Kada su ti na raspolaganju mehanizmi nelegitimne moći, u nekom trenutku ćeš preći crtu i počinićeš strašne stvari samo da bi – makar jedino sebi – dokazao da nisi smešan
Zvuči naizgled sasvim logično da diktatori i autoritarni vladari nisu skloni sentimentalnosti i raspoloženjima tipičnim za “plačipičke”, kao što je, na primer, nostalgija. Nemaju oni ni razloga ni vremena za to, njima je svaki novi dan nova radost u uneređivanju tuđih života. Ne računamo ovde na situaciju u kojoj izgube vlast, a to društveno i fizički prežive. Tada su i te kako nostalgični za vremenom svog bog-i-batinovanja, ali kao ljudi od akcije, ni tada se neće prepustiti pukom lamentiranju, nego će gledati kako da se na vlast vrate. Ako u tome uspeju, u repriznom izdanju obično su još mnogo nepodnošljiviji nego u premijernom, jer ih vuče nagon za osvetom zbog nanesene im nepravde, a svaki gubitak vlasti za njih je nepravda donebeskih razmera. Jedan takav za koji će se dan opet useliti u jednu veliku, belu kuću, i neka nam je svima bog u pomoći s njim.
Kako tu stoje stvari s ovim našim provincijskim velmožom? Stanje dekadencije i razlabavljivanja šrafova koji ga drže na okupu vidljivo je golim okom, a smisla za patetiku i teatralno samosažaljenje nije mu nedostajalo ni u nekim za njega mnogo mirnijim i sigurnijim vremenima. Iako jedan deo njegove ličnosti oduvek teži dokazivanju mačo-kredibiliteta, on nije od dovoljno solidne građe da u tome bude uverljiv; to pretpubertetsko kočoperenje i infantilno pozivanje na vlastite huliganske veštine (“neka dođu sva petorica da ih prebijem”) kod njega je oduvek delovalo više smešno nego strašno. I baš to je strašno: kada su ti na raspolaganju mehanizmi nelegitimne moći, u nekom trenutku ćeš preći crtu i počinićeš strašne stvari samo da bi – makar jedino sebi – dokazao da nisi smešan.
Kako god bilo, bespravni vlasnik Srbije još je u sedlu, možda i čvršće nego što misle mnogi koji su zaneti efektima prve situacije u ovih tuce godina u kojoj je ozbiljno izbačen iz ravnoteže (ovde, dakle, ne govorim o unutrašnjoj uravnoteženosti, jer je to tužna priča koju je bolje ne doticati), tako da svakako ima hitnija i pametnija posla od uzdisanja nad “boljom prošlošću”: njegova “bolja prošlost” i dalje je sadašnjost. Ono što se dešava širom Srbije borba je oko toga hoće li biti i budućnost.
Pa ipak, imam teoriju da postoji bar jedna stvar prema kojoj je tzv. Vučić već sada nostalgičan. Kladim se u potpisani primerak knjige dr Vojislava Šešelja “Sanaderova mačkica Aleksandar Vučić” da nikada ne biste pogodili na šta mislim! Radi se, naime, o pokliču “Vučiću, pederu” koji je godinama odjekivao ne samo po sportskim arenama nego i po tzv. opozicionim i u širem smislu reči budžijskim okupljanjima tokom prve decenije njegove vladavine. Sada ga odjednom nema nigde (bar na ulicama i po fakultetima, za navijačke potkulture ne garantujem, ali realno, koga je još briga za njih?). Je li to Vučić odjednom amnestiran zbog navodne sklonosti istom polu?
Bez sve šale, Vučića je to “pederisanje” njegove ličnosti dugo dovodilo do besa, jer je u mentalnom svetu takvih kao što je on to najteža moguća uvreda. Neko s debljim živcima ne bi se ni osvrtao na tu nuspojavu neartikulsanog i otuda sasvim bezopasnog bunta, ali ne i on: njega je to iskreno pogađalo, i to je bilo dirljivo gledati: hej, naizgled odrastao čovek…
A onda su, iznenada i bez najave, doslovno u deliću jedne provonovembarske sekunde, stvari postale prokleto ozbiljne. Država u kojoj on nije nadležan gotovo ni za šta, ali se pita gotovo za sve, direktno je, naočigled svih nas, pobila petnaestoro svojih građana, mahom mladih. Ili tu “država” više nije najadekvatnija reč, nego korupciono-mafiokratska hobotnica? Šta god da jeste, ubijalo je to i ranije, nisu ovo njene prve žrtve, a teško da su i poslednje. Ali nikada njena ubilačka narav nije bila tako jasna i vidljiva. Mnogi su tek s tim tragičnim trenutkom shvatili da se ovde radi o pitanju opstanka: ili svi mi sa našim malim, ali jedinim životima, ili Ovo bez kraja i konca.
