Privatna optužnica za ubistvo

Sva je prilika da će se trojica pripadnika tzv. rakovičke kriminalne grupe izvući ispod otupjele oštrice akcije Sablja: zamjenik okružnog javnog tužioca u Beogradu je, naime, odustao od optužnice koja ih je teretila za ubojstvo Veselina Božovića i ranjavanje njegove supruge i djeteta u septembru 2002. godine, te je cijela ta stvar prepuštena na brigu i gonjenje oštećenom kao privatnom tužiocu.

Optuženi Nebojša Stojković (35) zvani Stojke, Dragan Savović (30) zvani Savke i Nenad Perić (26) zvani Perke, naime, uhapšeni su u vrijeme akcije Sablja, te su u pretkrivičnom postupku, u izjavi policiji 31. marta 2003. godine detaljno opisali i priznali ubojstvo Božovića, kao i Miroslava Sekulića nepunih godinu dana ranije (10. novembar 2001), za što izmijenjena optužnica tereti još samo Dragana Savovića. Nakon priznanja datog za trajanja Sablje, u istražnom postupku i na suđenju odlučuju se braniti šutnjom; u međuvremenu Ustavni sud Srbije (odlukom od 8. jula 2004) neke točke Naredbe o posebnim merama koje se primenjuju za vreme vanrednog stanja iz 2003. godine, donesene nakon ubojstva premijera Srbije dr Zorana Đinđića, oglašava neustavnim, te vijeće Okružnog suda u Beogradu u septembru 2004. godine iz spisa izdvaja zapisnike o saslušanju optužene trojke pred policijom. Suđenje se nastavlja, da bi zamjenik okružnog javnog tužioca Aleksandar Milosavljević 6. februara ove godine obavijestio sud da odustaje od optužnice da je Stojković zajedno sa Savovićem 2001. godine ubio Miroslava Sekulića, te da su sva trojica 2002. godine ubili Veselina Božovića.

UBOJSTVA: I jedan i drugi ubijeni, Sekulić i Bošković, u trenutku likvidacije na Novom obrenovačkom putu u blizini raskrsnice za Železnik – klasične beogradske sačekuše – bili su u automobilu s porodicama: Sekulićeva supruga Mirjana, koja je sjedila na suvozačkom mjestu, prošla je s četiri prostrijelne rane, dok je njihov sin ostao nepovrijeđen. Porodica ubijenog Božovića prošla je gore: lakše je ranjen njegov sin, a povrede opasne po život zadobila je njegova supruga Snežana Mitrović. Božović, koji je bio u automobilu mercedes, dobio je dva metka, te je tri dana potom umro u bolnici, o čemu također slijedi priča. Božovićeva supruga Snežana Mitrović također je stradala u pucnjavi, ali ne u automobilu sa suprugom, već u automobilu BMW, u kojem je, zajedno sa sinom, slijedila supruga Trgovačkom ulicom u Beogradu.

Ranjeni Bošković, supruga i sin prebačeni su potom u Urgentni centar u Beogradu, gdje se pojavljuje ime koje je postalo poznato neposredno nakon ubojstva premijera Đinđića 2003. godine: dr Miroslav Risović, anesteziolog.

Kako stoji u krivičnoj prijavi koju je zastupnik oštećene porodice Božović, advokat Zoran Knežević, podnio u maju 2004. godine, pri pružanju liječničke pomoći dr Risović (navedena su i još trojica liječnika osim njega) primijenio je „očigledno nepodobna sredstva i očigledno nepodoban način liječenja, na način što nakon hirurške intervencije nad Božović Veselinom nijesu istom obezbijedili opremu i sredstva za zbrinjavanje respiratorne insuficijencije ili pok. Božovića smjestili u zdravstvenu ustanovu koja ovom opremom i sredstvima raspolaže, iako su znali da zbog toga ne mogu pratiti zdravstveno stanje bolesnika“. Uslijed toga, navodi se u krivičnoj prijavi, kod Božovića je došlo do poremećaja disanja uslijed razvoja tzv. akutnog respiratornog distres sindroma i obostrane gnojne upale pluća, kao komplikacije zadobijenih povreda, a zatim i smrti 8. septembra 2003. godine, tri dana nakon „sačekuše“. Kneževićeve konstatacije u krivičnoj prijavi proističu iz dvije činjenice: prve – nalaza i mišljenja sudskog vještaka, obducenta dr Zorana Stankovića, današnjeg ministra obrane, usprkos „indikativnoj činjenici da u toku čitavog postupka sudskom vještaku nije stavljena na uvid potrebna medicinska dokumentacija“, te druge – da je Snežana Mitrović nakon smrti svoga supruga Veselina Božovića iz Urgentnog centra prebačena na VMA, gdje su joj liječnici „savjesnim liječenjem, kao pacijentu koji se nalazio u teškom stanju (znatno težem od stanja pok. Božovića), sačuvali život“.

