Kada su ti na raspolaganju mehanizmi nelegitimne moći, u nekom trenutku ćeš preći crtu i počinićeš strašne stvari samo da bi – makar jedino sebi – dokazao da nisi smešan
Zvuči naizgled sasvim logično da diktatori i autoritarni vladari nisu skloni sentimentalnosti i raspoloženjima tipičnim za “plačipičke”, kao što je, na primer, nostalgija. Nemaju oni ni razloga ni vremena za to, njima je svaki novi dan nova radost u uneređivanju tuđih života. Ne računamo ovde na situaciju u kojoj izgube vlast, a to društveno i fizički prežive. Tada su i te kako nostalgični za vremenom svog bog-i-batinovanja, ali kao ljudi od akcije, ni tada se neće prepustiti pukom lamentiranju, nego će gledati kako da se na vlast vrate. Ako u tome uspeju, u repriznom izdanju obično su još mnogo nepodnošljiviji nego u premijernom, jer ih vuče nagon za osvetom zbog nanesene im nepravde, a svaki gubitak vlasti za njih je nepravda donebeskih razmera. Jedan takav za koji će se dan opet useliti u jednu veliku, belu kuću, i neka nam je svima bog u pomoći s njim.
Kako tu stoje stvari s ovim našim provincijskim velmožom? Stanje dekadencije i razlabavljivanja šrafova koji ga drže na okupu vidljivo je golim okom, a smisla za patetiku i teatralno samosažaljenje nije mu nedostajalo ni u nekim za njega mnogo mirnijim i sigurnijim vremenima. Iako jedan deo njegove ličnosti oduvek teži dokazivanju mačo-kredibiliteta, on nije od dovoljno solidne građe da u tome bude uverljiv; to pretpubertetsko kočoperenje i infantilno pozivanje na vlastite huliganske veštine (“neka dođu sva petorica da ih prebijem”) kod njega je oduvek delovalo više smešno nego strašno. I baš to je strašno: kada su ti na raspolaganju mehanizmi nelegitimne moći, u nekom trenutku ćeš preći crtu i počinićeš strašne stvari samo da bi – makar jedino sebi – dokazao da nisi smešan.
Kako god bilo, bespravni vlasnik Srbije još je u sedlu, možda i čvršće nego što misle mnogi koji su zaneti efektima prve situacije u ovih tuce godina u kojoj je ozbiljno izbačen iz ravnoteže (ovde, dakle, ne govorim o unutrašnjoj uravnoteženosti, jer je to tužna priča koju je bolje ne doticati), tako da svakako ima hitnija i pametnija posla od uzdisanja nad “boljom prošlošću”: njegova “bolja prošlost” i dalje je sadašnjost. Ono što se dešava širom Srbije borba je oko toga hoće li biti i budućnost.
Pa ipak, imam teoriju da postoji bar jedna stvar prema kojoj je tzv. Vučić već sada nostalgičan. Kladim se u potpisani primerak knjige dr Vojislava Šešelja “Sanaderova mačkica Aleksandar Vučić” da nikada ne biste pogodili na šta mislim! Radi se, naime, o pokliču “Vučiću, pederu” koji je godinama odjekivao ne samo po sportskim arenama nego i po tzv. opozicionim i u širem smislu reči budžijskim okupljanjima tokom prve decenije njegove vladavine. Sada ga odjednom nema nigde (bar na ulicama i po fakultetima, za navijačke potkulture ne garantujem, ali realno, koga je još briga za njih?). Je li to Vučić odjednom amnestiran zbog navodne sklonosti istom polu?
Bez sve šale, Vučića je to “pederisanje” njegove ličnosti dugo dovodilo do besa, jer je u mentalnom svetu takvih kao što je on to najteža moguća uvreda. Neko s debljim živcima ne bi se ni osvrtao na tu nuspojavu neartikulsanog i otuda sasvim bezopasnog bunta, ali ne i on: njega je to iskreno pogađalo, i to je bilo dirljivo gledati: hej, naizgled odrastao čovek…
A onda su, iznenada i bez najave, doslovno u deliću jedne provonovembarske sekunde, stvari postale prokleto ozbiljne. Država u kojoj on nije nadležan gotovo ni za šta, ali se pita gotovo za sve, direktno je, naočigled svih nas, pobila petnaestoro svojih građana, mahom mladih. Ili tu “država” više nije najadekvatnija reč, nego korupciono-mafiokratska hobotnica? Šta god da jeste, ubijalo je to i ranije, nisu ovo njene prve žrtve, a teško da su i poslednje. Ali nikada njena ubilačka narav nije bila tako jasna i vidljiva. Mnogi su tek s tim tragičnim trenutkom shvatili da se ovde radi o pitanju opstanka: ili svi mi sa našim malim, ali jedinim životima, ili Ovo bez kraja i konca.
Na toj tački infantilno vređanje “Vučića pedera” postaje besmisleno, nemoguće, preočigledno preglupo. Ono najkasnije tada počinje da radi za, a ne protiv njega, i on toga postaje svestan. Mnogo mu je draže nesuvislo vređanje od onih koji su mu suštinski slični, nego posprdno pevušenje “Izađi, mala”, ili otvoreno ignorisanje, koje je nepodnošljiv udar na ego bilo kojeg samodršca.
Zato se ne bih čudio da se AV, pored organizovanja pretorijanske garde tzv. lojalista, pozabavi i obnavljanjem strukture svojih lažnih protivnika a suštinski braće po vrednostima i uverenjima, koji bi pokušali da opet preuzmu kontrolu nad antirežimskim narativom svojim idiotskim lupetanjima, koja emituju samo besmisao i nemoć, a to je baš ono što je samodršcu potrebno. Jer samodržac počinje istinski da pada ne toliko onda kada izgubi kontrolu nad svojim pristalicama koliko onda kada izgubi kontrolu nad svojim protivnicima.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Ministar Nikola Selaković „bljuje otrov“ jer ide pred sud, predsednik Aleksandar Vučić ga vatreno brani. „Vreme“ u novom broju ispituje koji su dometi slučaja Generalštaba i obračuna sa Republičkim zavodom za zaštitu spomenika
Suđenje ministru kulture trebalo bi da započne 4. februra po optužbi za zloupotrebu službenog položaja u aferi Generalštab. “Najavom da će pomilovati optužene u ovom slučaju Vučić najavljuje ono što niko nikad nije uradio – sam će sebe osloboditi krivične odgovornosti”, smatra profesor Bojan Pajtić. “Sve to izgleda kao odbrana čoveka koji zna da je odgovoran za ono što mu se stavlja na teret, a što naravno treba dokazati tokom samog postupka”, ocenjuje Selakovićeve istupe advokat Jovan Rajić. “Postoje dokazi – a to se na kraju vidi i iz Vučićevih izjava – da je on ‘alfa i omega’ poslovnog poteza rušenja spomenika srpske kulture za račun podmićivanja američkog predsednika”, naglašava advokat Božo Prelević
“Ekspoze ministra Selakovića je nemušti pokušaj da skrene pažnju sa svoje krivične odgovornosti i zameni je nekom drugom aferom, naravno nepostojećom, kako smo već navikli od naših političara. Taj govor u Domu Narodne skupštine je zapravo bio generalna proba iznošenja odbrane pred tužilaštvom i diskreditacija stručnjaka Zavoda koji su, između ostalog, svedoci u slučaju “Generalštab”. Svaka izgovorena reč bilo je izvrtanje istine i spinovanje činjenica”
Protiv novosadskog policajca Željka Kolbasa pokrenut je disciplinski postupak zbog sumnje da je prošlog januara u policijskoj stanici Detelnara fotografisao četvoricu aktivista Srpske napredne stranke, uhapšenih pošto su pretukli više studenata a jednoj studentkinji polomili vilicu. Nekoliko meseci posle hapšenja suđenje nije valjano ni počelo, a optužene je pomilovao predsednik Srbije Aleksandar Vučić i tako zaustavio postupak i mogućnost da ikada budu osuđeni. Za to vreme policajcu Kolbasu preti se otkazom, a tuže ga i nekada optuženi za prebijanje studenata
Ćacilend više nije ograđeni obor, već je svuda, ušljiskao nas je i zamazao mimo naše volje. I nisu tamo samo ubice, probisveti i silovatelji. Ima i jurodivih, ekscentričnih, oriđinala, zovite ih kako hoćete. Među njima je i Dejan Stanović Kralj, jedan od šestoro čija prijava “ispunjava uslove” za kandidaturu za direktora RTS-a
Šta bi ste izabrali između glasa za Vučića i tri crvene ili da vam iseku struju? Pogotovo ako radite najgrublje povremene poslove, niste bili i nikad nećete otići na more, niti odvesti decu kod zubara
Javni sastanci i postrojavanje potčinjenih su uobičajni rituali lojalnosti diktatorima. A što se Aleksandra Vučića tiče: videla žaba da se konj potkiva, pa i ona digla nogu. Ili što bi rekli stari Latini: Što je dopušteno Jupiteru, nije dopušteno volu
Postavka o Jasenovcu u holu Narodne skupštine kao dobrodošlica evroposlaniku Toninu Piculi i ostalim evroposlanicima je na nivou Vučićevog videa na mreži X u kome elaborira kvalitet svog smeštaja u Davosu. Tamo mu je bio kratak krevet, ovde mu je kratka pamet
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!