Studenti i građani koji ih prate na ovim šetačkim podvizima, dočekani su kao najrođeniji skupa s onima koji su došli dan ranije iz drugih mesta. Na bini pored šetališta uz reku pušten je i golub mira – taj simbolički gest dvoje studenata najupečatljiviji je gest razumevanja i poštovanja između bošnjačkog i srpskog naroda od završetka ratova u nekadašnjoj Jugoslaviji
Najveći grad Raškog upravnog okruga ili Sandžaka bio je domaćin petog studentskog protesta u nizu, kao grad u kome se nalazi jedan od pet državnih univerziteta koji su u blokadi i koji i dalje istrajavaju u zahtevima postavljenim pre skoro pet meseci.
Posle Novog Sada, Kragujevca, Niša i Beograda, Novi Pazar je ugostio studente i građane koji su o svom trošku pristizali od petka popodne, 11. aprila, pa sve do ranog popodneva u subotu, na centralni plato ispred Gradske kuće u Pazaru.
To nije bio skup tolikih razmera po masovnosti, ali je po simboličkom značaju jedan od najvažnijih događaja ovih protesta, pa i godina unazad u Srbiji. Naime, prvi put su skup organizovali i oni koji se mole i oni koji klanjaju – pod jednom zastavom Srbije. Događaj je bio takvo otelotvorenje jedinstva, solidarnosti i razumevanja, da je čak i nastup rep ansambla Beogradski sindikat izgledao kao nešto sasvim normalno, nešto što ne vređa nikoga, uprkos reputaciji ove grupe da su “teški nacionalisti”.
foto: samir delićDOBRODOŠLICA I GOSTOLJUBIVOST: Aleksandar Jovanov – na štakama do Novog Pazara…
NOVI PAZAR ZA POČENIKE
Novi Pazar, položen u kotlini oko reke Raške, u novopazarskom polju, 300 kilometara od Beograda, okupio je na hiljade ljudi iz cele Srbije sa idejom da se da podrška studentima Državnog univerziteta koji, po ugledu na svoje kolege iz drugih univerzitetskih centara, održavaju blokadu i protest na najmanjoj i najmlađoj visokoškolskoj ustanovi u Srbiji.
Vaš reporter je bio na svim pomenutim događajima i bio je čest gost Novopazaraca, ali izgleda da je većina drugih bila u Sandžaku prvi put i, čini se, kao da su konačno mogli da razbiju predrasude prema delu Srbije koji većinski nastanjuje bošnjačko stanovništvo, ali gde srpska zajednica ima svoje važno mesto, a srpska srednjovekovna zaostavština možda i najvažnije kada su u pitanju počeci dinastije Nemanjića. Jer, pre nego što se krenulo sa zidanjem po Kosovu, koje će docnije dobiti i odrednicu Metohija u imenu zbog crkvenih poseda (metoha), srpski srednjovekovni vladari najpre su se pozicionirali na ovom terenu, sazidavši prestoni grad Ras, Petrovu crkvu, manastire Svete Trojice u Sopoćanima i Svetog Đorđa na brdu iznad Novog Pazara, koji je dobio ime Đurđevi stupovi po svojim monumentalnim zvonicima i mogu se porediti sa Notr Damom u Parizu.
Ovakav relativno mali grad, ali sa brojnim i mladim stanovništvom, dugo je bio simbol ilegalne trgovine, ali i dobre tekstilne industrije koja je u nekom prošlom vremenu, u doba sankcija, oblačila veći deo Srbije. I danas je pazarska pijaca prepuna lokalnih brendova i kopija poznatih svetskih marki, a grad je prepun najrazličitijih zanatskih radnji, brojnih majstorluka i veština – čini vam se da u nekoliko ulica u centru grada možete da kupite bukvalno sve što vam padne na pamet. Razume se, još jedna karakteristika grada i okoline je dobra hrana – nadaleko čuveni pazarski ćevapi, pite, mantije, baklave, lokumi – svega ima na čaršiji, i srebra i zlata u malim juvelirnicama.
Sve to nabrajamo ovde jer je za one koji su prvi put došli u Pazar – i siguran sam da će se vratiti ubrzo – bilo jednako važno kao i višečasovna šetnja po gradu tokom protesta. Kao i u Kragujevcu i Nišu, čitav centar grada bio je pretvoren u šetačku zonu, a lepo vreme pomoglo je da ljudi satima idu okolo, pozdravljaju se jedni sa drugima, istražuju grad, slikaju se i uživaju u brojnim pazarskim baštama.
foto: samir delić…i domaćini
Program je počeo 11. aprila uveče kada su u grad počele da pristižu različite kolone studenata pešaka iz raznih delova Srbije. Studente i građane koji ih prate na ovim šetačkim podvizima dočekali su kao najrođenije stanovnici Novog Pazara skupa s onima koji su došli dan ranije iz drugih mesta. Na bini pored šetališta uz reku pušten je i golub mira – simbolički gest dvoje studenata, kao verovatno najupečatljiviji gest razumevanja i poštovanja između bošnjačkog i srpskog naroda od završetka ratova u nekadašnjoj Jugoslaviji.
Kao da je tada, u tom gestu, u toj golubici koju su studenti doneli na svojim nogama u Pazar, odletela sva surevnjivost dve zajednice koje su tokom devedesetih živele jedna pored druge, pod strašnom senkom rata u Bosni i svih zločina koji su tamo počinjeni u ime bošnjačkog ili srpskog naroda. Opšti utisak ljudi bio je i u petak uveče i celu subotu da su se ljudi pomirili, a da su Bošnjaci ponovo – ili možda prvi put – mogli da kažu sa ponosom da su građani Republike Srbije: svi su slikali devojke obučene u tradicionalnu bošnjačku odeću koje nose srpske zastave – što je dosad nezabeleženo. Svi su videli kako su Pazarci za svoje goste pravoslavne vere spremili posnu trpezu i umesili čuvene mantije sa željenjem, a ne sa mesom…
Bilo je puno gestova tog karaktera i prepune su bile društvene mreže slika koje pokazuju ono što se godinama želi, ali se ne postiže u političkim dogovorima: Bošnjaci i Srbi poštuju jedni druge, razumeju se u svojim različitostima i time svoj odnos podižu na nivo kakav verovatno nikada nisu imali.
foto: lazar novaković / fonetTOLERANCIJA I ZAJEDNIŠTVO BEZ PRESEDANA: Studentski protest u Novom Pazaru
DVA SKUPA
Govoriti o gostoprimstvu ljudi u Pazaru je suvišno – to znaju svi koji su makar jednom bili u Sandžaku. Opet, i u svim drugim mestima u Srbiji, to su pokazale ove monumentalne studentske šetnje – narod je gostoljubiv, željan gostiju, željan da nekog ugosti sa svim što ima i da sa ljudima popriča. U Pazaru lako prepoznaju ko nije “njihov”, ko je sa strane, brzo vam prilaze i pitaju kako mogu da vam pomognu da se snađete u tom malom velikom mestu koje živi na četvoromeđi između Srbije, Kosova i Metohije, Crne Gore i BiH.
Grad je bio prepun. “Bilo je više ljudi nego kad je svirao Dino Merlin”, kažu Pazarci kada ih pitate da li je bilo većih skupova u njihovom gradu. Neki stariji kažu da je lepo vreme znak da je jedan od organizatora bio Sulejman Ugljanin – “jer kad on ima miting, nikad ne pada kiša”. Političara, razume se, nigde na ulicama nije bilo. Ugljanin odavno nije glavni faktor u Sandžaku, tamo se pita Rasim Ljajić i izgledalo je da je gradska uprava sa policijom učinila sve da ne bude nikakvih problema i da se svi osećaju kao da su došli na izlet – da se malo provedu, da dobro jedu i da požele da dođu ponovo.
Međutim, sukob sa policijom dogodio se onda kada se, iz sveg tog zanosa koji je doneo doček studenata i gostiju – biciklista, motorista – vratilo u realnost: u subotu ujutro. Studenti su tada pokušali da blokiraju izlazak autobusa koji je trebalo da vode ljude iz tog dela Srbije u Beograd na kontramiting koji je organizovao Aleksandar Vučić. One koji su posedali na asfalt odvukla je policija i uklonila sa puta. Posle toga su se studenti i građani pomerili prema stanici policije i ofarbali ulaz crvenom farbom. Nakon toga, događaji su išli onako kako je ranije bilo planirano – na dve bine montirane na dva kraja šetačke ulice.
Tako se Novi Pazar, već oko podneva u subotu, ispunio svetom kao nikada pre i postao neka vrsta kontrateže onome što se istovremeno dešavalo u Beogradu. Dve Srbije su se u subotu jasno mogle identifikovati i videti razliku: u Pazaru – pravi studenti i slobodni građani koji su se okupili na poziv studenata; u Beogradu – Vučić i oni koje je uspeo da dovede u ograđeni prostor u centru; u Pazaru – ljudi koji sami plaćaju svoje troškove; u Beogradu – sirotinja i zaposleni u javnom sektoru kojima se, u vreme Velikog posta, serviraju ćevapi, pljeskavice i suši, uz dnevnice; u Pazaru – studenti sa građanima čiste grad posle 11 sati uveče; u Beogradu – ostavljene tone smeća u centru zapišanog i usranog grada.
Poruke su takođe znak kako danas Srbija izgleda: u Pazaru se poziva na ispunjenje zahteva, na solidarnost, na zajedništvo, na Srbiju koja treba da bude drugačija i koja voli sve svoje različitosti koje se međusobno ne ugrožavaju; u Beogradu – paranoja i retorika na ivici fašizma. U Pazaru – poziv na ljubav i zajedništvo; u Beogradu – pretnje nasiljem.
foto: senad župljanin / fonet…
SIMBOLIKA I OPTIMIZAM
U danima kada deluje da je studentski protest izgubio na snazi, skup u Novom Pazaru pokazao je da borba nije završena – samo je promenila oblik. Posle masovnih okupljanja u najvećim gradovima Srbije, upravo ovaj skup na jugozapadu zemlje pokazao je da protest ima duboki kulturološki značaj, možda čak važniji od političkog.
Odlaskom studenata u Novi Pazar, Srbija se simbolično spojila. Postala je celina u kojoj je logično i prirodno da u istoj državi postoje i Sombor i Novi Pazar – i da se na oba grada gleda sa istim poštovanjem i ponosom. Još važnije – ta veza nije politička već emotivna i kulturološka. Različitost je postala prednost, a ne prepreka. To je možda najvažniji rezultat studentskih sabora koji su prethodnih nedelja održani širom Srbije.
foto: senad župljanin / fonet…
Nažalost, sliku kvari politička realnost. Režim, iako ozbiljno uzdrman, ne pokazuje preveliku zabrinutost. Čak ni koalicioni partneri vlasti iz redova manjinskih zajednica ne odustaju od podrške Aleksandru Vučiću. Protesti su pokazali i koliko su ljudi razočarani u politiku – ona im znači korupciju, prevaru, stranačku trgovinu. Ali postaje jasno da bez politike, bez organizovanih pokreta i partija, nema ni promene.
Događaj u Novom Pazaru pomogao je da se zaleče neke stare rane ili barem otvore vrata budućem poverenju. Pomogao je da građani iz tog dela Srbije ponovo, ili možda prvi put, dožive Srbiju kao svoju otadžbinu. A da ostatak Srbije konačno razume – Sandžak nije pretnja već bogatstvo. Njegova različitost ne ugrožava teritorijalni integritet zemlje, već ga čini smislenijim.
U vremenu kada svet klizi ka novim ratovima, kada je Izrael optužen za genocid u Gazi – što se u Pazaru ne može ignorisati jer ćete na svakom koraku videti palestinske zastave, a u nekim lokalima nećete moći da naručite koka-kolu – zagrljaj Bošnjakinje i Srpkinje, zajednički nastup studenata različitih vera ali istih vrednosti, predstavlja avangardu. To je nešto na šta Srbija može da bude ponosna. I nešto što je danas gotovo nemoguće videti – ne samo u Evropi, već i u celom svetu.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Režim ne zna kud udara. To se vidi po, čak i za njegove standarde učestalim, javnim obraćanjima nepomenika. Vidi se i po tome što je pogubljen i konfuzan, a često se građanima obraća i u vidno alkoholisanom stanju. Samokontrola nikada nije bila njegova jača strana, a sada je potpuno nestala. Slabost se ogleda i u metodi borbe protiv masovnog studentskog i građanskog pokreta. Metoda se zove – majmunsko oponašanje. Njihov položaj je sve gori kako vreme odmiče. Ne samo na političkom nego i na ekonomskom planu. Plate kasne, budžetska sredstva su sve tanja
Opozicija i njoj naklonjena javnost očekuje veći angažman Evropljana kada je u pitanju srpski politički prostor, vlast takve najave koristi da argumentuje tezu o obojenoj revoluciji, ali bi sa radošću ugostila bilo koga sa te strane, posebno ako daju neke pare. Čini se da i jedna i druga strana preteruju: niti će Evropa doći da nam organizuje izbore, niti će više stizati bilo kakva lova kojom će vlast da krpi budžetske rupe nastale vanrednim korupcionaškim troškovima
Vojska Srbije nema kapacitet da izvede paradu poput nekadašnje JNA, koja je 1985. godine imala više od 300.000 pripadnika, a na poslednju paradi 9. maja te godine direktno je izvela njih 6.690. Plus prateće službe, kojih je bilo više od 4.000. Na toj paradi bila su borbena sredstva koja će se pokazati i sad, 40 godina kasnije. Reč je o tenkovima M-84, helikopterima “gazela”, avionima “orao” i “super galeb G-4”, oklopnim transporterima i kamionima. Sada će svi oni biti predstavljeni kao “modernizovana čuda” iako su im odavno istekli resursi
Glas svakog fakulteta, ali i mogućnost stavljanja veta uz obavezan intervju i prihvatanje ideološkog minimuma, deo su procesa kroz koji svaki potencijalni kandidat za “studentsku listu” mora da prođe, saznaje “Vreme”. Iako Aleksandar Vučić žali što njegov protivnik još nema lik, studenti baš strateški ne žele da vlastima i tabloidima daju mogućnost za satanizaciju izabranih ljudi
Kao sa statistima na naprednjačkim okupljanjima, predsednik Srbije nema sreće ni sa siledžijama: em ih je malo, em su sitna boranija. Da nemaju policijski kordon iza leđa, davno bi ih narod razjurio. Ovako zavise od tetošenja onih koji bi ih – da je zakona i pravde u Srbiji – morali hapsiti. Prosto rečeno, jadni su i oni, a i ovi koji ih angažuju
U novom broju „Vremena“ Jovo Bakić je rekao da ne bismo opstali kao društvo i pojedinci kada bi režim pobedio. U pravu je. Reč sloboda u takvoj Srbiji bila bi zabranjena, lični integritet bio bi razlog za hapšenje, a kukavičluk – način preživljavanja
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!