Advokat Knežević u krivičnoj prijavi upozorava da pri ocjeni njegovih navoda treba u obzir uzeti i „činjeničnu građu do koje se došlo u krivičnom predmetu povodom ubistva Zorana Đinđića, koja se odnosi na mjesto i ulogu dr Risovića u tom događaju“.

Kao što je poznato, dr Risović koji je, kako se tvrdi, do Sablje bio na plaći Dušana Spasojevića, odavno je u Kanadi (navodno u Torontu), a odgovor na krivičnu prijavu Knežević od maja 2004. godine nije dobio.

Sva su trojica tada osumnjičenih u martu 2003. godine pred policijom detaljno opisali što se sve događalo prije i u vrijeme likvidacije Sekulića i Božovića. Prvooptuženi Nebojša Stojković čak je izjavio da sve to govori zato što u svojoj glavi svakoga dana vidi Božovićevu sliku, te mu je priznanje u policiji „olakšalo dušu“. Brojna su imena iz kriminalnog miljea prošla kroz njegovu i priču suoptuženih, kao i mogući motiv – bar kako ga je Stojković tada vidio: pričalo se, govorio je, da je Veselin Božović „hteo da ubije Legiju, koji je u to doba bio vrlo moćan“, pa je valjalo otkloniti opasnost po Legiju.

Detaljne priče, međutim, optuženi su zamijenili šutnjom u daljnjem postupku. U septembru 2004, njihovi advokati ponavljaju zahtjev za izdvajanje policijskih zapisnika o saslušanju optužene trojke, navodeći da su se u međuvremenu „izmijenile određene okolnosti nakon donošenja odluke Ustavnog suda Srbije“. Taj je sud, podsjetimo, ustanovio da je za vrijeme izvanrednog stanja izvršna vlast prešla ustavnu granicu u sužavanju građanskih prava i sloboda, što se prije svega odnosilo na odluku o policijskom pritvoru na 30 dana bez sudske odluke, uskraćivanju prava na branioca pritvorenim osobama i pravo BIA da bez odluke suda ima mogućnost odstupiti od ustavnog načela neprikosnovenosti tajnosti pisama i drugih sredstava komuniciranja.

Optuženi su, konstatira vijeće Okružnog suda, u policiji saslušani uz prisutnost zamjenika tužioca Milosavljevića, ali bez prisustva branilaca, a po slovu Zakona prisutnost advokata je za krivična djela stavljena im na teret obavezna, te se zapisnici izdvajaju iz sudskog spisa.

U međuvremenu, pred sudom su se našli svjedoci: oštećene, supruge ubijenog Sekulića i Božovića, policajci koji su bili na mjestu likvidacije i drugi, ali i svjedok Dragoslav Ivanović, koji je pred sudom tvrdio da je žrtve i njihove supruge upozorio da im se sprema smrt i odakle im prijeti opasnost. „Saznao sam to od čovjeka koga ne bih da imenujem“, kazao je taj svjedok, precizirajući tek da je riječ o „mlađem čovjeku iz Crne Gore, koji je blizak Stojketovoj grupi“, koji ga je o tome obavijestio „jer je i njemu prijetila opasnost da bude likvidiran“. Usprkos inzistiranju suda i zastupnika oštećenih, advokata Kneževića, svjedok – i sam pod žestokim mjerama osiguranja pri dolasku u Okružni sud u Beogradu – nije popustio i nije otkrio identitet svog „informatora“, u strahu od napada na sebe i svoju porodicu.

