Zašto se “Srpski svet” pokazao kao jedan od najantisrpskijih fingiranih projekata ikada
25-01bw…
Jedna od najvećih savremenih političkih zabluda, ako ne i najveća, jeste ta da je osamdesetih i devedesetih godina prošloga vijeka među Srbima došlo do ponovnog “buđenja” nacionalizma. To je netačno ne samo iz razloga što srpska nacionalna kultura i identitet u SFRJ nisu bili suzbijani, već afirmisani – kao uostalom i nacionalne kulture i identiteti drugih naroda Jugoslavije. Neke su tako, poput bosanskomuslimanske i makedonske, prvi put u istoriji dobile obrise modernih nacionalnih okvira.
Zbog toga što je vrlo upitno da li destruktivna i autodestruktivna šovinistička divljanja iz devedesetih uopšte možemo klasifikovati kao nacionalizam, a ne kao neki još uvijek posve neklasifikovani nacioubilački fenomen. Srpski moderni nacionalizam je, po svom revolucionarnom začeću u Prvom srpskom ustanku 1804. i svom kasnijem prihvatanju ideje oslobođenja Južnih Slovena, slobodarski, antiimperijalistički fenomen, po svojoj autentičnosti u izgradnji nacionalne političke kulture, npr. odbijanja nametanja stranih monarha, u mnogome jedinstven u Evropi. Ako se prisjetimo vrlo zanimljive klasifikacije nacionalnih pokreta Miroslava Đorđevića na slobodarske i totalitarne, odnosno, u odnosu na druge narode nesebične i sebične, onda možemo zaključiti da se srpski nacionalizam u najvećem dijelu svog modernog postojanja, kada je i doživljavao svoje vrhunce, ubrajao u ove prve.
Ili kako je to objasnio veliki ideolog afričke dekolonizacije Franc Fanon: “Narod koji se bori, narod koji, zahvaljujući borbi, raspolaže tom novom realnošću i spoznaje je, taj narod napreduje, oslobođen kolonijalizma, unapred upozoren na sve pokušaje mistifikacije, na sve himne naciji… Bez te borbe, bez tog saznanja kroz praksu, sve je obično karnevalsko tralala. Minimum prilagođavanja, nekoliko reformi na vrhu, zastava, a na samom dnu nepodeljena, i dalje ‘srednjovekovna’ masa…”
Fanon je, naravno, govorio o afričkim iskustvima istinskog i lažnog oslobođenja od kolonijalizma, a srpsko iskustvo je utoliko tragičnije jer je “obično karnevalsko tralala” iz devedesetih kod njega proglašeno za čin otpora imperijalizmu, a ne kao jedna od osnovnih poluga njegovog uspostavljanja. Taj se fenomen na naročit način već tri decenije manifestuje u Crnoj Gori, u kojem se kao opozicija postmodernističkom ludilu montenegrinstva i dukljanstva nameće srpstvo bazirano na rigidnom antikomunizmu i blatantnom revizionizmu istorijskih činjenica iz Drugog svetskog rata.
Pojednostavljeno, u Crnoj Gori je iznimno teško biti nacionalni Srbin istinskih antikolonijalnih i državničkih suverenističkih shvatanja, jer vas od sledbenika sluge italijanskog okupatora Krsta Zrnova Popovića i njihovog klovnovskog dukljanskog revizionizma partizanske borbe, prema kojem je ona bila izraz šovinističkog antisrpstva, “čuvaju” sledbenici sluge italijanskog i nemačkog okupatora Pavla Đurišića. I štaviše, ne samo da vas “čuvaju”, nego se proglašavaju za eksluzivne i jedine autentične Srbe, pri čemu to i takvo “jedino i autentično srpstvo” služi prevashodno kao instrument za potkusurivanje trenutnog direktora projekta finalne redikulizacije srpskog nacionalizma, Aleksandra Vučića.
U poslednjoj epizodi tragično-jeftine farse, ova grupa više nego autentičnih Srba je napustila svoj najautentičniji front za demokratiju i posvetila se više nego najautentičnijoj borbi za budućnost Crne Gore. I to na način da najpre odbiju ponudu aktuelnog mandatara Milojka Spajića (nacionalnog Srbina) da u novoj vladi učestvuju srazmerno broju glasova koje su dobili (14,7 odsto), da bi onda organizovali proteste i blokade auto-puteva proglašavajući sebe žrtvom segregacije jednakom kao u Južnoafričkoj Republici, a što, opet, ne pogoduje nikome drugom do sada opozicionim DPS-ovim medijskim narikačama da spinuju početak nove balvan revolucije u ime projekta “Srpskog sveta”.
