Pink i "Informer" nacrtali su metu na leđima našoj novinarki Tamari Skrozzi. Bagatelisanje ili odmahivanje rukom na ovu činjenicu ne predstavlja ništa drugo do saučesništvo ili, u najboljem slučaju, primer kukavičkog i nedostojnog držanja
Objašnjavati vlasnicima Pinka i „Informera“ što su novinarski integritet, hrabrost i profesionalnost, dokazano je uzaludan posao. Glavni postulat njihove uređivačke i, posebno, poslovne politike predstavlja pokorno i ponizno sasluživanje svakog sa mrvicom moći, a pogotovo – i to do potpunog poništenje vlastite ličnosti i elementarnog morala – onoga u čijim je rukama cjelokupna vlast u zemlji. Tako, između ostalog, izmamljuju predsjednikove osmjehe i glađenje po obrazu; tako dobivaju reklame, kredite, opraštanje poreza, povlaštene poslove, beskonačni niz beneficija, limuzine, sendvič i pivo; tako, zapravo, govoreći o drugima da su plaćenici i rade protiv interesa zemlje, najbolje pričaju o sebi samima. Drugačije ne znaju, niti mogu.
Nego, pređimo na stvar: u nečem što isključivo Dragan J. Vučićević može nazvati gostovanjem na televiziji, a Željko Mitrović TV prilogom, napadnuti su prošle nedjelje na bijedan i puzav, ali krajnje opasan način, naša novinarka Tamara Skrozza, CRTA i „Vreme“. Ukratko: mi smo po ko zna koji put nazvani „Miškovićevom novinom“, CRTA praktično proglašena za filijalu CIA, a Tamari su bukvalno nacrtali metu na leđima. Najprije ju je Vučićević označio kao osobu koja za račun Miroslava Miškovića preko „Vremena“ i američke ambasada upravlja nevladinom organizacijom CRTA, a onda je TV Pink emitirao prilog u kome je istrgnuta iz konteksta njena izjava u staroj satiričnoj emisiji i – da sve bude još ogavnije – rečenica izgovorena upravo na protestu posvećenom obrani dostojanstva profesije („Novinari ne kleče“). Zajedno sa nemuštim off-om, sve skupa je, valjda, trebalo pokazati kako je Tamara ostrašćena, neobjektivna, prostakuša, neprijatelj naroda i države, izdajnica… To su iz dana u dan do iznemoglosti ponavljali.
Treba li sad da Tamari eksplodira bomba na simsu kao Dejanu Anastasijeviću; treba li da je mučki, kao Teofila Pančića, premlate metalnom šipkom dva mamlaza u gradskom autobusu; treba li da prođe još mnogo gore u skladu sa brojnim primjerima iz „naše novije istorije“, uključujući Olivera Ivanovića? Jer, uvijek postoji gomila „kompletnih idiota“ – sve i da se izuzme nešto mnogo gore i zloslutnije – spremnih da za blagonakloni osmjeh i to metaforičko pivo i sendvič, pokažu kako se „rješavaju problemi“ i „obračunava“ sa „izdajnicima“, „ostrašćenim mrziteljima“ svoje zemlje i njene vlasti, pogotovo kada su žene. Za njih ono što im se servira na Pinku i u „Informeru“ (ali i u drugim srodnim režimskim medijima) ima status dnevne zapovjedi i to je jedini smisao priloga u kome je – da još jednom ponovimo – Tamari nacrtana meta na leđima. Bagateliziranje ili odmahivanje rukom na ove činjenice ne predstavlja ništa drugo do saučesništvo ili, u najboljem slučaju, primjer kukavičkog i čovjeka nedostojnog držanja.
Čitaocima „Vremena“, a ni cjelokupnoj javnosti ne treba objašnjavati tko je Tamara Skrozza. O tome svjedoči impresivni kvalitet njenog dugogodišnjeg novinarskog rada, istrajno zalaganje za slobodu izražavanja, neumorna borba za vladavinu prava, demokratska i civilizacijska dostignuća… Svjedoče, vala, i prestižna priznanja – nagrada „Jug Grizelj“ 2016. za najviše domete u istraživačkom novinarstvu u službi razvijanja prijateljstva među ljudima i uklanjanja granica među narodima; nagrada „Ličnost godine“ za 2016. koju dodjeljuje misija OEBS a u Beogradu; nagrada „Osvajanje slobode“ 2017. za afirmaciju principa ljudskih prava, pravne države, demokracije i tolerancije u društvu. Nema Tamara mnogo od ovog, a pogotovo ništa ni izdaleka nalik na životni stil Mitrovića, Vučićevića i njima sličnih. Uz stalni stres, materijalne probleme i svakodnevnu neizvjesnost, jedino što joj je izabrani profesionalni put donio jeste satisfakcija da svoj posao radi odlično, pošteno, časno i, nadasve, hrabro.
