Kada su ti na raspolaganju mehanizmi nelegitimne moći, u nekom trenutku ćeš preći crtu i počinićeš strašne stvari samo da bi – makar jedino sebi – dokazao da nisi smešan
Zvuči naizgled sasvim logično da diktatori i autoritarni vladari nisu skloni sentimentalnosti i raspoloženjima tipičnim za “plačipičke”, kao što je, na primer, nostalgija. Nemaju oni ni razloga ni vremena za to, njima je svaki novi dan nova radost u uneređivanju tuđih života. Ne računamo ovde na situaciju u kojoj izgube vlast, a to društveno i fizički prežive. Tada su i te kako nostalgični za vremenom svog bog-i-batinovanja, ali kao ljudi od akcije, ni tada se neće prepustiti pukom lamentiranju, nego će gledati kako da se na vlast vrate. Ako u tome uspeju, u repriznom izdanju obično su još mnogo nepodnošljiviji nego u premijernom, jer ih vuče nagon za osvetom zbog nanesene im nepravde, a svaki gubitak vlasti za njih je nepravda donebeskih razmera. Jedan takav za koji će se dan opet useliti u jednu veliku, belu kuću, i neka nam je svima bog u pomoći s njim.
Kako tu stoje stvari s ovim našim provincijskim velmožom? Stanje dekadencije i razlabavljivanja šrafova koji ga drže na okupu vidljivo je golim okom, a smisla za patetiku i teatralno samosažaljenje nije mu nedostajalo ni u nekim za njega mnogo mirnijim i sigurnijim vremenima. Iako jedan deo njegove ličnosti oduvek teži dokazivanju mačo-kredibiliteta, on nije od dovoljno solidne građe da u tome bude uverljiv; to pretpubertetsko kočoperenje i infantilno pozivanje na vlastite huliganske veštine (“neka dođu sva petorica da ih prebijem”) kod njega je oduvek delovalo više smešno nego strašno. I baš to je strašno: kada su ti na raspolaganju mehanizmi nelegitimne moći, u nekom trenutku ćeš preći crtu i počinićeš strašne stvari samo da bi – makar jedino sebi – dokazao da nisi smešan.
Kako god bilo, bespravni vlasnik Srbije još je u sedlu, možda i čvršće nego što misle mnogi koji su zaneti efektima prve situacije u ovih tuce godina u kojoj je ozbiljno izbačen iz ravnoteže (ovde, dakle, ne govorim o unutrašnjoj uravnoteženosti, jer je to tužna priča koju je bolje ne doticati), tako da svakako ima hitnija i pametnija posla od uzdisanja nad “boljom prošlošću”: njegova “bolja prošlost” i dalje je sadašnjost. Ono što se dešava širom Srbije borba je oko toga hoće li biti i budućnost.
Pa ipak, imam teoriju da postoji bar jedna stvar prema kojoj je tzv. Vučić već sada nostalgičan. Kladim se u potpisani primerak knjige dr Vojislava Šešelja “Sanaderova mačkica Aleksandar Vučić” da nikada ne biste pogodili na šta mislim! Radi se, naime, o pokliču “Vučiću, pederu” koji je godinama odjekivao ne samo po sportskim arenama nego i po tzv. opozicionim i u širem smislu reči budžijskim okupljanjima tokom prve decenije njegove vladavine. Sada ga odjednom nema nigde (bar na ulicama i po fakultetima, za navijačke potkulture ne garantujem, ali realno, koga je još briga za njih?). Je li to Vučić odjednom amnestiran zbog navodne sklonosti istom polu?
Bez sve šale, Vučića je to “pederisanje” njegove ličnosti dugo dovodilo do besa, jer je u mentalnom svetu takvih kao što je on to najteža moguća uvreda. Neko s debljim živcima ne bi se ni osvrtao na tu nuspojavu neartikulsanog i otuda sasvim bezopasnog bunta, ali ne i on: njega je to iskreno pogađalo, i to je bilo dirljivo gledati: hej, naizgled odrastao čovek…
A onda su, iznenada i bez najave, doslovno u deliću jedne provonovembarske sekunde, stvari postale prokleto ozbiljne. Država u kojoj on nije nadležan gotovo ni za šta, ali se pita gotovo za sve, direktno je, naočigled svih nas, pobila petnaestoro svojih građana, mahom mladih. Ili tu “država” više nije najadekvatnija reč, nego korupciono-mafiokratska hobotnica? Šta god da jeste, ubijalo je to i ranije, nisu ovo njene prve žrtve, a teško da su i poslednje. Ali nikada njena ubilačka narav nije bila tako jasna i vidljiva. Mnogi su tek s tim tragičnim trenutkom shvatili da se ovde radi o pitanju opstanka: ili svi mi sa našim malim, ali jedinim životima, ili Ovo bez kraja i konca.