Na toj tački infantilno vređanje “Vučića pedera” postaje besmisleno, nemoguće, preočigledno preglupo. Ono najkasnije tada počinje da radi za, a ne protiv njega, i on toga postaje svestan. Mnogo mu je draže nesuvislo vređanje od onih koji su mu suštinski slični, nego posprdno pevušenje “Izađi, mala”, ili otvoreno ignorisanje, koje je nepodnošljiv udar na ego bilo kojeg samodršca.
Zato se ne bih čudio da se AV, pored organizovanja pretorijanske garde tzv. lojalista, pozabavi i obnavljanjem strukture svojih lažnih protivnika a suštinski braće po vrednostima i uverenjima, koji bi pokušali da opet preuzmu kontrolu nad antirežimskim narativom svojim idiotskim lupetanjima, koja emituju samo besmisao i nemoć, a to je baš ono što je samodršcu potrebno. Jer samodržac počinje istinski da pada ne toliko onda kada izgubi kontrolu nad svojim pristalicama koliko onda kada izgubi kontrolu nad svojim protivnicima.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
“Vlast pokazuje da ne poštuje ni sopstvene odluke, niti sama zna šta hoće i šta radi. Kada kažu da će se baviti isključivo Generalštabom iz druge polovine 20. veka, a ne i kasarnom Petog puka ili starim Generalštabom, jasno je da im se ne može verovati. Niko ne može da garantuje da će ijedan objekat u tom obuhvatu ostati zaštićen i sačuvati svoj spomenički integritet. Spremni smo da se borimo na civilizovan način. Postoji i potreba, koju je deo javnosti jasno iskazao – tražeći i podršku od nas kao struke, na šta su neki od nas i pristali – da, ukoliko počne rušenje, objekte branimo i fizički... U svakom slučaju, naši naredni koraci zavisiće od poteza vlasti. Mi poznajemo zakonske okvire, ali znamo i da se vlast ne drži zakona”
U zemlji u kojoj se politički problemi često rešavaju tako što se proglašavaju nepostojećim, studenti su uradili nešto radikalno jednostavno: imenovali su problem i pokušali da ga izmere. A kad smo kod imenovanja, nemojmo zanemariti ni šta je tih 400.000 građana uradilo. Stali su iza zahteva za izborima imenom i prezimenom, adresom i brojem telefona
Na Kosovu su, nakon gotovo jednogodišnje blokade institucija, 28. decembra održani vanredni parlamentarni izbori. Kakvi su izborni rezultati i šta je na njih uticalo? Šta za Srbe s Kosova može značiti još jedna vlada Aljbina Kurtija?
“Ključno je da se rešenje za NIS postigne u prvom kvartalu 2026. godine, posebno imajući u vidu širi geopolitički kontekst. Početak 2026. već je obeležen geopolitičkim potresima u Iranu i Venecueli. Obe zemlje su naftne sile i članice OPEC-a, ali su ograničene u slobodnoj prodaji nafte usled OFAC-ovih sankcija. Geopolitičke tenzije sa ovakvim zemljama imaju značajan uticaj na cene nafte i sirovina, pa postoji realan rizik da treće zemlje snose posledice”
Razlika između zemalja sa razvijenim medicinskim sistemima i Srbije u kojoj se sistem održava još samo na entuzijazmu predanih lekara i predanog osoblja, ravna je razlici između neba i zemlje. U srećnijim zemljama nije lakše samo živeti, nego i mreti
Da li je moguće da smo, posle hiljada godina imperijalnih poduhvata, sada, odjednom, toliko iznenađeni američkim upadom u Venecuelu, da ne možemo da dođemo do daha?
Predsednik SAD Donald Tramp naredio je vojni napad na suverenu Venecuelu i otmicu njenog predsednika Nikolasa Madura. Neka se pripremi Gustavo Petro u Kolumbiji
Četiri simptoma ukazuju na propadanje režima Aleksandra Vučića. Da se još jednom poslužimo rečima mudrog Etjena de la Bosija: ljudi više ne žele tiranina.
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!