Zašto se “Srpski svet” pokazao kao jedan od najantisrpskijih fingiranih projekata ikada
25-01bw…
Jedna od najvećih savremenih političkih zabluda, ako ne i najveća, jeste ta da je osamdesetih i devedesetih godina prošloga vijeka među Srbima došlo do ponovnog “buđenja” nacionalizma. To je netačno ne samo iz razloga što srpska nacionalna kultura i identitet u SFRJ nisu bili suzbijani, već afirmisani – kao uostalom i nacionalne kulture i identiteti drugih naroda Jugoslavije. Neke su tako, poput bosanskomuslimanske i makedonske, prvi put u istoriji dobile obrise modernih nacionalnih okvira.
Zbog toga što je vrlo upitno da li destruktivna i autodestruktivna šovinistička divljanja iz devedesetih uopšte možemo klasifikovati kao nacionalizam, a ne kao neki još uvijek posve neklasifikovani nacioubilački fenomen. Srpski moderni nacionalizam je, po svom revolucionarnom začeću u Prvom srpskom ustanku 1804. i svom kasnijem prihvatanju ideje oslobođenja Južnih Slovena, slobodarski, antiimperijalistički fenomen, po svojoj autentičnosti u izgradnji nacionalne političke kulture, npr. odbijanja nametanja stranih monarha, u mnogome jedinstven u Evropi. Ako se prisjetimo vrlo zanimljive klasifikacije nacionalnih pokreta Miroslava Đorđevića na slobodarske i totalitarne, odnosno, u odnosu na druge narode nesebične i sebične, onda možemo zaključiti da se srpski nacionalizam u najvećem dijelu svog modernog postojanja, kada je i doživljavao svoje vrhunce, ubrajao u ove prve.
Ili kako je to objasnio veliki ideolog afričke dekolonizacije Franc Fanon: “Narod koji se bori, narod koji, zahvaljujući borbi, raspolaže tom novom realnošću i spoznaje je, taj narod napreduje, oslobođen kolonijalizma, unapred upozoren na sve pokušaje mistifikacije, na sve himne naciji… Bez te borbe, bez tog saznanja kroz praksu, sve je obično karnevalsko tralala. Minimum prilagođavanja, nekoliko reformi na vrhu, zastava, a na samom dnu nepodeljena, i dalje ‘srednjovekovna’ masa…”
Fanon je, naravno, govorio o afričkim iskustvima istinskog i lažnog oslobođenja od kolonijalizma, a srpsko iskustvo je utoliko tragičnije jer je “obično karnevalsko tralala” iz devedesetih kod njega proglašeno za čin otpora imperijalizmu, a ne kao jedna od osnovnih poluga njegovog uspostavljanja. Taj se fenomen na naročit način već tri decenije manifestuje u Crnoj Gori, u kojem se kao opozicija postmodernističkom ludilu montenegrinstva i dukljanstva nameće srpstvo bazirano na rigidnom antikomunizmu i blatantnom revizionizmu istorijskih činjenica iz Drugog svetskog rata.
Pojednostavljeno, u Crnoj Gori je iznimno teško biti nacionalni Srbin istinskih antikolonijalnih i državničkih suverenističkih shvatanja, jer vas od sledbenika sluge italijanskog okupatora Krsta Zrnova Popovića i njihovog klovnovskog dukljanskog revizionizma partizanske borbe, prema kojem je ona bila izraz šovinističkog antisrpstva, “čuvaju” sledbenici sluge italijanskog i nemačkog okupatora Pavla Đurišića. I štaviše, ne samo da vas “čuvaju”, nego se proglašavaju za eksluzivne i jedine autentične Srbe, pri čemu to i takvo “jedino i autentično srpstvo” služi prevashodno kao instrument za potkusurivanje trenutnog direktora projekta finalne redikulizacije srpskog nacionalizma, Aleksandra Vučića.
U poslednjoj epizodi tragično-jeftine farse, ova grupa više nego autentičnih Srba je napustila svoj najautentičniji front za demokratiju i posvetila se više nego najautentičnijoj borbi za budućnost Crne Gore. I to na način da najpre odbiju ponudu aktuelnog mandatara Milojka Spajića (nacionalnog Srbina) da u novoj vladi učestvuju srazmerno broju glasova koje su dobili (14,7 odsto), da bi onda organizovali proteste i blokade auto-puteva proglašavajući sebe žrtvom segregacije jednakom kao u Južnoafričkoj Republici, a što, opet, ne pogoduje nikome drugom do sada opozicionim DPS-ovim medijskim narikačama da spinuju početak nove balvan revolucije u ime projekta “Srpskog sveta”.