Na toj tački infantilno vređanje “Vučića pedera” postaje besmisleno, nemoguće, preočigledno preglupo. Ono najkasnije tada počinje da radi za, a ne protiv njega, i on toga postaje svestan. Mnogo mu je draže nesuvislo vređanje od onih koji su mu suštinski slični, nego posprdno pevušenje “Izađi, mala”, ili otvoreno ignorisanje, koje je nepodnošljiv udar na ego bilo kojeg samodršca.
Zato se ne bih čudio da se AV, pored organizovanja pretorijanske garde tzv. lojalista, pozabavi i obnavljanjem strukture svojih lažnih protivnika a suštinski braće po vrednostima i uverenjima, koji bi pokušali da opet preuzmu kontrolu nad antirežimskim narativom svojim idiotskim lupetanjima, koja emituju samo besmisao i nemoć, a to je baš ono što je samodršcu potrebno. Jer samodržac počinje istinski da pada ne toliko onda kada izgubi kontrolu nad svojim pristalicama koliko onda kada izgubi kontrolu nad svojim protivnicima.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Srbija je ušla u građansku neposlušnost, a to sa sobom nosi posledice. U danima za nama postalo je nemoguće prebrojati privedene, uhapšene i povređene. Ostaće zabeleženo da su se policijske marice u punoj brzini zaletale u mirne građane i da je jedan čovek hteo da naudi sebi, pod teretom pritiska vlasti
Šta je sve pokazao protest u subotu 28. juna? Kakve poruke i pouke odatle može da izvuče vlast – i čini li to – a kakve studenti i građani koji demonstriraju? Da li je manifestacija nacionalizma na Vidovdan bila očekivana, potencijalno opasna ili predstavlja nešto sasvim drugo? U kakvom se položaju sada nalazi režim, a u kakvom njegovi protivnici
Brojanje glasova na ponovljenim izborima, na jednom izbornom mestu, u varošici od 10.000 ljudi, pratio je lično predsednik države Aleksandar Vučić jer je znao – ako padne Kosjerić, zaljuljaće se mnogo više od jedne opštinske vlasti. Uspeo je SNS na kraju da zadrži izbornu pobedu, uz uobičajeni repertoar – zastrašivanje, demonstraciju sile i medijska blaćenja protivnika
Građani i studenti su tako dobro organizovani da policija izgleda smešno. Trčkaraju od ulice do ulice, od kvarta do kvarta, kao neka zbunjena deca. Ako ovaj bunt iznedri očekivani rezultat, odnosno ako Novi Sad odista postane ovdašnji Gdanjsk – to će u istoriju grada nesumnjivo biti upisano zlatnim slovima. Govoriće se o tome sa ponosom, kao što se sa ponosom ističe da je 1748. godine postao slobodan, autonoman grad, dekretom carice Marije Terezije. Slobodu je tada platio, ona se uvek plaća
“Posle ovih sedam meseci”, kaže psiholog Zoran Pavlović, “represija postaje sasvim jasno kontraproduktivna. Režimi koji koriste prekomernu silu često nehotice mobilišu građane, jer nasilje delegitimizuje vlast, a ljudima daje moralnu jasnoću i emocionalnu snagu da se suprotstave. Represija, drugim rečima, ne samo da neće pasivizovati društvo (što režim planira), već će samo ojačati granicu između ‘nas’ i ‘njih’, ojačaće i identitet otpora i pojačati koheziju unutar grupe koja trpi nepravdu. Broj ljudi koji izlaze na ulice ne smanjuje se već raste”
Gestom pumpanja na Vimbldonu Novak Đoković je na sebe navukao kletve i uvrede režima Aleksandra Vučića. Stavljen je u isti koš sa „blokaderima-teroristima“ i „antisrbima“
I kako će vatrogasci, policajci i lekari da brinu o nebezbednim tunelima? Pa, tako što će da osmatraju brdo i budu spremni ako se brdo obruši na autobus, na primer
Da li biste seli sa Aleksandrom Vučićem za kafanski sto nakon što je pomilovao naprednjačke muškarčine koje su palicom junački polomile vilicu studentkinji? Osim gubitka elementarnih moralnih kočnica, šta još stoji iza ovog čina
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!