Advokat Knežević, osim prijedloga da se svjedoka Ivanovića pozove na dodatno ispitivanje, imao je i brojne druge dokazne prijedloge. „Na zaprepaštenje moje i oštećenih, zastupnik optužnice suprotstavio se svakom mom dokaznom prijedlogu, a svojih prijedloga nije imao, da bi na kraju, praktično u cijelosti, odustao od svoje optužnice“, kaže Knežević za „Vreme“, te kao potvrdu pokazuje i izjavu potencijalnog svjedoka Radivoja Jelića Race, čije je svjedočenje odbio i zastupnik optužnice i samo sudsko vijeće. „Ne razumem razloge zbog kojih je doneta takva odluka, ali ovim putem želim da vas obavestim da imam veoma značajna saznanja koja se odnose na ubistvo mojeg bližeg srodnika Sekulić Miroslava. Ovo iz razloga što sam u to vreme bio u dobrim odnosima sa Stojković Nebojšom i još nekim licima koja imaju informacije o ovom ubistvu i družio se s njima, zbog čega sam u mogućnosti da pružim sudu pouzdane informacije o ovom slučaju. O razlozima zbog kojih do sada nisam bio spreman da svedočim i o drugim činjenicama obavestiću sud ukoliko budem saslušan“, piše u dopisu kojega je Jelić nadležnom vijeću Okružnog suda dostavio 24. januara ove godine, ali je 6. februara uslijedio tužiočev odustanak od većeg dijela optužnice.

„Oštećene i ja smo očekivali da će, zbog velikog broja teških krivičnih djela pred više sudova u Srbiji, doći do odluke da ovaj predmet preuzme specijalni tužilac za organizovani kriminal, jer ovo je školski primjer organizovanog kriminala“, kaže Knežević, navodeći da je Dragan Savović – zajedno s Predragom Vujisićem – u Okružnom sudu u Vranju osuđen za trostruko ubojstvo, a da se protiv Stojkovića, Savovića i Perića vodi još dvadesetak postupaka zbog teških krivičnih djela, od trgovine drogom do razbojništva i iznude.

Svi su ti podaci u sudskom spisu „koji se sastoji iz pet fascikli“, kako je to konstatirao tužilac Milosavljević u svom pismenom odustanku od većeg dijela optužnice. U tom podnesku, međutim, nema obrazloženja razloga koji su tužioca – usprkos tome što nisu ispitani svi svjedoci koji bi mogli pomoći razjašnjenju ubojstava i uloge optuženih, svakog ponaosob – nagnali na odustanak od optužbe za ubojstvo Veselina Božovića u cijelosti i protiv sve trojice prethodno optuženih. Ako racionalnih razloga za tu njegovu odluku ima, oni su svakako uskraćeni javnosti, ali i oštećenima i sudu.

Bez optužnice sud suditi ne može, te je cijela priča o ubojstvu dvojice ljudi i njihovim ubojicama spala na zastupnika oštećenih, kao privatnog tužioca.

„Postoje svi razlozi da se ovaj postupak vodi i okonča na način koji će sve državne organe, oštećene i sve građane kojima je rakovička grupa dobro poznata, uveriti da su iscrpljene sve mogućnosti da se na zakonit način utvrdi ko je počinilac ovih teških krivičnih dela. Pri ovom treba imati u vidu da u ovom predmetu ozbiljno participira sila, strah, moć, nemoral i drugo o čemu svedoči da je svedok Ivanović doveden u sud uz nezapamćeno obezbeđenje, nakon pokušaja njegove fizičke likvidacije uoči suđenja“, navodi advokat Knežević u svojoj optužnici, koju će kao privatni tužilac uskoro podnijeti Okružnom sudu.

Okružno tužilaštvo u Beogradu, međutim, bez obzira na privatnu optužnicu oštećenih i mimo nje, mora dati javnosti odgovor na pitanje zbog čega se – nakon očito nepotpune istrage i nedovršenog glavnog pretresa – odustalo od izvođenja dokaza koji su eventualno mogli dovesti do istine. To Tužilaštvo bi moralo objasniti zašto odluku o opravdanosti optužnice nije prepustilo jedinom tko takvu odluku može meritorno donijeti, nadležnom sudu, pogotovo zato što je riječ o optuženima „od ranije poznatima organima gonjenja“, kojima ta dva ubojstva nisu jedina, te o optuženom Stojkoviću koji je još prije nekoliko godina označen kao šef kriminalne rakovičke grupe u Beloj knjizi MUP-a Srbije, čak i usprkos tome što su neki koji su se na tu knjigu pozivali osuđeni pred nekim redovnim sudovima zbog navodnog klevetanja finih ljudi tamo navedenih.

Valjalo bi da tužilac Milosavljević i nadređeni mu tužilac još jednom zavire u „spis koji se sastoji od pet fascikli“ i da javnosti – kad već sudu nisu – objasne zašto su odustali od daljnjeg izvođenja dokaza i odluku o odustanku kažnjavanja vinih za ubojstvo Veselina Božovića donijeli sami.