Skupštinski hol se već uveliko ispraznio. Čak ni konobari više ne špartaju sa poslužavnicima između proređenih zvanica. Ministri i poslanici vladajuće koalicije odavno su se evakuisali i luksuznim limuzinama odjezdili iz Doma Narodne skupštine u vrelu julsku noć. A novoizabrana premijerka stoji sama između dve zastave i prima kurtoazne čestitke otpravnika poslova i drugih čestitara po službenoj dužnosti. Nigde ministra, ili barem nekog od potpredsednika Vlade, čak ni nekog pomoćnika, člana porodice ili protokol-majstora da joj pravi društvo. A to je trebalo biti veče njenog ličnog i političkog trijumfa i vrhunca
Možda najzanimljiviji, ili bar najindikativniji, događaj četvorodnevnog zasedanja Narodne skupštine posvećenog izboru mandatara Ane Brnabić za premijera Vučićeve Srbije, odnosno izboru i inauguraciji „njene“ vlade, odigrao se na samom kraju ove vanredne parlamentarne sesije.
Glasanje je završeno. Vlada izabrana. Zakletva položena. Vučić je čestitao i otišao. Polako se pakuju i razilaze i novinarske ekipe, za koje je događaj bio manje-više završen u onom trenutku kada je Vučić napustio zdanje. Skupštinski hol se već uveliko ispraznio. Čak ni konobari više ne špartaju sa poslužavnicima između proređenih zvanica. Ministri i poslanici vladajuće koalicije odavno su se evakuisali i luksuznim limuzinama odjezdili iz Doma Narodne skupštine u vrelu julsku noć. A novoizabrana premijerka stoji sama između dve zastave i prima kurtoazne čestitke zmijolikog niza stranih otpravnika poslova i drugih čestitara po službenoj dužnosti. Nigde ministra, ili barem nekog od potpredsednika Vlade, čak ni nekog pomoćnika, člana porodice ili protokol-majstora da joj pravi društvo. A to je trebalo biti veče njenog ličnog i političkog trijumfa i vrhunca.
U tom svetlu, nimalo ne čudi to što je, sat vremena ranije, neuporedivo veći i burniji aplauz dobio predsednik Vučić i kada je ulazio u salu, i kada je najavljen i pozdravljen od predsednice parlamenta, nego upravo izabrana premijerka. A pre samo desetak meseci, kada je na čelo Vlade stupao Aleksandar Vučić, stvar je bila sasvim drugačija i potpuno obrnuta. Vučić je dobio kimdžongunovske ovacije, koje Maja Gojković i Aleksandar Martinović nisu ni smeli ni umeli da prekinu i okončaju, a prisutni predsednik Nikolić jedva kurtoazan aplauz – koji se donekle pojačao tek u trenutku kada je prišao Vučiću da ga zagrli i čestita.
Da ništa drugo nije video i čuo, da ne zna jezik, političke prilike i običaje, svako ko se zatekao na licu mesta mogao je već samo na osnovu ove dve epizode da sazna mnogo, ili gotovo sve, o današnjoj Srbiji, odnosima moći koji u zemlji vladaju, karakteru vladavine, pa i moralu ovdašnje političke „elite“. Uključujući tu i mesto i ulogu novopečene premijerke. Tačnije, mogao je svako – osim možda same Ane Brnabić.
foto: dimitrije goll / tanjugVOĐA PARLAMENTARNE VEĆINE: A. Martinović
ALISA U ZEMLJI VUČIĆA: Taj utisak usamljenosti i blage prostorno-vremenske izgubljenosti iz skupštinskog hola bio je prisutan i tokom višednevne rasprave koja je prethodila njenom izboru. Zato se, uprkos brojnim indicijama i činjenicama koje upućuju u tom smeru, ipak ne može sa apsolutnom sigurnošću reći da li je Ana svesna u šta se upustila, da li je svesna uloge koja joj je namenjena i da li joj je pomalo neprijatno – ili drago – zbog toga. U nekim trenucima zaista je delovala kao pomalo zbunjena ali u osnovi dobronamerna „Alisa u zemlji čuda“, a ponekad pak kao Vučićeva cinična i ženska kopija, koja se pravi blesava, zamenjuje teze i izbegava odgovore na sva važnija i neprijatnija pitanja.
