oružja i opreme promakla, i to na Kosovu koje je već decenijama prioritet za sve naše službe, pa još u delu naseljenom Srbima. Ne zna se koja je gora perspektiva tog fijaska – spoljnopolitička, bezbednosna, operativna, taktička, medijska, ljudska…
Namerno kažem ‘kompleks’, a ne ‘sistem’, jer tu više sistema nema: političkousmeravajuća, izvršna i kontrolna komponenta, koje svaki sistem mora da ima, kod nas su pomešane u jednu sveznajuću i sveradeću tačku. Tako je političkom vrhu zemlje nemoguće da uverljivo poriče (tzv. plausible denial) znanje o bilo kojoj operaciji, pa i onoj koja ispadne naopaka i nedopustiva, jer najviši funkcioner(i) godinama pričaju kako o svemu, do najsitnijih detalja, sami neposredno odlučuju; čak i formalno sa mesta operativnog koordinatora službi na kom se smenjuju glavni političari vladajuće stranke. Dalje, izvršna komponenta nepostojećeg sistema je pokazala odsustvo ne stručnosti, jer toj reči nema ni izdaleka mesta, već najelementarnijeg znanja o izvođenju operacija. Kome bi moglo pasti na pamet da se u mestu veličine Banjske neće primetiti ne motorizovana jedinica sa celim arsenalom, već i jedan jedini novi čovek? Da ne pričamo da se čini da je Kosovska obaveštajna služba sve unapred znala, i samo nije računala da će naoružani ljudi biti toliki amateri da pucaju na policijsku patrolu! Na kraju, od kontrole i nezavisnog nadzora već odavno nema ni ‘k’, pa nema ni ko da valjano analizira ovu tragičnu sramotu, ili sramotnu tragediju, i izvuče neke pouke za budućnost.
Konačno, odgovornost za smrt ljudi je ogromna. Za šta pogiboše ti mladi ljudi, koji su, bez obzira na sve, sigurno bili uvereni da rade u nacionalnom interesu? Šta je dobro ispalo od svega toga, za šta su to potrošeni njihovi životi? Jedino bi možda neka trunka utehe za njihove porodice mogla da bude kada bi njihova smrt bila prelomni trenutak da srpski bezbednosni sektor krene da se diže iz ovog pepela i praha i krene sasvim drugim pravcem.”
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
“Niko od nas ne može da bude ni dovoljno stručan, niti treba da procenjuje svaku deonicu puta, svaku kupovinu aviona, svaki državni projekat, kao što je Ekspo, kao što je nacionalni stadion. Država je ta koja treba da dokazuje da nam je to potrebno, bez obzira na to šta mi mislili. Ali toga nema”
Propali su Vučićevi kontramitinzi i kontramitovi, cena vlasti sve je skuplja, a privreda sve slabija, pobeđen je strah u društvu a gnev postao hroničan, poslušnost otkazuju delovi policije i pravosuđa. Manevarski prostor režima se suzio, pitanje je kako će to pobunjeni građani predvođeni studentima da iskoriste
“Ideja je jednostavna – hoćemo da pričamo sa ljudima”, kaže za “Vreme” Vuk, student Elektronskog fakulteta. “Tu smo da pokažemo da nismo teroristi. Tu smo da saslušamo i pokažemo da, za razliku od nekih ljudi, poštujemo kada se nečije mišljenje razlikuje od našeg.” Vrlo brzo stiže i dokaz: u trenutku dok Vuk pokušava da popriča sa jednim meštaninom, oko njih se okuplja još ljudi. Međusobno se raspravljaju. Čuje se, gotovo istovremeno, “napred, deco, borite se za budućnost ove zemlje” i “na vreme se okanite ovoga što radite”. A studenti, uprkos raznim povicima i uvredama koje im pojedini dovikuju, mirno stoje, slušaju sagovornike, gledaju ih u oči i pokušavaju da ih navedu na dijalog. Ali pravi
Intervju: Duško Vuković, kandidat za predsednika Saveza samostalnih sindikata Srbije
Predstojeći izbori za predsednika Saveza samostalnih sindikata Srbije dolaze u trenutku kada radnici sve češće ostaju bez jasnog posla i glasa, a sindikati bez poverenja. Dok inflacija nagriza plate, a vlast najavljuje minimalac u evrima – sindikat ćuti. Ili barem većina ćuti. U trku za mesto predsednika ove najveće sindikalne organizacije u zemlji ulazi i Duško Vuković, potpredsednik SSSS-a, s porukom da “sindikat mora da bude kičma otpora, a ne hladna birokratija”
Za Mihaljčića “istorizovati se” ne znači dobiti mesto u istorijskoj prošlosti, među svedočanstvima nacionalne istorije, koje će istorijska nauka na odgovarajući način proučiti i oceniti. Suprotno od toga, “istorizovati se” za neko predanje, za neku legendu, pa tako i za predanje o Kosovskoj bici, znači dobiti mesto u sadašnjosti, u živoj kolektivnoj svesti o prošlosti, odnosno, kako kaže Mihaljčić, u “narodnoj istorijskoj svesti” koja se aktualizuje kao podstrek za akciju, za stvaranje nove istorije
Zaposleni u prorežimskim propagandnim glasilima osnovali su svoje udruženje – Asocijaciju novinara Srbije, još jednu tvorevinu paralelnog kosmosa odlazećeg režima
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!