Mi smo u našoj državi u dužničkom ropstvu, napravljenom po principu: malo miladina, malo telohranitelja mafijaša, malo ovih Hažana koji nas takođe koštaju, malo onih sa vlasti koji pred svetom štite samo one koji im se učine vrednima i samo onda kad to, kako im se čini, njima donosi neki poen u političkoj karijeri
Hvale je vrijedna najava države Srbije da će svom državljaninu, danas 41-godišnjem Avramu Niki zvanom Vinetu, osuđenom u Americi na smrtnu kaznu zbog ubojstva, koju čeka već 16 godina, pokušati pomoći.
Nika je osuđen 1995. godine u saveznoj državi Nevada zbog toga što je 26. avgusta 1994. godine bez ikakvog povoda pretukao i ubio Amerikanca Edvarda Smita, koji se zaustavio na autoputu kako bi mu pomogao vidjevši da se Niki pokvario automobil.
Nika je, inače, rodom iz Pančeva i u SAD se iselio 1990. godine.
Nedavno se u cijelu priču uključila i vlada Srbije, s obrazloženjem da njeni diplomatski organi nisu bili obaviješteni ni o hapšenju, niti o suđenju. Nadležni američki tužilac na to je odgovorio da te 1994. godine, kad se ubojstvo dogodilo, SAD nisu imale koga obavijestiti: SFR Jugoslavija je, naime, tada bila u raspadu i agoniji i valja zaključiti da je Avram Nika tek jedan od mnogih državljana pokojne zemlje bio bez zaštite.
Sad se Srbija sjetila Nike, eksponirajući čak i činjenicu da je pripadnik manjinske zajednice. ali nema objašnjenja zašto se čekalo tolike godine.
HOMENOLOGIJA: Za razliku od njega, pripadnika nacionalne manjine, recimo, državni tajnik Slobodan Homen je nedavno nakon hapšenja Mile Dakića, historičara i pjesnika i za vrijeme rata u Hrvatskoj upravnika Spomen-doma „Petrova gora“, osuđenoga zbog ubojstva trojice hrvatskih policajaca kod Krnjaka (Karlovac), promptno izjavio da će Dakić dobiti svu moguću pravnu i ostalu pomoć Srbije. Dotični Dakić, osuđen u odsustvu na 20 godina zatvora, već je zatražio obnovu procesa (na koju ima zakonsko pravo, jer se u Hrvatskoj masovno sudilo u odsustvu, što je posve debilna praksa), ali je jedan od rijetkih kojem je odmah obećana sva pomoć, valjda računajući da je riječ o još jednom od nevinih zatočenika hrvatskog pravosuđa. Oni koji su tih godina, u prvoj polovini devedesetih, živjeli u tzv. RSK sjećaju se ratnih talambasanja i prijetnji Hrvatima koje je Dakić upućivao s valova Radija „Petrova gora“; no, to i nije važno, za to mu se – kao i mnogim drugima – ionako ne sudi.
No, par dana kasnije, ponovo je aktualiziran slučaj generala Vlade Trifunovića, koji je još na meti hrvatskog i slovenskog pravosuđa, nakon silne borbe i muka da barem u Srbiji bude oslobođen etikete (i osude, sramne) izdajnika. Tamo mu je ostala etiketa agresora i ubojice; o tome koliko se ove novonastale države igraju sa sudbinama ljudi trebalo bi napisati cijeli esej.
I tu, međutim, uskače sveprisutni državni sekretar Homen, koji donosi revolucionarni zaključak, koji minira i međunarodno pravo u cjelini.
„Ministarstvo će ponuditi preko ambasade i konzulata svu neophodnu pomoć i oko advokata i oko obrane, jer smatramo da posle ovoliko godina nekom suditi za ratne zločine, posle 20 godina zaista nema smisla, jednostavno treba staviti tačku i mi stojimo na raspolaganju“, kaže on, dodajući da je „svestan da ovakva izjava može da izazove negativne kritike“, ali tvrdi da se u ovom slučaju postavlja pitanje ima li eventualna kazna svoju svrhu ili cijelu regiju vraća na pitanje rata.
Teško da generalu, izmučenom nakaradnim shvaćanjem pravde na svim balkanskim meridijanima, treba ovakva obrana i to još od državnog sekretara, koji očito nije – a trebao je – naučiti bar to da ratni zločini ne zastarijevaju. Nikad! – samo smrt i suučesničke vlasti zločince mogu spasiti pravde.
DRUGOLOGIJA: Imali smo, u međuvremenu, slučaj američke porodice Nastić, kojoj je oduzeto dvoje maloljetne djece zbog toga što je otac familije u službenom kompjuteru čuvao golišave (i nedužne slike) dječice. Otac se pokazao naivnim: i inače se takve fotografije, koje svi na Balkanu imamo, drže u porodičnim intimnim albumima, a ne u službenim kompjuterima, ali ta priča – srećom – ima sretan kraj.
Imali smo i onu trojicu što su lani ubijeni u narko-obračunu u Boliviji. Barem jedan od njih je bio pripadnik JSO-a, što može i ne mora biti važan podatak. Nakon kuknjave njihovih supruga da nemaju para, tih nekoliko hiljada dolara „po sanduku“ da ih vrate da počivaju kod kuće, Ministarstvo vanjskih poslova Srbije uposlilo je svoje diplomate i konzule i, sudeći prema dostupnim podacima, platilo sve troškove tamošnje, bolivijske, prijevoz avionom i sahranu. Hvale vrijedan potez države, bar se za mrtve, ako već za žive ne, brine tako prilježno, makar i o trošku nas poreskih obveznika.
Tu trojicu koji su sami otišli u surovi svijet da bi tamo stradali u kriminalnim obračunima valja uzeti, međutim, kao manji trošak: ima onaj nasilnik Miladin Kovačević, s kojim se država nagodila da odsluži dvije godine zatvora zato što je prebio američkog studenta i onda, uz pomoć finih državnih službenika konzulata u Americi pobjegao nazad. SAD su dobile 100.000 dolara kaucije (ima ih koji tvrde da je i to od naših para, no ne možemo dokazati), a onda su se naši mudraci dogovorili i za odštetu porodici. Cijena, prava sitnica, 900.000 eura iz državnog budžeta.
Sporazum o priznanju krivice, inače, predviđa i da se ustanovi način plaćanja štete. Po dostupnim podacima, jer nadležni ih kriju kao zmija noge (Tomo Zorić, glasnogovornik Republičkog tužilaštva niti nakon višemjesečnih upita nije poslao suvisli odgovor), mladi nasilnik odslužit će tu mizernu kaznu, a njegov zločin platili smo svi mi.
Tako smo mi, umjesto njega i sličnih, u našoj državi u dužničkom ropstvu zbog njih, napravljenom po principu: malo miladina, malo tjelohranitelja mafijaša, malo ovih Hažana koji nas također koštaju, malo onih sa vlasti koji pred svijetom štite samo one koji im se učine vrijednima i samo onda kad to, kako im se čini, njima donosi neki poen u političkoj karijeri.
Narodna pobuna posle tragedije na Železničkoj stanici u Novom Sadu probudila je pravu stranu režima koji počinje sve doslednije da sledi izreku pripisanu Idiju Aminu, čuvenom afričkom diktatoru: Sloboda govora je garantovana, ali niko ne garantuje šta će vam se dogoditi posle tog govora
Šta se sve zameralo opoziciji? Jedni su tvrdili da pokušava da ubije gnev građana jer njeni delovi rade za Vučića. To je poznata teorija zavere, koja nekada zaista počiva, bar prividno, na dobrim argumentima. Ona je, međutim, možda ipak optimistična verzija naše političke scene. Pesimističnija je ona da je opozicija po difoltu nesposobna i budalasta, i da je predvode politički diletanti, što su tvrdili drugi kritičari. Čuli smo takođe da su odnosi među opozicionim čimbenicima tako dinamični, takoreći preokupirajući u borbi za lične pozicije, da stvarnost oko njih za njih postaje prilično nebitna
Kakve su veze Orbana i Vučića? Na čemu se sve zasniva njihova politička i ekonomska bliskost? Koji su kanali kojim putuje novac između dve zemlje? Šta se radilo, a koji su planovi najavljeni? Kakva su preplitanja između porodica Orban i Vučić? Koje sve mađarske firme osvajaju tendere po Srbiji? Konačno, šta sve nadgleda Utiber
Dovoljno je da tužilaštvo uzme pisana upozorenja inženjera Zorana Đajića, koji je radio kao konsultant za firmu Starting, a koji je ukazao da je stanje betona koje je video posle podizanja mermernih ploča veoma loše. Po zakonu, izvođač je morao istog časa da obavesti nadzor koji je mogao da zaustavi radove i na osnovu dopisa Đajića
Srpske vlasti stalno ističu da ih sa Kinezima vezuje “čelično prijateljstvo”. Krediti koje Srbija uzima od Kine predstavljaju se kao investicije. Malo šta se zna o tim kreditima, kao i o tome kakve posledice dužnici mogu da očekuju ako ne vrate novac. U javnosti se predstavlja da se širom Srbije sa Kinezima posluje i gradi zajednički od kanalizacije, preko Železare, rudnika, topionica, fabrika guma, delova auto-puteva i brze železnice, pa sve do gradnje projekata u vezi sa nacionalnim stadionom i Ekspom 2027
Stepen državne represije u Srbiji je obrnuto srazmeran rejtingu Aleksandra Vučića i Srpske napredne vrhuške: što jače budu osećali da im je vlast ugrožena, to će represija biti veća
Zašto je tako teško poverovati da je među dvadeset hiljada ljudi na protestu u Novom Sadu bilo i spremnih za radikalne metode?
Goran Ješić i ostali uhapšeni u Novom Sadu
Vučićevi politički zatvorenici Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve
