Kada su ti na raspolaganju mehanizmi nelegitimne moći, u nekom trenutku ćeš preći crtu i počinićeš strašne stvari samo da bi – makar jedino sebi – dokazao da nisi smešan
Zvuči naizgled sasvim logično da diktatori i autoritarni vladari nisu skloni sentimentalnosti i raspoloženjima tipičnim za “plačipičke”, kao što je, na primer, nostalgija. Nemaju oni ni razloga ni vremena za to, njima je svaki novi dan nova radost u uneređivanju tuđih života. Ne računamo ovde na situaciju u kojoj izgube vlast, a to društveno i fizički prežive. Tada su i te kako nostalgični za vremenom svog bog-i-batinovanja, ali kao ljudi od akcije, ni tada se neće prepustiti pukom lamentiranju, nego će gledati kako da se na vlast vrate. Ako u tome uspeju, u repriznom izdanju obično su još mnogo nepodnošljiviji nego u premijernom, jer ih vuče nagon za osvetom zbog nanesene im nepravde, a svaki gubitak vlasti za njih je nepravda donebeskih razmera. Jedan takav za koji će se dan opet useliti u jednu veliku, belu kuću, i neka nam je svima bog u pomoći s njim.
Kako tu stoje stvari s ovim našim provincijskim velmožom? Stanje dekadencije i razlabavljivanja šrafova koji ga drže na okupu vidljivo je golim okom, a smisla za patetiku i teatralno samosažaljenje nije mu nedostajalo ni u nekim za njega mnogo mirnijim i sigurnijim vremenima. Iako jedan deo njegove ličnosti oduvek teži dokazivanju mačo-kredibiliteta, on nije od dovoljno solidne građe da u tome bude uverljiv; to pretpubertetsko kočoperenje i infantilno pozivanje na vlastite huliganske veštine (“neka dođu sva petorica da ih prebijem”) kod njega je oduvek delovalo više smešno nego strašno. I baš to je strašno: kada su ti na raspolaganju mehanizmi nelegitimne moći, u nekom trenutku ćeš preći crtu i počinićeš strašne stvari samo da bi – makar jedino sebi – dokazao da nisi smešan.
Kako god bilo, bespravni vlasnik Srbije još je u sedlu, možda i čvršće nego što misle mnogi koji su zaneti efektima prve situacije u ovih tuce godina u kojoj je ozbiljno izbačen iz ravnoteže (ovde, dakle, ne govorim o unutrašnjoj uravnoteženosti, jer je to tužna priča koju je bolje ne doticati), tako da svakako ima hitnija i pametnija posla od uzdisanja nad “boljom prošlošću”: njegova “bolja prošlost” i dalje je sadašnjost. Ono što se dešava širom Srbije borba je oko toga hoće li biti i budućnost.
Pa ipak, imam teoriju da postoji bar jedna stvar prema kojoj je tzv. Vučić već sada nostalgičan. Kladim se u potpisani primerak knjige dr Vojislava Šešelja “Sanaderova mačkica Aleksandar Vučić” da nikada ne biste pogodili na šta mislim! Radi se, naime, o pokliču “Vučiću, pederu” koji je godinama odjekivao ne samo po sportskim arenama nego i po tzv. opozicionim i u širem smislu reči budžijskim okupljanjima tokom prve decenije njegove vladavine. Sada ga odjednom nema nigde (bar na ulicama i po fakultetima, za navijačke potkulture ne garantujem, ali realno, koga je još briga za njih?). Je li to Vučić odjednom amnestiran zbog navodne sklonosti istom polu?
Bez sve šale, Vučića je to “pederisanje” njegove ličnosti dugo dovodilo do besa, jer je u mentalnom svetu takvih kao što je on to najteža moguća uvreda. Neko s debljim živcima ne bi se ni osvrtao na tu nuspojavu neartikulsanog i otuda sasvim bezopasnog bunta, ali ne i on: njega je to iskreno pogađalo, i to je bilo dirljivo gledati: hej, naizgled odrastao čovek…
A onda su, iznenada i bez najave, doslovno u deliću jedne provonovembarske sekunde, stvari postale prokleto ozbiljne. Država u kojoj on nije nadležan gotovo ni za šta, ali se pita gotovo za sve, direktno je, naočigled svih nas, pobila petnaestoro svojih građana, mahom mladih. Ili tu “država” više nije najadekvatnija reč, nego korupciono-mafiokratska hobotnica? Šta god da jeste, ubijalo je to i ranije, nisu ovo njene prve žrtve, a teško da su i poslednje. Ali nikada njena ubilačka narav nije bila tako jasna i vidljiva. Mnogi su tek s tim tragičnim trenutkom shvatili da se ovde radi o pitanju opstanka: ili svi mi sa našim malim, ali jedinim životima, ili Ovo bez kraja i konca.
