Na jubilarnoj, najstarijoj i najpoznatijoj, kulturnoj manifestaciji u Srba ništa kako dolikuje. Ni programa, ni zvanica, ni publike. Sebi obraz osvetlali jedino profesor doktor Ljušić i glumački par Tadić. Ostali nisu stigli, jer su, i valjda, glasali za sebe
U pozivnici za ovogodišnji 70. Vukov sabor piše da je prvi Sabor održan 1933, a da je do prekretnice u razvoju najstarije i najmasovnije kulturne manifestacije u Srbiji došlo 1964, na stogodišnjicu Vukove smrti. Od tada je bilo prestižno na Saboru i biti i učestvovati. Na otvorenoj pozornici izvođena su najznačajnija scenska dela, Sabor su otvarali akteuelni državnici, u programima su učestvovala najznačajnija imena kulture. Ove godine, na okrugli jubilej, završnog dana, Radoš Ljušić je pročitao svoj, sa potpisom, referat, upravnik Narodnog pozorišta Ljubivoje Tadić je, u svojoj režiji, i sa suprugom Anđelkom, izveo recital pod nazivom Sanopisoslobodi, na stihove Darinke Jevrić i Srboljuba Mitića. Porodični recital, iza koga stoji pečat Narodnog pozorišta, već je izvođen raznim prigodama, i tek će biti izvođen, jer u nas jubileja ima.
Od ostalih programa, u sedam dana Sabora, ‘ajde da pomenemo, bilo i Veče Vukove zadužbine iz Gajdobre koje je predstavilo Bilten, bilo i veče amaterskog dokumentarnog filma, koncert pevačkog društva, izložba slika, koncert hora iz Lazarice… Pokroviteljstva se prihvatila četiri ministarstva, bilo i jakih sponzora. Vele, pare nisu mogle da se potroše, a sve ličilo ninašta, manjak publike, završnog dana nijednog državnog funkcionera, crkvenog velikodostojnika, akademika, umetnika od imena… Pošto je bio izborni dan, a zna se kakva je bila izlaznost, moguće da su državni, i drugi, funkcioneri glasali sami sebe.
SVISA „Ć“ BEDžOM: Samo što, pre Loznice, skrenusmo ka Tršiću, prođoše nas policijska kola pod uzbunom, iza, pa u kolima, istoričar Radoš Ljušić. Na ulazu u tršićki kompleks, u osnovnoj školi Vukovog imena, izložba Srpskih službenih uniformi iz XIX veka, takoreći unutra, u kompleksu, sve plakat do plakata, sve sam Bogoljub Karić, sva sama Snaga Srbije, to zvučnici, to pesma, i to oni’ karićki, Srbijonašabajko, Srbijoočeimajko… Od Karića dalje sve same tezge, sve tradicionalno, medenjaci, šajkače, opanci, ikone, ima i knjige, suveniri razni, ima i šantelije. Usput, pored reke Žeravije, na tradicionalno pobodenim daskama velike srpske misli, ‘ajde poslovice, s jedne strane daske, Icrnakravaimabijelomleko, s druge, Niječo’ekužaonamalo, negonanepravdu.
Na ulazu u prostor, ograđen pletenim plotom, zastave Sabora, neka ko izložba, biće slika. Unutra Vukova rodna kuća, crkva brvnara, letnja pozornica, ispred velika dženarika, prirodni amfiteatar, gore šuma. Kad od ulaza eto kolone, napred, jašta nego razapeta, velika srpska zastava, gore po crvenoj pozadini velika slova, Ćirilica, dole, na belom, Negazićirilicu. Kolona, u rasporedu, svi sa Ć bedžom, transprentima, Sitismoravnopravnostiusrpskomjeziku, udari pred binu, stade da se okreće, raspoređuje, Malotamodavideljudi, bi aplauza, kolona krenu ka bini, vratiše je, iznova se rasporediše, stadoše ko za slikanje, uđoše i razapeše se po publici.
SITI SMO RAVNOPRAVNOSTI U SRPSKOM JEZIKU: Državno-crkvena publika
Publike slabo, jedan iz organizacije nas uverava da će to sve biti puno kad hor ode u publiku. Samo što se jedna gospođa reče o Ljušiću, pa jednom do sebe, Muškarackoji finoizgleda, lepopričaplusnacionalista, eto ti lično Ljušića u pratnji oficira, jednog što liči na Gradimira Nalića. To muški korača, naočare, crno odelo, bela košulja, a kravata, žuto-siva, i kosa crna, muška, a ten, crn, crn. Ipod šume dunuše fanfare, digoše saborsku zastavu, izađe hor, Mokranjčeva HimnaVuku, to sve, ko na himnu, ustade. Voditeljka Ljiljana Blagojević objavi da je počeo 70. Sabor u Tršiću, koji je najstarija i najpoznatija kulturna manifestacija u Srba, pridruži joj se kolega Glumac, Sabor nastoji da bude stecište svih koji kulturu Srbije doživljavaju kao deo otvorene evropske baštine, mesto vlastitog nacionalnog identiteta…
Izađe direktor lozničkog Centra za kulturu, imena Slobodan Krstić, umesto najavljenog predsednika opštine – koje vele nije zgodno da ovaj drugi govori u izborni dan – i reče kako smo se skupili da čuvamo tradiciju. Reče i, ko da je virio u Ljušićev referat, da su ovde sabrana tri bitna stuba srpske države, Karađorđeva sablja, Miloševa diplomatija i Vukovo pero. Onda pozdravi, tim redom, delegaciju opštine Šavnik, predstavnike SPC-a, vojske SCG, Društvo za zaštitu ćirilice, Srpsku zajednicu iz Temišvara, delegaciju Bratstva „Karadžić“, mlade slaviste, glavnog sponzora. I najavi profesora doktora. Stade profesor doktor Ljušić u čisto srpski stav, ne pročita naslov rada, Vukovsabor, prvo sve pozdravi, evropski i tradicionalno, sa Dameigospodo, počitajemislušatelji, pa kad uze da se izlaže, Srpskaistorijaiznedrilajetrivožda – Karađorđa, MilošaiVuka. PrvadvojicazvaničnosunosilavladarskutitulujošudobaRevolucije, trećijeovozvanjedobiokasnije, iononijeimalovladarskioreol… Baš je delovao profesor doktor, baš su delovale njegove reči, VoždKarađorđejenosilacoslobodilačkog, knezMilošsocijalnog, aVukKaradžićkulturnogprocesasrpskerevolucije… I nastavio je da deluje, jedno po’ sata, sve do poente, Akonasjeherojskaidejadovelaovdegdesmo, akodiplomatskojnismodalidaseiskaže, pokušajmo, početkomovogveka, daiznedrimotuspasonosnudržavotvornuideju, saosmišljenomkulturnompodlogom, timeštoćemooplemenitičuvenusrpskuherojskuvertikalučijisustuboviObilić, KarađorđeiMišić, diplomatskomveštinomSvetogSaveiknezaMiloša, čakipoduslovomdanetragamozačetvrtimvoždom.
KOMEĆEPRST: Onda na scenu izađe glumac i upravnik Ljubivoje Tadić, sa suprugom Anđelkom, izađoše i braća Teofilović, te nekoliko muzičara za udaraljkama i duvačkim instrumentima. Glumac Tadić glumački reče naslov dela, Sanopisoslobodi, udariše doboši, i poče koncert, kako je ovu adaptaciju stihova nazvao režiser Tadić. I bi glumac Ljubivoje, bi glumica Anđelka, minute dobiše i braća Teofilović, udarači, gajde, i bi kraj. Bi i aplauz. Ustade, pa iz prvog reda, i profesor doktor Ljušić, upita se sa onima koji su hteli da se upitaju, gotovo.
Uzesmo da o dometima jubilarnog Sabora progovorimo koju sa dugogodišnjim posetiocem. Čovek nam reče da sve ovo nije na nivou jubilejske svečanosti, organizator se očito nije snašao, iako je, po pokroviteljima, četiri ministarstva, izgledalo da je iza Sabora stala cela Srbija. Ali ovde nije viđena ta Srbija, niti je sve to dostojno Vuka. Čovek smatra i da završna svečanost nije smela biti na dan izbora, te da je malo posetilaca, ne zato što je narod zaboravio na Vuka, nego zato što se oni koji treba o tome da brinu samo deklarativno pozivaju na njega, Vlada je tu trebalo ozbiljnije da postupi. A tek glavni događaj na sceni pored Žeravije, običan recital. Ne može se poveriti porodičnom krugu, ma iz kog pozorišta, da izvede ovako statičnu predstavu pod otvorenim nebom. To ne odgovara, ni jubileju ni svečanosti… Šteta, tolike pare, ali ko da nisu znali u šta da potroše…
Posle pauze na scenu izađoše folklorna društva, napuni se i gledalište, i u celom kompleksu gužva, vašar. Na izlasku iz ograđenog prostora, gde je pozornica, aktivisti „Ćirilice“ postavili štand, potpisivanje „Bune za ćirilicu“. Dalje tezge, a što ima knjiga, Slave, SlaveuSrba, a ima i slikovnica, istorije… I imaju krstići, brojanice, medenjaci, tufahije… Ima i one misli ispisane na dasci, jedan se baš naslonio na Komećeprstmeđutuđavrata, otkinućemu. Naslonio se, i ogrizava tufahiju. Iza rečica Žeravija, na poljančetu fijaker, dole, gore, seljak sa megafonom poziva Ajde, samo20dinara, napuni fijaker, pusti kajase, pa podvikne Promenićesevlast, lopovi… Na izlasku iz kompleksa još drma Karić, Snaga Srbije, pod jednom šatrom omanje društvo, harmonika, na ‘ladno, „Belih ruža više nema“…
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Ljudi se osvešćuju, ohrabruju i udružuju. Tako ujedinjeni možemo sve. Ceo ovaj proces je značajno lekovit za celo društvo, sada svi učimo šta možemo zajedno kada su nam iste bazične vrednosti. Mislim da su i studenti mnogo toga naučili, dosta su iskustveno osetili i na svojoj koži, a, iskreno, i mi “stariji” učimo od njih. Za razliku od mnogih, mislim da je dobro što sve ovo duže traje, jer bi nagle, brže promene verovatno bile i kratkotrajne
Vladajuća partija je kampanju u Zaječaru i Kosjeriću vodila kao u centru Beograda – pravila je mala naselja od šatora, pekla prasiće i jariće, mesila hlebove, točila rakiju i sokove i delila dnevnice. Vučić je kampanju pretvorio u proizvodnu delatnost gde postoji tačna računica koliko “košta” glas, a kako je u mogućnosti da sam određuje način na koji će se trošiti javni novac, bukvalno mu ništa nije skupo. Protiv ovoga stoje građani koji su odlučili da se ne boje, da prihvate socijalni rizik, neki i po cenu da izgube posao. Da li na ova dva mala ogledna polja može da se vidi promena o kojoj se govori i u koju se veruje
Studenti su, kada su izašli sa objedinjujućim, za neke dugo očekivanim zahtevom za vanrednim parlamentarnim izborima – pogodili u metu. Ovaj zahtev je očigledno za naprednjake preveliki izazov, oni i njihovi partneri ne znaju šta bi sa tim, što se najviše vidi po njihovim konfuznim izjavama – tipa: može da bude, ali ne mora da znači, samo da tetki odnesem lek pa ću razmisliti. Pogodili su studenti Vučića i tamo gde ga najviše boli, i to dvared uzastopno: prvo tvrdnjom da je “nenadležna institucija”, a sada i da je postao “kukavica”. Ne sme da raspiše izbore, kojima svako malo preti već 13 godina i koje raspisuje kad mu se ćefne, uvek siguran u pobedu
Presek nedelje je sledeći: imamo nadvlačenje dveju suprotstavljenih struja. Jedna želi da se oslobodi talačke krize u kojoj je drži druga. Prva strana želi izbore. Druga nikome ne ostavlja izbor. Suština je u razlici: vladajuća klika želi da sve ostane isto, a građani – da sve bude drugačije. U tom smislu, studenti i građani su na neki način već pobedili: više ništa nije isto i nikada neće biti isto
Izbor članova Saveta Regulatornog tela za elektronske medije
Dok se čuo huk pobunjenih ljudi sa ulice, nestali su bahatost i bezobrazluk naprednjačkih zastupnika, a kad je buka prošla – nastavili su po starom. Naše pretnje da ćemo izaći iz procesa, a i ni naše žalbe domaćoj javnosti i međunarodnim posmatračima, ne utiču mnogo na naprednjačku mašineriju da posustane u lažima i prevarama, i zato se rešenje za vraćanje ponovljenog procesa u zakonske okvire samo nameće: da se studenti i pobunjeni građani ponovo vrate tamo gde će ih čuti i vlast i Evropa
Ispada da opozicija nije pobedila ni u jednom od ova dva mesta. Ali, pre nego što upadnemo u bezdan defetizma, treba primetiti da je sve prošlo najbolje što može u ovom trenutku. I da od sad pa nadalje, može da bude samo bolje
Žitelje Kosjerića i Zaječara zapala je velika simbolička dužnost. A to je da svojim glasom odbrane čast Srbije od revizionističkog režima koji joj pljuje u oči pretvarajući žrtve u krivce i čije nasilje i laži zaista podsećaju na fašizam
Petorica režimskih batinaša pretukla su studenta Pravnog fakulteta u Beogradu Petra Živkovića. Dok od slučaja Miloša Pavlovića vlast pravi politički cirkus, policija je u noći između ponedeljka i utorka odbila da primi prijavu za premlaćivanje Živkovića
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!