Zašto se “Srpski svet” pokazao kao jedan od najantisrpskijih fingiranih projekata ikada
25-01bw…
Jedna od najvećih savremenih političkih zabluda, ako ne i najveća, jeste ta da je osamdesetih i devedesetih godina prošloga vijeka među Srbima došlo do ponovnog “buđenja” nacionalizma. To je netačno ne samo iz razloga što srpska nacionalna kultura i identitet u SFRJ nisu bili suzbijani, već afirmisani – kao uostalom i nacionalne kulture i identiteti drugih naroda Jugoslavije. Neke su tako, poput bosanskomuslimanske i makedonske, prvi put u istoriji dobile obrise modernih nacionalnih okvira.
Zbog toga što je vrlo upitno da li destruktivna i autodestruktivna šovinistička divljanja iz devedesetih uopšte možemo klasifikovati kao nacionalizam, a ne kao neki još uvijek posve neklasifikovani nacioubilački fenomen. Srpski moderni nacionalizam je, po svom revolucionarnom začeću u Prvom srpskom ustanku 1804. i svom kasnijem prihvatanju ideje oslobođenja Južnih Slovena, slobodarski, antiimperijalistički fenomen, po svojoj autentičnosti u izgradnji nacionalne političke kulture, npr. odbijanja nametanja stranih monarha, u mnogome jedinstven u Evropi. Ako se prisjetimo vrlo zanimljive klasifikacije nacionalnih pokreta Miroslava Đorđevića na slobodarske i totalitarne, odnosno, u odnosu na druge narode nesebične i sebične, onda možemo zaključiti da se srpski nacionalizam u najvećem dijelu svog modernog postojanja, kada je i doživljavao svoje vrhunce, ubrajao u ove prve.
Ili kako je to objasnio veliki ideolog afričke dekolonizacije Franc Fanon: “Narod koji se bori, narod koji, zahvaljujući borbi, raspolaže tom novom realnošću i spoznaje je, taj narod napreduje, oslobođen kolonijalizma, unapred upozoren na sve pokušaje mistifikacije, na sve himne naciji… Bez te borbe, bez tog saznanja kroz praksu, sve je obično karnevalsko tralala. Minimum prilagođavanja, nekoliko reformi na vrhu, zastava, a na samom dnu nepodeljena, i dalje ‘srednjovekovna’ masa…”
Fanon je, naravno, govorio o afričkim iskustvima istinskog i lažnog oslobođenja od kolonijalizma, a srpsko iskustvo je utoliko tragičnije jer je “obično karnevalsko tralala” iz devedesetih kod njega proglašeno za čin otpora imperijalizmu, a ne kao jedna od osnovnih poluga njegovog uspostavljanja. Taj se fenomen na naročit način već tri decenije manifestuje u Crnoj Gori, u kojem se kao opozicija postmodernističkom ludilu montenegrinstva i dukljanstva nameće srpstvo bazirano na rigidnom antikomunizmu i blatantnom revizionizmu istorijskih činjenica iz Drugog svetskog rata.
Pojednostavljeno, u Crnoj Gori je iznimno teško biti nacionalni Srbin istinskih antikolonijalnih i državničkih suverenističkih shvatanja, jer vas od sledbenika sluge italijanskog okupatora Krsta Zrnova Popovića i njihovog klovnovskog dukljanskog revizionizma partizanske borbe, prema kojem je ona bila izraz šovinističkog antisrpstva, “čuvaju” sledbenici sluge italijanskog i nemačkog okupatora Pavla Đurišića. I štaviše, ne samo da vas “čuvaju”, nego se proglašavaju za eksluzivne i jedine autentične Srbe, pri čemu to i takvo “jedino i autentično srpstvo” služi prevashodno kao instrument za potkusurivanje trenutnog direktora projekta finalne redikulizacije srpskog nacionalizma, Aleksandra Vučića.
U poslednjoj epizodi tragično-jeftine farse, ova grupa više nego autentičnih Srba je napustila svoj najautentičniji front za demokratiju i posvetila se više nego najautentičnijoj borbi za budućnost Crne Gore. I to na način da najpre odbiju ponudu aktuelnog mandatara Milojka Spajića (nacionalnog Srbina) da u novoj vladi učestvuju srazmerno broju glasova koje su dobili (14,7 odsto), da bi onda organizovali proteste i blokade auto-puteva proglašavajući sebe žrtvom segregacije jednakom kao u Južnoafričkoj Republici, a što, opet, ne pogoduje nikome drugom do sada opozicionim DPS-ovim medijskim narikačama da spinuju početak nove balvan revolucije u ime projekta “Srpskog sveta”.
Inače, taj projekat se do sada pokazao kao jedan od najantisrpskijih fingiranih projekata ikada. Zašto? Zato što bi istinski projekat približavanja Srba morao voditi računa o policentričnoj naravi srpskog naroda, o tome da su Primorska zemlja, Duklja, Bosna, stara Crna Gora i Hercegovina bile njegovi centri davno pre nego što je Beograd postao ozbiljan politički centar i da se to približavanje ne može vršiti podjarmljivanjem i ponižavanjem drugih srpskih centara isključivo zbog kratkoročnih interesa jednog čoveka i pogotovo ne kroz nametanje revizonističkih koncepata Drugog svetskog rata u kojima se filozofija služenja okupatoru isključivo zbog čuvanja klasnih privilegija i očuvanja na vlasti proglašava jedinim modelom opstanka.
Jer je “obično karnevalsko tralala” srpstvo zasnovano na šemama poltrona, pretvornih karijerista, kvaziistoričara koji se utrkuju u distorziji istorijskih činjenica, jeftinih banalizatora nacionalnih sentimenata, huškača, razbojnika, sitnih profitera, glupana i lažova, u kolosalnim globalnim promenama koje slede, nestabilnije od slamnate kuće izgrađene na ledini izloženoj orkanskim vetrovima.
Koliko se samo u srpskom slučaju pokazala tačnim Fanonova ocena da se “kolonijalizam ne zadovoljava samo time da nametne svoj zakon sadašnjosti i budućnosti potlačene zemlje. Njemu nije dovoljno što je narod bacio u lance, što je njegov mozak lišio svakog oblika i sadržaja. Perverznošću svoje logike okomljuje se na prošlost potlačenog naroda, iskrivljuje je, unakažava i ništi.” Svakome prisebnom i mislećem biću među Srbima je jasno da u takvom predstojećem svetu zemlje u kojima žive Srbi, ili ono što je od njih nakon tri decenije vladanja Srba tralala preostalo, odnosno Srbija, Crna Gora i Srpska, zajedno sa svim drugim jugoslovenskim narodima, moraju biti najlogičniji i najbolji saveznici, ali to zahteva uspostavljanje odnosa na sasvim drugačijim osnovama. Koji su sve osim “odnosa” Srba tralala.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Koga vidimo kao “velike znalce” u tom režimu koji nešto tobože znaju? Uglavnom priučene ljude sa kupljenim diplomama. Kod njih su evidentno najveći “znalci” jedna osoba koja je navodno završila neku dopisnu loše rangiranu biznis školu u ruralnoj Americi, jedan dva puta dokazani plagijator, a i jedna starija žena koja je navodno doktorirala na jednom privatnom fakultetu, na kome je njen predsednik stranke otprilike u isto vreme završio master tezu čiji naslov nije znao da kaže kad je javno upitan o tome. Studentska lista ima više od 140 doktora nauka. U pitanju su ljudi neuporedivo većih sposobnosti. O razlici u čestitosti i moralu ne treba trošiti reči
Visoka izlaznost će, kažu sagovornici “Vremena”, biti pokazatelj da li je Studentski pokret, kao neočekivana politička sila koja se pojavila nakon novosadske tragedije, uspeo u nameri da građanima vrati nadu da je moguće izaći iz ćorsokaka u kojem se zaglavila Srbija. Istovremeno, ona će biti i znak da naprednjaci nisu uspeli da značajan broj građana koji su protiv njih oteraju u apstinenciju
Studentska pobeda otvara pitanje predaje vlasti, pobeda SNS a pitanje prihvatanja rezultata, a osporen ishod novu fazu političke krize. Bojan Pajtić i Dragan Popović za “Vreme” govore o tome šta bi moglo da se dogodi nakon zatvaranja biračkih mesta, ali i zašto promena počinje pre formiranja nove vlade
Iako im je fokus na parlamentarnim izborima, studenti su najavili da će imati kandidata za predsednika. Koga će i na koji način studenti izabrati da predstavlja pokret koji insistira na decentralizaciji, i može li taj kandidat da okupi dovoljno širok krug birača i dobije podršku opozicije? Da li će ishod parlamentarnih izbora da odredi poziciju iz koje će studenti ući u predsedničku trku
Vlast i dalje računa na strah, kontrolu medija i sukob sa političkim protivnicima, dok Studentski pokret pokušava da nametne drugačiji jezik političke mobilizacije. Šta se promenilo u izbornim kampanjama u Srbiji od 1990. godine i da li su stari modeli izgubili moć da ubede birače
Razgovarao je sa kamenom za kupus i fotografijom Ilije Srdanovića. Požar u Niškoj tvrđavi proglasio je za delo veštačke inteligencije. Pohvalio se da mu ne bi bilo prvi put da nekom otima pištolj iz ruku
Režim neće da otvori biračka mesta u inostranstvu i tera ljude da glasaju – noću! Odsecanjem velikog broja birača, izbori su već sada i zvanično neregularni
Predstavnici bivšeg predsednika Srbije u dosadašnje dve TV debate na N1 su se dokazivali u tome ko će biti dostojan proslavljenog naprednjačkog bukača Vladimira Orlića. Nisu došli da razgovaraju, nego na verbalnu šutku
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.