Na toj tački infantilno vređanje “Vučića pedera” postaje besmisleno, nemoguće, preočigledno preglupo. Ono najkasnije tada počinje da radi za, a ne protiv njega, i on toga postaje svestan. Mnogo mu je draže nesuvislo vređanje od onih koji su mu suštinski slični, nego posprdno pevušenje “Izađi, mala”, ili otvoreno ignorisanje, koje je nepodnošljiv udar na ego bilo kojeg samodršca.
Zato se ne bih čudio da se AV, pored organizovanja pretorijanske garde tzv. lojalista, pozabavi i obnavljanjem strukture svojih lažnih protivnika a suštinski braće po vrednostima i uverenjima, koji bi pokušali da opet preuzmu kontrolu nad antirežimskim narativom svojim idiotskim lupetanjima, koja emituju samo besmisao i nemoć, a to je baš ono što je samodršcu potrebno. Jer samodržac počinje istinski da pada ne toliko onda kada izgubi kontrolu nad svojim pristalicama koliko onda kada izgubi kontrolu nad svojim protivnicima.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Manje od dva dana blokade – toliko je vremena bilo potrebno da se uvidi koliko je javni medijski servis slab i nemoćan, kako spolja tako i iznutra. U trenutku pisanja ovog teksta, osmi je dan blokade, a šesti kako RTS ne emituje svoj program. Izgleda i da se suočavaju sa štrajkom unutar kuće. A suština blokade RTS-a nije u onome što objavljuje, nego u onome što prećutkuje
U mesecima nakon pada nadstrešnice u Novom Sadu plamen pobune proširio se po celoj Srbiji. Prvi protesti krenuli su u Novom Sadu odmah nakon tragedije. Vlast je odgovorila hapšenjima, kordonima policije i zastrašivanjem, ali umesto smirivanja demonstranata usledili su novi protesti
Rektor Univerziteta u Beogradu Vladan Đokić mesecima je na meti najviših državnih funkcionera i režimskih tabloida, koji ga označavaju kao podmuklog podstrekivača studentskih protesta, oportunistu, “lice zla” i “vođu zločinačke hobotnice”. Kako i zbog čega je jedan rektor postao “državni neprijatelj broj jedan”
“Stojim u kordonu, a moja ćerka mi viče ‘av, av, ubice’. Kako da postupim? Da mi narede – bacio bih pendrek i pancir i stao na stranu svog deteta”, kaže za “Vreme” policajac sa juga Srbije koji po potrebi radi u Policijskoj brigadi Beograd
Nedavno formiranje vlade Đure Macuta jeste deo režimske osvete i cinizma. Najviše se to vidi po “crnoj trojci” novih ministara postavljenih da se obračunaju sa delovima društva koji su predvodnici i simboli velikog višemesečnog bunta, čiji je povod bio pad nadstrešnice u Novom Sadu koji je odneo 16 ljudskih života. Treba rasturiti prosvetu, univerzitete, nepoćudne medije i delove pravosuđa koji odbijaju da slušaju naredbe, što javno, saopštenjima, što krijući se iza zakonskih procedura. Za to su izabrani oni koji neće imati problem da urade sve što im se kaže, pa i da pojačaju naredbe svojim invencijama
Sa inkluzivnošću stvorenoj na plenumima, studenti bi trebalo da nastave i prilikom izbornog angažmana. Svaki glas je važan, svaki postotak dragocen. I niko tu nije suvišan, uključujući u nekom koraku i opoziciju – kakva god bila
Ko to pominje vanredne izbore kad rejting stranke na vlasti pada, a po svim istraživanjima Vučić nije najvažniji politički faktor u zemlji, već su to studenti?
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!