„Žalili ste se juče da Vas nazivaju ‘fikusom’, ‘marionetom’ i ‘Mirkom Cvetkovićem’. Dokažite da niste fikus. Vi dolazite na, po Ustavu, najvažniju izvršnu funkciju u državi. Kažite nam, ali konkretno i jasno, šta mislite o rušenju objekata u Savamali? Šta mislite o navodnom pokušaju atentata na premijera Vučića u Jajincima? Kakav je Vaš stav o davanju diplomatskog statusa pripadnicima ruskog Humanitarnog centra u Nišu?“, pitao je, pored ostalog, mandatarku pisac ovih redova. Nije odgovorila ništa. Odnosno, rekla je da joj „ne smeta što je zovu fikus“ – a onda teatralno, baš u Vučićevom maniru, izbegla temu i krenula da „čestita građanima dve upravo osvojene medalje na Svetskom prvenstvu u tekvondou“.
Na sličan način, proglasivši ih „teorijama zavere“ o kojima je bespredmetno i govoriti, eskivirala je i insinuacije opozicionih poslanika da je mesto premijera zaslužila time što je, kao direktor „Kontinental vinda“, u sukobu oko reketiranja između sestara Udovički i Vučićevog kuma Nikole Petrovića podržala klan Petrović–Vučić – što ju je mnogo više od zapadnih škola i američke biografije lansiralo u političku orbitu napredne Srbije.
No, i pored svega, rekoh, ostaje izvesna dilema da li je ono što Ana govori (uključujući tu i ove najnovije izjave o EU, Rusiji i uverenju da joj se Vučić „neće mešati u posao“) pažljivo proračunato i smišljeno u njenoj ili Vučićevoj glavi (ili negde u Briselu, Vašingtonu ili Lengliju)? Ili je pak samo izraz njene političke konfuzije i situacione (ne)snalažljivosti? Ili, drugim rečima i još konkretnije – da li premijerka i predsednik igraju neki suptilan geopolitički ples „između Istoka i Zapada“ (kao što će nas ubeđivati „geostratezi“ i analitičari režimske provenijencije), ili naprosto samo na svaki način i po svaku cenu nastoje da zaštite poslovne interese svoje braće, prijatelja i kumova?
KO JE PALMA A KO FIKUS: Naravno, svi su znali da je priča o „teškim otporima“ sa kojima se Vučić suočava predlažući Brnabićevu za premijera samo bajka za lakovernu tabloidnu publiku, uključujući i strane diplomate koje su iz toga trebale da zaključe sa kakvim se, eto, sve problemima naš predsednik-premijer rve na svom reformskom putu. (Te da, u to ime, progledaju malo kroz prste po pitanju ljudskih prava, slobode medija, gušenja opozicije, Savamale i sličnih trica i sitnica.) Svako ko je deset minuta proveo u skupštinskoj sali, pratio prenose ili bio prisutan na nekom događaju u organizaciji Srpske napredne stranke, zna da je prosečan poslanik ili aktivista SNS-a, bukvalno i doslovno, spreman da digne ruku za to da je Zemlja ravna ploča, koja leži na leđima četiri slona, koji stoje na oklopu džinovske kornjače (i sve u tom stilu). A nekmoli da neće za tamo neku „barbalićku“, ako je takva direktiva i ako Aca tako naredi.
foto: tanja valič / tanjug
Oni za koje se očekivalo da će imati najviše problema sa sobom i ostacima svoje, ako ne baš savesti, a ono makar svojih „izvornih“ uverenja (Rističević, Đuka, Drecun i plejada naprednjačkih „patrijota“, rusofila, muškarčina i seksista), nisu ni trepnuli. Junački su, sve utrkujući se, izražavali lojalnost, preporučivali se i, između ostalog, savetovali mandatarku (Drecun) kako da se najbolje „uhvati u koštac sa problemom Kosova i Metohije i radi na stvaranju Zajednice srpskih opština“, dok je Marijan svoju već poslovičnu erudiciju oplemenio novim citatima Sokrata i Tomasa Mana. (Profesor Atlagić, poznat po tome što sedi pored Rističevića i dobacuje ono „auu“ na Marijanove štoseve i „otkrića“ o opozicionim poslanicima, propisno je, kao što je red, pohvalio i Anin ekspoze, a naročito to što je on „u kontinuitetu sa Vučićevim, koji, kao što je opštepoznato, predstavlja naučno delo i citiran je u radu na SCI listi“.)
