Mi smo u našoj državi u dužničkom ropstvu, napravljenom po principu: malo miladina, malo telohranitelja mafijaša, malo ovih Hažana koji nas takođe koštaju, malo onih sa vlasti koji pred svetom štite samo one koji im se učine vrednima i samo onda kad to, kako im se čini, njima donosi neki poen u političkoj karijeri
Hvale je vrijedna najava države Srbije da će svom državljaninu, danas 41-godišnjem Avramu Niki zvanom Vinetu, osuđenom u Americi na smrtnu kaznu zbog ubojstva, koju čeka već 16 godina, pokušati pomoći.
Nika je osuđen 1995. godine u saveznoj državi Nevada zbog toga što je 26. avgusta 1994. godine bez ikakvog povoda pretukao i ubio Amerikanca Edvarda Smita, koji se zaustavio na autoputu kako bi mu pomogao vidjevši da se Niki pokvario automobil.
Nika je, inače, rodom iz Pančeva i u SAD se iselio 1990. godine.
Nedavno se u cijelu priču uključila i vlada Srbije, s obrazloženjem da njeni diplomatski organi nisu bili obaviješteni ni o hapšenju, niti o suđenju. Nadležni američki tužilac na to je odgovorio da te 1994. godine, kad se ubojstvo dogodilo, SAD nisu imale koga obavijestiti: SFR Jugoslavija je, naime, tada bila u raspadu i agoniji i valja zaključiti da je Avram Nika tek jedan od mnogih državljana pokojne zemlje bio bez zaštite.
Sad se Srbija sjetila Nike, eksponirajući čak i činjenicu da je pripadnik manjinske zajednice. ali nema objašnjenja zašto se čekalo tolike godine.
HOMENOLOGIJA: Za razliku od njega, pripadnika nacionalne manjine, recimo, državni tajnik Slobodan Homen je nedavno nakon hapšenja Mile Dakića, historičara i pjesnika i za vrijeme rata u Hrvatskoj upravnika Spomen-doma „Petrova gora“, osuđenoga zbog ubojstva trojice hrvatskih policajaca kod Krnjaka (Karlovac), promptno izjavio da će Dakić dobiti svu moguću pravnu i ostalu pomoć Srbije. Dotični Dakić, osuđen u odsustvu na 20 godina zatvora, već je zatražio obnovu procesa (na koju ima zakonsko pravo, jer se u Hrvatskoj masovno sudilo u odsustvu, što je posve debilna praksa), ali je jedan od rijetkih kojem je odmah obećana sva pomoć, valjda računajući da je riječ o još jednom od nevinih zatočenika hrvatskog pravosuđa. Oni koji su tih godina, u prvoj polovini devedesetih, živjeli u tzv. RSK sjećaju se ratnih talambasanja i prijetnji Hrvatima koje je Dakić upućivao s valova Radija „Petrova gora“; no, to i nije važno, za to mu se – kao i mnogim drugima – ionako ne sudi.
No, par dana kasnije, ponovo je aktualiziran slučaj generala Vlade Trifunovića, koji je još na meti hrvatskog i slovenskog pravosuđa, nakon silne borbe i muka da barem u Srbiji bude oslobođen etikete (i osude, sramne) izdajnika. Tamo mu je ostala etiketa agresora i ubojice; o tome koliko se ove novonastale države igraju sa sudbinama ljudi trebalo bi napisati cijeli esej.
I tu, međutim, uskače sveprisutni državni sekretar Homen, koji donosi revolucionarni zaključak, koji minira i međunarodno pravo u cjelini.
„Ministarstvo će ponuditi preko ambasade i konzulata svu neophodnu pomoć i oko advokata i oko obrane, jer smatramo da posle ovoliko godina nekom suditi za ratne zločine, posle 20 godina zaista nema smisla, jednostavno treba staviti tačku i mi stojimo na raspolaganju“, kaže on, dodajući da je „svestan da ovakva izjava može da izazove negativne kritike“, ali tvrdi da se u ovom slučaju postavlja pitanje ima li eventualna kazna svoju svrhu ili cijelu regiju vraća na pitanje rata.
Teško da generalu, izmučenom nakaradnim shvaćanjem pravde na svim balkanskim meridijanima, treba ovakva obrana i to još od državnog sekretara, koji očito nije – a trebao je – naučiti bar to da ratni zločini ne zastarijevaju. Nikad! – samo smrt i suučesničke vlasti zločince mogu spasiti pravde.
DRUGOLOGIJA: Imali smo, u međuvremenu, slučaj američke porodice Nastić, kojoj je oduzeto dvoje maloljetne djece zbog toga što je otac familije u službenom kompjuteru čuvao golišave (i nedužne slike) dječice. Otac se pokazao naivnim: i inače se takve fotografije, koje svi na Balkanu imamo, drže u porodičnim intimnim albumima, a ne u službenim kompjuterima, ali ta priča – srećom – ima sretan kraj.