Inače, taj projekat se do sada pokazao kao jedan od najantisrpskijih fingiranih projekata ikada. Zašto? Zato što bi istinski projekat približavanja Srba morao voditi računa o policentričnoj naravi srpskog naroda, o tome da su Primorska zemlja, Duklja, Bosna, stara Crna Gora i Hercegovina bile njegovi centri davno pre nego što je Beograd postao ozbiljan politički centar i da se to približavanje ne može vršiti podjarmljivanjem i ponižavanjem drugih srpskih centara isključivo zbog kratkoročnih interesa jednog čoveka i pogotovo ne kroz nametanje revizonističkih koncepata Drugog svetskog rata u kojima se filozofija služenja okupatoru isključivo zbog čuvanja klasnih privilegija i očuvanja na vlasti proglašava jedinim modelom opstanka.
Jer je “obično karnevalsko tralala” srpstvo zasnovano na šemama poltrona, pretvornih karijerista, kvaziistoričara koji se utrkuju u distorziji istorijskih činjenica, jeftinih banalizatora nacionalnih sentimenata, huškača, razbojnika, sitnih profitera, glupana i lažova, u kolosalnim globalnim promenama koje slede, nestabilnije od slamnate kuće izgrađene na ledini izloženoj orkanskim vetrovima.
Koliko se samo u srpskom slučaju pokazala tačnim Fanonova ocena da se “kolonijalizam ne zadovoljava samo time da nametne svoj zakon sadašnjosti i budućnosti potlačene zemlje. Njemu nije dovoljno što je narod bacio u lance, što je njegov mozak lišio svakog oblika i sadržaja. Perverznošću svoje logike okomljuje se na prošlost potlačenog naroda, iskrivljuje je, unakažava i ništi.” Svakome prisebnom i mislećem biću među Srbima je jasno da u takvom predstojećem svetu zemlje u kojima žive Srbi, ili ono što je od njih nakon tri decenije vladanja Srba tralala preostalo, odnosno Srbija, Crna Gora i Srpska, zajedno sa svim drugim jugoslovenskim narodima, moraju biti najlogičniji i najbolji saveznici, ali to zahteva uspostavljanje odnosa na sasvim drugačijim osnovama. Koji su sve osim “odnosa” Srba tralala.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
“Studenti me jesu pitali da li bih hteo da budem na listi i ja sam potvrdno odgovorio”, kaže rektor Vladan Đokić u razgovoru za “Vreme”. Pričali smo o udarima na univerzitet, njegovim odlascima u Brisel i tome da li se boji da studentski pokret skreće udesno. A na konstataciju da će morati otići sa mesta rektora ako postane poslanik ili, ko zna, premijer, profesor Đokić kaže: “Videćemo da li će i kada doći taj trenutak. Može da bude pre, a možda i posle završetka mog rektorskog mandata”
Ukoliko se ne ujedine, već odluče da se kao fragmenti pojave na izborima, opozicione stranke proevropskog usmerenja ne samo da će izvršiti političko samoubistvo već će to samoubistvo proizvesti štetu po okolinu. U slučaju da neke stranke izađu same na izbore, bilo bi to kao da skaču sa zgrade ispod koje se okupila gomila ljudi protiv režima
“Našao sam se okružen poražavajuće mladim ljudima. A i inače znam da su mladi – nama vandalizuju prostor bezmalo nekoliko puta mesečno, imamo nadzorne kamere, to su uvek mlada golobrada lica. To je muški svet, sačinjen od mladih muškaraca, koji zaista nemaju ništa pametnje da rade nego da uništavaju nečiju imovinu ili da nekog tuku. Ali sa strahovitim uverenjem”
Iz godine u godinu medijski konkursi su postajali sredstvo kojim režim plaća svoju medijsku poslugu, što pojednostavljeno znači: građani izdvajaju pare da im neko nudi lažnu stvarnost i da ih dodatno truje radioaktivnom mržnjom. Odnosno, plaćaju da ih neko laže i od njih pravi budale
“Je li moguće da neko misli da je u redu i dobro za Srbiju da bude jedna od nekoliko zemalja na svetu koje nemaju nikakvo regulatorno telo? Je li moguće da neko misli da je dobro da se raspada Upravni odbor Javnog medijskog servisa? Nisam uopšte optimista i realno je očekivati da ćemo naići na zid, ali treba pokušati”
Zlo se zavuklo pod most i tamo, zaklonjeno od svetla, ćutalo i čekalo. Kad je Vladimir Arsenijević izašao iz taksija, nad Beogradom se opet nadvila ona isto neman koja je onemogućavala izložbu Rona Haviva, sprečavala održavanje prve Parade ponosa, palila Bajrakli džamiju i Ambasadu Sjedinjenih Američkih Država i vandalizovala i centar grada tokom Parade ponosa 2010.
Šta govore ubistvo Aleksandra Nešovića Baje i ranjavanje Milana Ostojića Sandokana? Zašto su porasli apetiti podzemlja? Kakvu tu ulogu igra policija? I zbog čega Vučić stalno najavljuje najave izbora
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.