Neočekivani „heroj“ i, takoreći, šampion političke doslednosti ispao je Dragan Marković Palma. Rekao je da neće podržati predlog i glasao je protiv. („Muftija“ Zukorlić se, recimo, nije pojavio na glasanju.) Mnogi će reći da je to „samo igra“, i da na taj način Palma Vučiću, za svaki slučaj, zadržava pod kontrolom (da ne skliznu ka Dverima i SRS-u) onaj deo birača koji ipak nisu spremni da lako progutaju gej-premijerku. Ali čak i ako je tako (a verovatno jeste), to nije mnogo olakšalo muku mlađane poslanice Jedinstvene Srbije kada je na javnoj prozivci, u prepunoj Skupštini, morala da izgovori, tačnije prošapuće, ono strašno „protiv“. Ipak, sa više ili manje nelagode, svih šest Palminih poslanika je došlo i glasalo protiv izbora Ane Brnabić – dok su mnoge kolege iz opozicije imale preča posla.
U normalnim okolnostima i u normalnoj zemlji to što je uradio Palma značilo bi prelazak u opoziciju. Ali u Srbiji to ne mora da znači ništa. Baš kao što, nezavisno od Palme, ne znači ni da su svi iz opozicionih redova što su glasali protiv Aninog izbora odistinska i baš prava opozicija.
Sve u svemu, „da nije tužno, bilo bi smešno“. (I obrnuto.) Iako uveliko otrcana, ova fraza je ubedljivo najprecizniji opis onoga što se mesecima dešava u srpskom parlamentu i u srpskom političkom životu uopšte. A ovih je dana, sa predlogom i izborom Ane Brnabić za predsednika Vlade, samo bilo još malčice smešnije i tužnije nego inače.
DOVEDENA DA BUDE MARIONETA: Ali vratimo se početnom pitanju: Kakva će biti uloga Ane Brnabić u srpskom političkom životu i kakva će biti budućnost i ročnost „njenog“ kabineta? U ovom trenutku, odgovor na to pitanje zavisi isključivo od volje i procene onoga ko ju je (takoreći „ničim izazvano“, ali ne i nepromišljeno) na to mesto postavio. A taj se, najblaže rečeno, baš i ne odlikuje preteranom doslednošću i postojanošću ideja i stavova. Drugim rečima, biće onako kako se Aleksandru Vučiću ćefne i kako mu u datom času bude odgovaralo. S tim da trenutno verovatno ni on sam još nije sasvim siguran kakva će ta Anina uloga i sudbina biti.
Brnabićeva se našla tu gde se našla prvenstveno zahvaljujući sistemu eliminacije. Odnosno, Vučić je birao po principu ko mu je najbezopasniji među svim bezopasnim kandidatima, i ko ima najmanje, odnosno ko nema nikakvo političko uporište i ni u teoriji ni u praksi ne može da ga ugrozi. I Ana je tu, očigledno, bila favorit bez premca. Daleko ispred Zorane, Ivice, pa čak i vernog Neše, Vučevića ili Vulina. A pritom je, svojom biografijom (USAID, Naled) i svojim deklarisanim „rodnim opredeljenjem“, bila gotovo idealna osoba za popravljanje Vučićevog pomalo oronulog i okrnjenog imidža po zapadnim prestonicama, medijima i NVO sektoru. (Plus, kolateralno, izvanredna koska – ili, ako to lepše zvuči, „jabuka razdora“ – da se baci među domaće „nacionaliste“ i „evropejce“, da na njoj tupe zube i međusobno se glođu, sahranjujući mogućnost zajedničkog nastupa i otpora Vučićevom autokratskom režimu.)
E, sad, da li će, nakon što potpiše, otpusti, proguta i odradi sve ono što se od nje očekuje, uz komplimente i krokodilske suze biti puštena niz vodu (poput već zaboravljenog „čuda od deteta“ Lazara Krstića), ili će je Vučić držati kao grudobran na braniku svog „reformizma“ i „evropejstva“, videće i odlučiće na licu mesta, to jest u skladu sa sopstvenim interesom i rezultatima istraživanja javnog mnjenja. Ako ti rezultati pokažu da se, uprkos svim spinovima, Ana B. slabo prima u srpskom biračkom telu, ili ukoliko, ne daj bože, uprkos pažljivoj selekciji, premijerka pomisli da je stvarno neka vlast i poželi da preuzme deo svojih (nemalih) ustavnih odgovornosti, odleteće iz vlade još pre nego što odu i vrate se rode, kao Saša Radulović, onomad (ili Milan Panić, svojevremeno).
Drugim rečima, predviđeno je da bude marioneta. Dovedena je da bude marioneta. Pristala je da bude marioneta. I ako na kraju ne bude htela da bude marioneta, brzo će okončati kako funkciju tako i političku karijeru. No, meni se čini – mada ne bih stavljao baš veliku sumu na tu prognozu – da će Ana, kada se sve sabere i oduzme, ovde gde je, ipak potrajati duže nego što trenutno izgleda. Iz razloga navedenih u ovom tekstu, mislim da je sasvim jasno zašto mislim da to uopšte nije naročito dobra vest. Ali takođe ću odmah priznati i da nimalo ne sumnjam – a nemojte ni vi – da može biti još gore.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Uključio sam radio, neku hrvatsku stanicu – Franjo Tuđman je upravo slao poruku Srbima da ostanu u svojim kućama, jer je počela akcija “Oluja”. U tom trenutku, a bilo je 5:02, 4. avgusta, započela je kanonada i nestalo struje, tako da Tuđmanovu poruku nisam saslušao do kraja. Jaka eksplozija odjeknula je u blizini – ležeći na podu, video sam kroz prozor da je pogođena zgrada u komšiluku poznata kao S-13, najviša u Kninu. Nigde u blizini nije bilo ni jednog jedinog vojnog objekta
Moji roditelji nikada nisu dozvolili da odlazak u Knin i Hrvatsku preraste u nedostižnu nostalgiju – na čemu sam im ja izrazito zahvalan – već se zadržavao u granicama posjete onima koji su se vratili. O ratu nikada nisu i ne pričaju mnogo, već su se uvijek vodili sjećanjima na predratni period života. Samo na moje veliko insistiranje počeo sam da kroz godine dobijam svjedočenja iz ratnih godina
Osim što su zaduženi da usmeravaju i legitimišu Vučićevu samovolju, to su ljudi kojima građani dolaze pod prozore da im zvižde. Po zemlji u kojoj se ministri kreću u tajnosti, poput razbojnika, sastaju sa lokalnim jatacima, pa brzo beže natrag. U Knjaževcu ih je čuvala Žandarmerija kada su obeležavali sto dana rada. Zato – poslednja Vučićeva vlada. Teško da će naći još voljnih da ih on ponižava, a građani preziru
U Srbiji su legalizovani lažni izbori, ona po tome nije izuzetak, ali ako je ikada postojala živa volja u narodu za promenom, taj moment se upravo događa. Ljudi kao da osećaju da ako to ne bude sada, predaja je potpisana i ostatku Srbije sledi ono što se dogodilo Srbima na KiM: sporo ali sigurno odumiranje zajednice koja nema nikakvu budućnost
Ako je ovo još jedan Vučićev igrokaz neće se dogoditi ništa. Ukoliko je delovanje Tužilaštva za organizovani kriminal zaista primena zakona, onda su hapšenja zbog korupcije u slučaju pada nadstrešnice udarac u kičmu režima koji počiva na bezakonju
Tužilaštvo je konačno počelo da prati trag novca i korupcije koja je možda dovela do pada nadstrešnice. Režimlije viču da je na delu “tužilački državni udar”, pokušaće da uzvrate udarac i biće, što reče Dragan J. Vučićević, „ili mi, ili oni“
Zbog čega Aleksandar Vučić organizuje nasilje ćacija i kapuljaša? Između ostalog i da bi tvrdio kako su „blokaderi“ izazvali revolt „tihe većine“. To bi mu predstavljalo povod za odvrtanje represije na maksimum sve tvrdeći da uspostavlja red i mir
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!