Imali smo i onu trojicu što su lani ubijeni u narko-obračunu u Boliviji. Barem jedan od njih je bio pripadnik JSO-a, što može i ne mora biti važan podatak. Nakon kuknjave njihovih supruga da nemaju para, tih nekoliko hiljada dolara „po sanduku“ da ih vrate da počivaju kod kuće, Ministarstvo vanjskih poslova Srbije uposlilo je svoje diplomate i konzule i, sudeći prema dostupnim podacima, platilo sve troškove tamošnje, bolivijske, prijevoz avionom i sahranu. Hvale vrijedan potez države, bar se za mrtve, ako već za žive ne, brine tako prilježno, makar i o trošku nas poreskih obveznika.
Tu trojicu koji su sami otišli u surovi svijet da bi tamo stradali u kriminalnim obračunima valja uzeti, međutim, kao manji trošak: ima onaj nasilnik Miladin Kovačević, s kojim se država nagodila da odsluži dvije godine zatvora zato što je prebio američkog studenta i onda, uz pomoć finih državnih službenika konzulata u Americi pobjegao nazad. SAD su dobile 100.000 dolara kaucije (ima ih koji tvrde da je i to od naših para, no ne možemo dokazati), a onda su se naši mudraci dogovorili i za odštetu porodici. Cijena, prava sitnica, 900.000 eura iz državnog budžeta.
Sporazum o priznanju krivice, inače, predviđa i da se ustanovi način plaćanja štete. Po dostupnim podacima, jer nadležni ih kriju kao zmija noge (Tomo Zorić, glasnogovornik Republičkog tužilaštva niti nakon višemjesečnih upita nije poslao suvisli odgovor), mladi nasilnik odslužit će tu mizernu kaznu, a njegov zločin platili smo svi mi.
Tako smo mi, umjesto njega i sličnih, u našoj državi u dužničkom ropstvu zbog njih, napravljenom po principu: malo miladina, malo tjelohranitelja mafijaša, malo ovih Hažana koji nas također koštaju, malo onih sa vlasti koji pred svijetom štite samo one koji im se učine vrijednima i samo onda kad to, kako im se čini, njima donosi neki poen u političkoj karijeri.
Kako su studenti prozreli i prezreli naprednjački režim? Zašto umesto naivnosti pokazuju zrelost? Šta Vučić nikada neće moći da razume? Kolika je visina njegove autoritarne temperature? I zbog čega sve više liči na svoj lik sa Koraksovih i Petričićevih karikatura
Kako se osećaju i šta danas misle roditelji i braća i sestre mladića pobijenih 14. decembra 1998. godine u Peći? Zbog čega je Aleksandr Vučić 2013. izjavio da ima saznanja da ovaj zločin nisu izvršile osobe albanske, već srpske nacionalnosti? Zašto nikad nije htio da primi porodice žrtava i, uprkos više puta ponovljenim obećanjima, podeli s njima informacije za koje je tvrdio da ih poseduje? I dokle je stigla istraga o ovom zločinu
Srednje ocene (pa i ocene uopšte) više skoro ništa ne znače jer SNS armija ocenjuje slično kao što i glasa. Dakle, “Aci pet, njima svima jedan (ili nula, ako može, obavezno nula)”. A naročito onima koji se u nekom trenutku izdvajaju kao akutno ili potencijalno opasni po režim. Što znači da se lavina negativnih ocena dobijena od strane režimskih glasača može tretirati maltene i kao svojevrsni opozicioni orden. Hoću reći da je u ocenjivanju sve manje nijansi, a upravo su nijanse ovde nekad bile važne
Tragedija od 1. novembra na stanici u Novom Sadu ogolila je čitav sistem i pokazala pravu sliku ovog režima. Nova pobuna bila je neminovna. Protesti zbog državnog nemara i propusta sistema započeti u maju 2023. godine ponovili su se i u jesen. Ovog puta režim nije mogao da kaže – nije do nas. Krv prolivenu ispred Železničke stanice u Novom Sadu ne može da opere
Učimo studente da je teži put – put znanja i poštenja – jedini ispravan. A onda oni vide bezbrojne afere u visokom školstvu i kako se lako prečicom dolazi do diploma i posla. Jasno im je šta se dešava i to je jedan deo ovog fenomena, gde nam poručuju da više ne žele da uče
Doba sarme i ruske salate neće ugasiti bunt u Srbiji. Na opoziciji je sada da preuzme politički deo posla, napravi dogovor i svim silama traži prelaznu vladu
Kako su naša deca koju su naprednjaci stavljali u svoje izborne slogane proglašena za najveći subverzivni element u državi? I zbog čega je, posle istupa šefa države u Briselu, mnogim građanima došlo da kleknu poput onog novosadskog direktora
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve
