Todorić na ivici

Za „Vreme“ iz Zagreba

U slučaju Agrokora zasad je samo jedno sigurno – Ivica Todorić ostat će bez većinskog vlasništva nad korporacijom koju je tako dugo vodio. Prespore promjene u načinu vođenja koncerna, ali i neki nepovoljni faktori na koje nije mogao utjecati doveli su ga u ovakvu situaciju. Uzimanjem kredita snažno se izložio prema bankarima, pa stvarni vlasnici Agrokora postaju ruske vlasti. Naime, glavni kreditori Agrokora su Sberbank i VTB, banke u vlasništvu ruske države. Odsad, o Agrokoru više ne odlučuje Ivica Todorić nego Vladimir Putin, pa cijela priča o slomu poduzetnika koji u regiji zapošljava 60.000 ljudi dobiva i geopolitičku dimenziju.

Odlaskom Todorića odlazi i njegov menadžerski kadar, a Rusi po Zagrebu već traže nove ljude, sposobne restrukturirati kompaniju. Dosadašnji kadar, u kojem prevladavaju prijatelji triju generacija Todorićevih, mora otići. U koncernu još ima menadžera kojima je glavna kvalifikacija to što su im očevi 70-ih godina prošlog stoljeća bili suradnici Ivičinog oca Ante Todorića, no s takvom je kadrovskom politikom sada gotovo.

foto: ap

MOST KOJI SE NE MOŽE PREĆI: Više ne pomaže niti godinama stvarana, gusta klijentelistička mreža koja je dosegla do svake, pa i aktualne hrvatske Vlade, u koju je ministar financija Zdravko Marić došao izravno iz Agrokora. Inače odmjereni Marić štiti svog nekadašnjeg poslodavca. Čak i kad je u emisiji „Nedjeljom u 2“ suočen s podacima iz dugometražnog dokumentarnog filma Gazda, gdje redatelj Dario Juričan opisuje Todorićev put do uspjeha i argumentira da Agrokor svake godine crpi više izvorske vode nego što bi to po koncesijskom ugovoru potpisanom s državom to smio, Marić lakonski odgovara kako „ne vjeruje da bi Agrokor išta radio protiv zakona“. Još krajem prošle godine, Agrokoru je država odobrila kredit, no s tom je praksom sada gotovo.

Božo Petrov, čelnik Mosta, HDZ-ovog partnera u Vladi, javno je rekao da će se država angažirati oko pomoći Agrokoru, no Ivici Todoriću nisu spremni pomagati. Most je nova stranka i nije dio klijentelističke mreže Agrokora. Njihov otklon od Agrokora, kakav nije imala niti jedna hrvatska vlada od 1990, postao je vidljiv u oktobru 2016, kad je na premijeru filma Gazda došlo cijelo vodstvo stranke.

HDZ-ov ministar državne imovine Goran Marić početkom februara 2017. usudio se javno prozvati Agrokor zbog priče o zastari čak 27 milijuna evra duga Todorićeve firme Grafoplast. Preko Grafoplasta Todorić upravlja Smokvicom Velom, otokom koji je nekoć koristila JNA i ostao je u državnom vlasništvu, a sada tamo ljetuju članovi obitelji Todorić. Smokvica je stalno zatvorena za javnost i kupače se tjera s otoka, iako Todorić nema koncesiju na pomorsko dobro. „Tvrtka Grafoplast godinama bez plaćanja koncesije koristi cijeli jedan otok, zbilja ne razumijem zašto nitko ništa nije poduzimao“, rekao je tada ministar Marić i najavio nagodbu u vrijednosti naplate onih 30 milijuna kuna koje nisu otišle u zastaru.

Nedugo potom, mediji su prenijeli loše ocjene Agrokorova rejtinga koje su objavile agencije kao što je Moody’s. Cijela se konstrukcija počela urušavati i odjednom su isplivali i razni drugi detalji. Primjerice, da Agrokor dobavljačima duguje 16 milijardi kuna (2,1 milijardu evra). Taj je dug raspoređen kao i imovina Agrokora – oko dvije trećine otpada na Hrvatsku, a ostatak na Srbiju, Sloveniju, BiH. Bankama se duguje 19 milijardi, a ukupni dug Agrokora dosegao je 45 milijardi kuna. Navodno je velik i porezni dug, no zakoni ne dopuštaju da se takvi podaci javno iznose. Za usporedbu, ukupna imovina Agrokora vrijedi oko 53 milijardi kuna, a 2015. su završili sa 47,2 milijarde kuna prihoda, što je 14 posto hrvatskog BDP-a. Vrijednost Agrokorove obveznice pala je na četvrtinu nominale.

GAME OVER: Zapravo je priča završila puno ranije, u junu 2014, kad je kupljen Merkator. Transakcija je tada donekle tretirana kao nacionalni uspjeh, osveta Slovencima zbog ucjenjivanja oko ulaska Hrvatske u EU. Bio je to korak u provaliju. Todorić je zbog Merkatora kod njemačkih bankara digao PIK (payment in kind) kredit od 485 milijuna evra. Takvi se krediti vraćaju odjednom, a ovih skoro pola milijarde evra stiže na naplatu u maju 2018.

Bilo je prilika da se Agrokor izvuče. Već se godinama priča o Agrokorovom izlasku na burzu, o inicijalnoj javnoj ponudi dionica (IPO) kojom će se vratiti PIK kredit. Previše je vremena izgubljeno, Agrokor je priliku propustio i to, tvrde upućeni, zbog tvrdoglavosti Ivice Todorića, koji drži 97 posto dionica Agrokora i nespreman je odreći se tolikog vlasničkog udjela, pa je zato ostao bez spasonosnog novca koji su mogli donijeti novi suvlasnici.

U zadnje je vrijeme bilo raznih signala da nešto ne valja, jer je Agrokor prodao nekoliko svojih, manje važnih firmi. S reduciranjem portfelja krenulo se prekasno a da bi se pribavio kapitala nužan za servisiranje kreditnih obveza. Todoriću je godinama na stolu bila ponude Koka-Kole, zainteresirane za kupnju Jamnice. Problem je bio cijena – interesenti su nudili pola milijarde evra, vlasnik je tražio 800 milijuna. Sada treba vidjeti hoće li Rusi biti popustljiviji prema Amerikancima.

Todorićeva era je gotova. Desetljeća provedena na vrhu poslovnog nebodera Cibona i život u dvorcu na obroncima iznad Zagreba, pri čemu ga okolina oslovljava sa „predsjedniče“, ostavili su traga na ponašanju najbogatijeg Hrvata. Sve dosad probleme je rješavao novcem – korumpirao je političare, zasipao plaćenim oglasima medije. Novine su svoje ulagivačko „novinarstvo“ platile gubitkom povjerenja čitalaca, pa sada više neće biti ni novca niti publike.

O Agrokoru se u ogromnoj većini hrvatskih medija zadnjih 15-ak godina nije smjelo niti pisnuti. Prije samo pola godine, kad je Juričan na filmskom festivalu u Motovunu prvi puta prikazao Gazdu, dopisnica Hrvatske radio-televizije otvoreno mu je rekla kako nije sigurna da će prilog o njegovu filmu biti objavljen, poučena iskustvima prethodnih godina kad kritičke priče o Agrokoru na javnoj televiziji nisu mogle proći. Tekstovi o Gazdi objavljeni tih dana u dnevnim novinama uredno su sklanjani s njihovih portala. A sada, dnevne novine objavljuju šlajfne i šlajfne o koncernu i njegovu vlasniku, dok se na dnevnicima televizija s nacionalnom koncesijom objavljuju grafikoni s prikazom drastičnog pada vrijednosti korporativne obveznice.

IVICA NA VETROMETINI: Staklena kupola je nestala, Ivica Todorić našao se na vjetrometini. Pojedini slavonski tajkuni već poručuju da su voljni preuzeti Agrokorovu poljoprivrednu proizvodnju; ugledni ekonomski analitičari sada tvrde da se ovakav scenario mogao davno predvidjeti; nekadašnji ministar financija Borislav Škegro sada se odjednom ne može sjetiti da je upravo on 1999. Agrokoru potpisao državno jamstvo na 31 milijun evra. „Ne može ministar financija kontrolirati svaku moguću stavku jer dnevno potpiše od 150 do 200 dokumenata. Nemate od čega raditi priču o tome“, izjavio je za jedan portal. A mejnstrim mediji počeli su se baviti događajima iz doba privatizacije i kasnijim pogodnostima, koje su tada eto propustili zabilježiti. Da je svih ovih godina bilo manje popustljivosti medija i političara prema Agrokoru, sada ne bi toliki kosturi odjednom poispadali iz ormara.

Pitanje je tko će u cijeloj priči najviše nastradati. Todoriću je uništen san, no dio stečenog bogatstva mu ostaje. Velike hrvatske kompanije kao što su primjerice Podravka i Kraš strahuju da će ih kriza u Agrokoru upropastiti. Strah ih je da novi, strani vlasnik neće željeti njihovim napolitankama i goveđim gulašima puniti police Konzuma, a strani lanci kojih je u Hrvatskoj sve više ionako ne mare za skupu domaću robu. Ti veliki dobavljači ne boje se samo za svoja potraživanja – neki su navodno Agrokoru posuđivali i novac. Prođe li ideja bivšeg ministra financija Slavka Linića o tzv. predstečajnoj nagodbi, institutu koji je on inaugurirao, svi će se vjerovnici morati odreći znatnog dijela svojih potraživanja, a ostatak će dobiti narednih godina.

Još gore će proći mali proizvođači, koji nemaju rezerve na kojoj bi preživjeli do raspleta situacije. Zbog Agrokorovih predugih rokova plaćanja mnogi od njih već su propali, a drugima bi se to sada moglo dogoditi. U ogromnom su strahu i radnici, koji unatoč lošim plaćama dobro znaju da bi dolazak novog vlasnika mogao značiti još gore uvjete rada, pa i otkaze.

Napokon, pad Agrokora mogao bi značiti uništavanje hrvatske poljoprivrede, koja je ionako u lošem stanju. Zbog uništene domaće proizvodnje Hrvatska godišnje uveze hrane za preko 2,5 milijardi dolara i ostvari deficit od 1,5 milijardi dolara. Primjerice, najveći je uvoznik svinjskog mesa u EU. Nakon otvaranja tržište i ulaska u EU hrvatska prehrambena industrija, pa tako i Agrokor, počela je sirovinu kupovati na svjetskom tržištu. Ulje, voće i povrće stiže iz Srbije i nekih drugih zemalja. Godišnje u poljoprivredu država daje do tri milijarde kuna subvencija, dok ukupna vrijednost proizvodnje iznosi tek nešto više od sedam milijardi kuna. Zbog nerazborite politike ogromne subvencije nisu bile uvjetovane time koliko će se nečega proizvesti po hektaru, a motivacija seljaka da proizvode uništena je. U Slavoniji je u tijeku egzodus, koji uglavnom vodi prema Njemačkoj. A sada je situacija postala još gora. Neki seljaci već govore kako neće ništa sijati jer ne vjeruju da će se Agrokor izvući, a nitko drugi nije u stanju organizirati otkupni lanac poljoprivrednih proizvoda.

I dok se sve oko njega raspada, Ivica Todorić šuti. Još se nije oglasio, čak niti priče o slomu Agrokora i njegovom povlačenju nisu ga motivirale da stane pred kamere, kako bi s par rečenica pokušao smiriti sve uplašene. A takvih je puno, i to ne samo u Hrvatskoj.