“Vlast se valja ulicama. Sa nešto boljom organizovanošću i rešenošću snaga protesta i uz veće učešće određenih društvenih slojeva, stvoriće se uslovi za smenu jednog od najrđavijih režima u srpskoj istoriji”, kaže u razgovoru za “Vreme” novosadski politikolog Duško Radosavljević. Radosavljević je profesor na Fakultetu za pravne i poslovne studije “Lazar Vrkatić” u Novom Sadu, predsednik je Saveza antifašista Vojvodine i redovni član Vojvođanske akademija nauka i umetnosti (VANU).
“VREME”: Britanski “Ekonomist” pre neki dan piše da je “balkanski siledžija” Vučić “na kolenima”. Sa druge strane, mnogi strahuju da studentski i građanski otpor gubi dah. Kako biste procenili trenutnu situaciju između studenata/građana i Vučićevog režima?
DUŠKO RADOSAVLJEVIĆ: Vučić jeste na kolenima, ali još nije podlegao studentskoj i građanskoj pobuni. Mislim ipak da je ovo dugoočekivani početak kraja autoritarnog režima, vlast više ne može da implementira svoje politike. Čeka se završni udarac sa studentsko-građanske strane ili još neka fatalna greška režima koja bi označila njegov kraj. Ovo “mrcvarenje” je ono što zapravo oslikava karakter samog šefa režima, Vučića. Iz sebi znanih interesa, za koje mi mislimo da su duboko koruptivni, on ne želi, ne može i neće da odstupi iako zna da su protiv njega i režima pretežni delovi društva koji ne žele da i dalje upropaštava državu i građane. U situaciji grogiranog boksera, udara i levo i desno, te promašuje pod vidnim dejstvom straha. Izaziva i dalje, preti i poziva na obračun, ne bi li sačekao priliku da studenti i građani povuku kakav pogrešan potez, pa da on ovu borbu, društvenu krizu, reši jednim udarcem. Dobra opcija za njega, za Srbiju – katastrofa!
Šta bi podrazumevala “bolja organizovanost i rešenost snaga protesta”? Šta biste preporučili studentskom pokretu i građanima organizovanim u zborove? Koji bi, po vašem mišljenju, trebalo da budu njihovi sledeći potezi?
Studenti i građani ne smeju da nasedaju na priče o olakom i brzom preuzimanju vlasti, posebno ne na pozive za nasilnu promenu vlasti, jer nisu oni ti koji su “zakuvali” ovu situaciju! Kombinacijom političkog Vudstoka, gandijevskom strpljivošću i upornošću, obilaskom peške ili na biciklima svakog kutka Srbije (što bi mogla da uradi i srpska opozicija) i velikog dela Evropske unije, principijelnim zalaganjem da se ispune njihovi zahtevi i da institucije rade svoj posao, a sve u cilju povratka normalnosti u Srbiju. Oni su već dokazali da mogu igrati dugu utakmicu, trčati maratonsku trku. To je slika odgovorne politike, a ne samo da se politikom jednokratnog juriša ili na o-ruk sistem porazi režim, personalno promene nosioci vlasti, i “opet Jovo nanovo”. Studenti su doneli novi sistem komunikacije, obezbedili ogromnu podršku stanovnika i nije sada red da oni budu zloupotrebljeni pozivom na jednokratnu nasilnu bitku, pa da tako odrađuju posao političkih partija koje su u godinama za nama višestruko potrošile poverenje građana. Stoga i studenti i građani moraju nastaviti “talasati” i insistirati na dosadašnjem iscrpljivanju snaga režima, slabiti ga i naterati da se skloni sa političke scene. Sve priče o tome kako urediti Srbiju nakon dana D mogu da se pričaju i biti zanimljive, ali ražanj ipak ne treba pripremati dok je zec u šumi. Režim je blizu pada, ali još je potrebna energija da se on definitivno sruši. Studenti i građani treba da nastave svoju bitku… I dobiće je, nema sumnje.
Spomenuli ste opoziciju u uobičajenom, negativnom kontekstu. Kakav odnos studentski pokret treba da gradi prema opozicionim strankama i kako bi opozicione stranke trebalo da se ponašaju u ovom trenutku? Da li je realno da se ispočetka stvara nova opoziciona scena i da li je pametno da se ne iskoriste kapaciteti postojeće?
O opozicionim partijama ne mogu dati jedinstvenu ocenu jer neke vode politiku koja je jedino moguća u ovom trenutku – politiku saradnje sa studentima i građanima. Druge pak nastoje ostaviti utisak da su “iznad” političkog trenutka, sve do onih koje putem soliranja žele ugrabiti za sebe više političke promocije, ali i boljeg pozicioniranja za naredni period. Pozitivan slučaj je iz Kosjerića ‒ svi protiv SNS-a. Negativna strana je izlazak u Zaječaru sa dve liste – kao da ne može da dođe do određenih tvrdih glava u opoziciji, koji, mislim dosta naivno, smatraju da će im vlast pasti bez velikog truda u krilo. Kao da će studenti i građani odigrati ulogu korisnih idiota, a njih poštedeti velikog rada i žrtvovanja. Ovakvo razmišljanje je legitimno, ali isto tako i štetočinsko sa stanovništa društvenog interesa. Naravno, partije imaju svoje interese, no bilo bi dobro kada bi ih uklopile u opšte društvene tokove. Mislim da će partije koje to učine preživeti ovaj trenutak i imati budućnost, a one druge, sebične, neće, što bi bilo dobro za državu i društvo. Partije se po svojoj suštini formiraju da brane interese određenih grupacija kada je dobra situacija, a u trenucima kriza dužne su da stvore front protiv sile koja preti celom društvu. Zahtev sadašnjeg trenutka je da nas opozicione partije ubede da mogu zajedničkim nastupom pomoći formiranje jedinstvenog pokreta otpora ovom režimu, koji će na izborima osloboditi zemlju štetočinskog režima. Ko to u opoziciji ne razume ima problem sa poimanjem realnosti ili je direktan saradnik režima.
Koji su, po vašem mišljenju, očekivani sledeći potezi Vučića, na šta je on sve spreman da bi sačuvao vlast?
Kao prvo, ovo je režim koji je olako gubio nerve, pa je policijsku silu i represiju koristio kao prvo i osnovno rešenje, kad god se uplašio snage demonstracija nezadovoljnih građana, a često se plašio. Ovo je zasigurno režim koji je najviše tukao građane Srbije u njenoj istoriji! Sada je režim uvideo da ga se ljudi ne boje. Nažalost, bojim se da se stvarni gospodar političkog života u Srbiji, Vučić, za očuvanje svoje vlasti neće libiti da iskoristi sva moguća sredstva. Tu mislim na dalje nezakonsko korišćenje policijskih sredstava, brutalni uticaj na tužilaštva i pravosuđe, angažovanja pripadnika “navijačkih” i ekstremno desničarskih grupa za napade na učesnike protesta i građane, pa sve do eventualnog uvođenja vanrednog stanja, zbog čega je verovatno i formirana ovako slaba vlada, sa dobro situiranim anonimusom Macutom na čelu, koja bi sve njegove poteze trebalo da aminuje. Imajući u vidu kakvi su sve interesi onih koji su u vlasti i oko vlasti, nije moguće eliminisati ni najgore scenarije raspleta ove krize, jer nije daleko od istine kada kažemo da je kod mnogih pripadnika režima u glavi kalkulacija – bolje još jedan dan na vlasti nego u zatvoru.
Na koga režim može da se pouzda, ko su njegovi najverniji saradnici? A ko će ga “izdati”?
Krenuću od prirode režima – on je visokokorumpiran, zasnovan na pljački građana i budžeta, prelivanju ogromnih sredstava u privatne džepove, sa kriminalnim aktivnostima neviđenim u novijem dobu. Ovo je režim koji je ubedljivo najviše pljačkao građane u modernoj političkoj istoriji Srbije. Stvorila se čitava kasta poslušnika i abonenata režima koji obavljaju razne državne i funkcije u javnim preduzećima, agencijama i ustanovama, a sve na bazi lične odanosti vođi. Većina je tu sa upitnim kvalifikacijama, lažnim diplomana, sumnjivim znanjima, ali veoma tankog morala, sa nezajažljivim potrebama i ambicijama, spremnih da brane svoje položaje, a posebno onoga koji im je obezbedio sve što imaju, a što je daleko od zasluženog. To što su brojni partijski vojnici sada poprilično zbunjeni i uplašeni jeste problem, ali je zato Vučićeva propaganda upravo zbog toga jako usmerena na njih, na povratak njihove lojalnosti. Mnogi su sledbenici svesni kriminalne osnove ovoga režima, ali su sada u strahu i za svoj posao, na kojem su zahvaljujući milosti režima, ali i mogućnosti da budu žrtveni jaganjci pošto vođa nikada neće žrtvovati ljude iz svog ličnog kruga. Stoga, ne svojom voljom, još pokušavaju da odaju utisak lojalnosti mada znaju da dolazi vreme za naplatu računa… Zato je Vučić jako opasan, jer zna da će se mnogi njegovi sledbenici razbežati ako postane jako gusto. Ostaje mu najbrutalnija varijanta – stalno preti da će u jednom trenutku on “odsvirati kraj utakmice”. Da li to znači upotrebu vojske i policije u smislu vanrednog stanja i daljeg hapšenja društva? Plašim se da je odgovor pozitivan.
Želeo sam da razgovaramo i o odnosima unutar režima. Vidimo da postoji pobuna unutar SPS-a. Da li se može reći da je Vučić svojim medveđim zagrljajem uspeo da uništi stranku koja je delovala neuništivo – Socijalističku partiju Srbije?
Ne spadam u one koji će zaplakati ako SPS-a ne bude! SPS je predvodnik zločinačke koalicije koja je razbila Jugoslaviju, obogaljila Srbiju, opljačkale njene građane, omogućila lopovsku privatizaciju, kriminalizovala vojsku i policiju, uništila srednju klasu u Srbiji, oterala stotine hiljada ljudi iz Srbije, među kojima i mnoge obrazovane i mlade ljude koji su pobegli od njihove vladavine u sve zemlje modernog sveta. Uz kratak period vlasti DOS-a i Demokratske stranke, Srbijom trideset i pet godina vladaju režimi najrđavijih političkih opcija – SPS i SNS! Ovaj režim bi pravedno bilo nazvati “Milošević-Vučićev” jer su osnove vladanja iste! Masovno kršenje ljudskih prava, pljačka građana, maltretiranje političkih protivnika i ponižavanje ljudi od autoriteta i eksperata, sve je to isti šablon vladanja. SPS može preživeti uz radikalnu promenu rukovodstva, jer on ima stabilnu podršku jednog dela biračkog tela, koje je staro, konzervativno i potkupljivo, te kao takvo i dosta verno “Slobinoj” partiji. Ne želim im da prežive, ali mogli bi da prežive.
Čini se da i pored bezbrojnih dokaza o uništavanju institucija, gušenju medijskih sloboda, razobručenom kriminalu i korupciji, nepostojanju vladavine prava – Vučić još uvek ima podršku zapadnih zemalja. U čemu je tu tajna?
Mihail Gorbačov je insistirao da u politici nema ljubavi, ali da ima interesa, stoga ću reći da je to slučaj i sa EU. Ona nije jednoznačna u oceni stanja u Srbiji. Ima se utisak da su na strani Vučića birokratske strukture okupljene oko Evropske komisije koje su navikle da sarađuju sa onima koje dobro poznaju. One Vučića poznaju kao osobu sa kojom postižu svoje ciljeve neretko na štetu Srbije. Sada se pojavljuju novi akteri, za koje se ne zna šta tačno misle o određenim stvarima. Dodamo li tome i vrlo štetne stavove određenih opozicionih partija o EU, međunarodnim integrativnim procesima, te o zemljama bivše Jugoslavije i inim stvarima – nije čudno što sa strane EU imamo određene šumove i loše poruke. Zato su studenti biciklisti i maratonci načinili veliki posao kada su evropske institucije upoznali sa atmosferom u Srbiji, te sa lošim politikama režima, nespojivim sa poželjnom politikom zemlje kandidata za EU. I naravno, da ne zaboravimo da režim dobija podršku određenih zemalja tako što se sklapaju razni koruptivni ugovori koji su veoma nepovoljni po našu zemlju, odnosno koji je još više guraju u dužničko ropstvo, ali nosiocu režima daju lažnu dozu sigurnosti da nastavi svoju opaku politiku. To, kao i određene sumnjive aktivnosti režima na spoljnopolitičkom planu doprinose stavu da je Vučićev položaj bolji nego što jeste. Iz istorije znamo koliko je kratak put od faktora stabilnosti do optužnice Haškog tribunala.
Uglavnom, zašto se, po vama, Srbiji desio Vučić? Šta smo to bogu zgrešili, zašto smo skrenuli pogrešno kod Albukerkija?
Srbija u pogrešnom pravcu ide od čuvene Osme sednice, punih 38 godina, kada se u jednoj pseudostaljinističkoj, tragičnoj predstavi opredelila za politiku samoizolacije, svađanja sa susedima, destrukciju Jugoslavije kao svojevrsne evropske ideje, odbijanje modernih političkih tekovina, među koje spada i odbijanje evroatlantskih integracija. Znači, nezavisno od toga ko vlada Srbijom, uz veoma kratke periode izuzetaka, srpska je politička scena kontinuirano jurila u provaliju! Put je bio loš, ali je zato bio katastrofalan! Za sve ove godine, preživele su neke mantre kojih se držimo kao pijan plota, pa ne dovodimo u pitanje smer naše politike koja mora da se okrene od jurenja u provaliju i da totalno obrne smer u pravcu Evropske unije, saradnje sa susedima, obnavljanja zapuštenih i napuštenih veza u međunarodnoj saradnji, ali i gledanja u ogledalo prošlosti i budućnosti: da se upitamo šta smo, gde smo, kuda ćemo, šta smo radili devedesitih, da izvučemo pouke da se to više nikada ne desi, itd… Jednostavno, da iz osnova promenimo našu političku i društvenu paradigmu. Bogu smo zgrešili što se nismo borili da sačuvamo Jugoslaviju i što smo aktivno radili da se ona razbije.
Na kraju, kakva se poruka građanima i kulturnim radnicima šalje postavljanjem Dragoslava Bokana, osnivača zloglasne paravojne organizacije, osuđenog kriminalca i baštinika najekstremnijeg govora mržnje, na čelo Upravnog odbora Narodnog pozorišta u Beogradu?
Takozvana kadrovska politika najviše pokazuje suštinu ovog režima! Kada veliki Horhe Luis Borhes nije dobio Nobelovu nagradu za književnost, a višestruko ju je zaslužio, u svet je poslana poruka – nema igre sa diktatorima bez obzira koliko si kao umetnik velik i uticajan! Kada opskurnu ličnost postaviš na visoku poziciju, time pokazuješ da ne ceniš ni instituciju, ni kulturu, a budimo otvoreni do kraja ‒ ni samu zemlju, bez obzira šta ti tvoji plaćeni mitingaši skandiraju. Režim je u velikoj panici! Samo tvrdi i odani pretorijanci mogu da pruže iluziju njegovom šefu da će biti očuvana njegova lična vlast. Istorija kazuje drugačije.