Inače, taj projekat se do sada pokazao kao jedan od najantisrpskijih fingiranih projekata ikada. Zašto? Zato što bi istinski projekat približavanja Srba morao voditi računa o policentričnoj naravi srpskog naroda, o tome da su Primorska zemlja, Duklja, Bosna, stara Crna Gora i Hercegovina bile njegovi centri davno pre nego što je Beograd postao ozbiljan politički centar i da se to približavanje ne može vršiti podjarmljivanjem i ponižavanjem drugih srpskih centara isključivo zbog kratkoročnih interesa jednog čoveka i pogotovo ne kroz nametanje revizonističkih koncepata Drugog svetskog rata u kojima se filozofija služenja okupatoru isključivo zbog čuvanja klasnih privilegija i očuvanja na vlasti proglašava jedinim modelom opstanka.
Jer je “obično karnevalsko tralala” srpstvo zasnovano na šemama poltrona, pretvornih karijerista, kvaziistoričara koji se utrkuju u distorziji istorijskih činjenica, jeftinih banalizatora nacionalnih sentimenata, huškača, razbojnika, sitnih profitera, glupana i lažova, u kolosalnim globalnim promenama koje slede, nestabilnije od slamnate kuće izgrađene na ledini izloženoj orkanskim vetrovima.
Koliko se samo u srpskom slučaju pokazala tačnim Fanonova ocena da se “kolonijalizam ne zadovoljava samo time da nametne svoj zakon sadašnjosti i budućnosti potlačene zemlje. Njemu nije dovoljno što je narod bacio u lance, što je njegov mozak lišio svakog oblika i sadržaja. Perverznošću svoje logike okomljuje se na prošlost potlačenog naroda, iskrivljuje je, unakažava i ništi.” Svakome prisebnom i mislećem biću među Srbima je jasno da u takvom predstojećem svetu zemlje u kojima žive Srbi, ili ono što je od njih nakon tri decenije vladanja Srba tralala preostalo, odnosno Srbija, Crna Gora i Srpska, zajedno sa svim drugim jugoslovenskim narodima, moraju biti najlogičniji i najbolji saveznici, ali to zahteva uspostavljanje odnosa na sasvim drugačijim osnovama. Koji su sve osim “odnosa” Srba tralala.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
“Vlast pokazuje da ne poštuje ni sopstvene odluke, niti sama zna šta hoće i šta radi. Kada kažu da će se baviti isključivo Generalštabom iz druge polovine 20. veka, a ne i kasarnom Petog puka ili starim Generalštabom, jasno je da im se ne može verovati. Niko ne može da garantuje da će ijedan objekat u tom obuhvatu ostati zaštićen i sačuvati svoj spomenički integritet. Spremni smo da se borimo na civilizovan način. Postoji i potreba, koju je deo javnosti jasno iskazao – tražeći i podršku od nas kao struke, na šta su neki od nas i pristali – da, ukoliko počne rušenje, objekte branimo i fizički... U svakom slučaju, naši naredni koraci zavisiće od poteza vlasti. Mi poznajemo zakonske okvire, ali znamo i da se vlast ne drži zakona”
U zemlji u kojoj se politički problemi često rešavaju tako što se proglašavaju nepostojećim, studenti su uradili nešto radikalno jednostavno: imenovali su problem i pokušali da ga izmere. A kad smo kod imenovanja, nemojmo zanemariti ni šta je tih 400.000 građana uradilo. Stali su iza zahteva za izborima imenom i prezimenom, adresom i brojem telefona
Na Kosovu su, nakon gotovo jednogodišnje blokade institucija, 28. decembra održani vanredni parlamentarni izbori. Kakvi su izborni rezultati i šta je na njih uticalo? Šta za Srbe s Kosova može značiti još jedna vlada Aljbina Kurtija?
“Ključno je da se rešenje za NIS postigne u prvom kvartalu 2026. godine, posebno imajući u vidu širi geopolitički kontekst. Početak 2026. već je obeležen geopolitičkim potresima u Iranu i Venecueli. Obe zemlje su naftne sile i članice OPEC-a, ali su ograničene u slobodnoj prodaji nafte usled OFAC-ovih sankcija. Geopolitičke tenzije sa ovakvim zemljama imaju značajan uticaj na cene nafte i sirovina, pa postoji realan rizik da treće zemlje snose posledice”
Razlika između zemalja sa razvijenim medicinskim sistemima i Srbije u kojoj se sistem održava još samo na entuzijazmu predanih lekara i predanog osoblja, ravna je razlici između neba i zemlje. U srećnijim zemljama nije lakše samo živeti, nego i mreti
Da li je moguće da smo, posle hiljada godina imperijalnih poduhvata, sada, odjednom, toliko iznenađeni američkim upadom u Venecuelu, da ne možemo da dođemo do daha?
Predsednik SAD Donald Tramp naredio je vojni napad na suverenu Venecuelu i otmicu njenog predsednika Nikolasa Madura. Neka se pripremi Gustavo Petro u Kolumbiji
Četiri simptoma ukazuju na propadanje režima Aleksandra Vučića. Da se još jednom poslužimo rečima mudrog Etjena de la Bosija: ljudi više ne žele tiranina.
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!