Ipak, sad kada znamo tko, kada, kako i gdje, ostaje ono prokleto pitanje – zašto?
Prvi prilog na Pinku uslijedio je samo dan nakon što je CRTA – gdje je Tamara članica upravnog odbora – predstavila analizu izvještavanja medija prije početka zvanične kampanje za beogradske izbore, iz koje se vidi nejednaka zastupljenost vlasti i opozicije, odnosno sve naznake funkcionarske kampanje. Zato je – pošto je riječ o prvom neizvjesnom izbornom ciklusu od 2012. – napravljen planski osmišljen korak u zastrašivanju. A kako brutalna lična difamacija čini glavni element ovog oprobanog i uigranog mehanizma, Tamara Skrozza se našla na nišanu. Jer, kad ona – priznata kao jedan od najboljih poznavalaca medijske situacije u Srbiji i osoba poznata po profesionalizmu i hrabrosti – doživi ovu vrstu napada, što drugi mogu očekivati ukoliko dignu glas protiv mogućih manipulacija voljom građana i zloupotreba? Ništa drugo, osim da im kao i Tamari nacrtaju metu na leđima.
I na kraju – hoće li nas zastrašiti i ušutkati?
Poznam dobro Tamaru, sve nas ostale u „Vremenu“, a i mnogo ljudi u CRTI. Nikad im neće uspjeti. No pasaran.
Ako se istraga koristi kao političko sredstvo, ako se zaključci iznose pre nego što su činjenice utvrđene i ako se institucije stavljaju u službu narativa, pitanje je šta je sledeće. Ne radi se više samo o tome šta se desilo u Rektoratu ili na Filozofskom fakultetu. Pitanje je šta čeka društvo, šta mu sledi iz ovakvih obrazaca i koliko dugo to može da funkcioniše. Ali, vidimo i da ima ko da se suprotstavi svemu tome
Dok čekamo da se REM probudi, mediji svesno, bez ikakvog straha od sankcija, krše zakone i Kodeks novinara. To podrazumeva guranje narativa da su “blokaderi” krivi za sve loše u društvu, nekritičko prenošenje poruka da “su na kraju i ubili devojku”, kao i da policija ima pravo da studente “bije i da ih ubije”
Da li je moguć poraz Viktora Orbana i, ako se desi, hoće li ga on prihvatiti? Šta mađarski premijer nudi biračima, a šta oni traže? Zašto je prema anktama u prednosti njegov rival njegov Piter Mađar? Zbog čega je pod Fidesom procvetala sistemska korupcija, a razorene vladavina prava i autonimija univerziteta? Na koji način su ova stranka i njen lider na izborima radili sveo ono šta u Srbiji radi SNS, izuzev premlaćivanja građana? I kakve veze sa svime ovim ima predsednik Srbije
Erik Beket Viver smatra da, ako opozicija pobedi, prvo što će uslediti biće veliki prelet: “Hiljade i hiljade njih će menjati stranu, tvrditi da nikad nisu bili za Fides.” Zatim očekuje da mnogo ljudi na nižim pozicijama počne da govori šta se zaista dešavalo. “Svašta će isplivati, ne bih se iznenadio ni da se pojave informacije o političkim ubistvima.” A Ako Orban ipak pobedi? “Osveta, osveta, osveta. Odlazak iz EU. I zatim, poslednji privid vladavine prava biće odbačen”
Ove godine obeležavamo tri “jubileja”: 20 godina od osnivanja Republike Srbije kao nezavisne države, 20 godina Dačića na vrhu SPS-a i 20 godina od smrti Miloševića. Ivica Dačić se vratio iz bolnice sa fanfarama, dok Branko Ružić poručuje da SPS treba sačuvati od dobrovoljne eutanazije
Upisivanje Brenta Sadlera kao direktora medija Junajted grupe je pretposlednji korak u puzajućem davljenju kritičkih medija. Vlast to neće spasiti, ali je barem publika dobila važnu lekciju
Zašto režim nastoji da razvali Univerzitet u Beogradu? Koga i čega se boji? I kakve veze s tim ima poziv na politički dijalog?
Vršljanje policije po Rektoratu Univerziteta u Beogradu je čin ljudi nesvesnih da sami propadaju u rupu koju kopaju Vladanu Đokiću, da nastupaju kao zlo koje će izgubiti bitku protiv dobra, kao neuki jahači metle koje će na kraju pomesti studenti
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve
