Pink i "Informer" nacrtali su metu na leđima našoj novinarki Tamari Skrozzi. Bagatelisanje ili odmahivanje rukom na ovu činjenicu ne predstavlja ništa drugo do saučesništvo ili, u najboljem slučaju, primer kukavičkog i nedostojnog držanja
Objašnjavati vlasnicima Pinka i „Informera“ što su novinarski integritet, hrabrost i profesionalnost, dokazano je uzaludan posao. Glavni postulat njihove uređivačke i, posebno, poslovne politike predstavlja pokorno i ponizno sasluživanje svakog sa mrvicom moći, a pogotovo – i to do potpunog poništenje vlastite ličnosti i elementarnog morala – onoga u čijim je rukama cjelokupna vlast u zemlji. Tako, između ostalog, izmamljuju predsjednikove osmjehe i glađenje po obrazu; tako dobivaju reklame, kredite, opraštanje poreza, povlaštene poslove, beskonačni niz beneficija, limuzine, sendvič i pivo; tako, zapravo, govoreći o drugima da su plaćenici i rade protiv interesa zemlje, najbolje pričaju o sebi samima. Drugačije ne znaju, niti mogu.
foto: crtaNA UDARU: Tamara Skroza
Nego, pređimo na stvar: u nečem što isključivo Dragan J. Vučićević može nazvati gostovanjem na televiziji, a Željko Mitrović TV prilogom, napadnuti su prošle nedjelje na bijedan i puzav, ali krajnje opasan način, naša novinarka Tamara Skrozza, CRTA i „Vreme“. Ukratko: mi smo po ko zna koji put nazvani „Miškovićevom novinom“, CRTA praktično proglašena za filijalu CIA, a Tamari su bukvalno nacrtali metu na leđima. Najprije ju je Vučićević označio kao osobu koja za račun Miroslava Miškovića preko „Vremena“ i američke ambasada upravlja nevladinom organizacijom CRTA, a onda je TV Pink emitirao prilog u kome je istrgnuta iz konteksta njena izjava u staroj satiričnoj emisiji i – da sve bude još ogavnije – rečenica izgovorena upravo na protestu posvećenom obrani dostojanstva profesije („Novinari ne kleče“). Zajedno sa nemuštim off-om, sve skupa je, valjda, trebalo pokazati kako je Tamara ostrašćena, neobjektivna, prostakuša, neprijatelj naroda i države, izdajnica… To su iz dana u dan do iznemoglosti ponavljali.
Treba li sad da Tamari eksplodira bomba na simsu kao Dejanu Anastasijeviću; treba li da je mučki, kao Teofila Pančića, premlate metalnom šipkom dva mamlaza u gradskom autobusu; treba li da prođe još mnogo gore u skladu sa brojnim primjerima iz „naše novije istorije“, uključujući Olivera Ivanovića? Jer, uvijek postoji gomila „kompletnih idiota“ – sve i da se izuzme nešto mnogo gore i zloslutnije – spremnih da za blagonakloni osmjeh i to metaforičko pivo i sendvič, pokažu kako se „rješavaju problemi“ i „obračunava“ sa „izdajnicima“, „ostrašćenim mrziteljima“ svoje zemlje i njene vlasti, pogotovo kada su žene. Za njih ono što im se servira na Pinku i u „Informeru“ (ali i u drugim srodnim režimskim medijima) ima status dnevne zapovjedi i to je jedini smisao priloga u kome je – da još jednom ponovimo – Tamari nacrtana meta na leđima. Bagateliziranje ili odmahivanje rukom na ove činjenice ne predstavlja ništa drugo do saučesništvo ili, u najboljem slučaju, primjer kukavičkog i čovjeka nedostojnog držanja.
Čitaocima „Vremena“, a ni cjelokupnoj javnosti ne treba objašnjavati tko je Tamara Skrozza. O tome svjedoči impresivni kvalitet njenog dugogodišnjeg novinarskog rada, istrajno zalaganje za slobodu izražavanja, neumorna borba za vladavinu prava, demokratska i civilizacijska dostignuća… Svjedoče, vala, i prestižna priznanja – nagrada „Jug Grizelj“ 2016. za najviše domete u istraživačkom novinarstvu u službi razvijanja prijateljstva među ljudima i uklanjanja granica među narodima; nagrada „Ličnost godine“ za 2016. koju dodjeljuje misija OEBS a u Beogradu; nagrada „Osvajanje slobode“ 2017. za afirmaciju principa ljudskih prava, pravne države, demokracije i tolerancije u društvu. Nema Tamara mnogo od ovog, a pogotovo ništa ni izdaleka nalik na životni stil Mitrovića, Vučićevića i njima sličnih. Uz stalni stres, materijalne probleme i svakodnevnu neizvjesnost, jedino što joj je izabrani profesionalni put donio jeste satisfakcija da svoj posao radi odlično, pošteno, časno i, nadasve, hrabro.
Ipak, sad kada znamo tko, kada, kako i gdje, ostaje ono prokleto pitanje – zašto?
Prvi prilog na Pinku uslijedio je samo dan nakon što je CRTA – gdje je Tamara članica upravnog odbora – predstavila analizu izvještavanja medija prije početka zvanične kampanje za beogradske izbore, iz koje se vidi nejednaka zastupljenost vlasti i opozicije, odnosno sve naznake funkcionarske kampanje. Zato je – pošto je riječ o prvom neizvjesnom izbornom ciklusu od 2012. – napravljen planski osmišljen korak u zastrašivanju. A kako brutalna lična difamacija čini glavni element ovog oprobanog i uigranog mehanizma, Tamara Skrozza se našla na nišanu. Jer, kad ona – priznata kao jedan od najboljih poznavalaca medijske situacije u Srbiji i osoba poznata po profesionalizmu i hrabrosti – doživi ovu vrstu napada, što drugi mogu očekivati ukoliko dignu glas protiv mogućih manipulacija voljom građana i zloupotreba? Ništa drugo, osim da im kao i Tamari nacrtaju metu na leđima.
I na kraju – hoće li nas zastrašiti i ušutkati?
Poznam dobro Tamaru, sve nas ostale u „Vremenu“, a i mnogo ljudi u CRTI. Nikad im neće uspjeti. No pasaran.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Ceremonija otvaranja 33. Letnjih olimpijskih igara u Parizu, prva koja se nije dogodila na stadionu, ostaće upamćena po eksploziji kreativnosti, kiši i nerazumevanju pop-kulturnih referenci od strane Marije Zaharove i Ilona Maska preko hrišćanskih i desničarskih krugova širom sveta do dela, teorijama zavere sklone, domaće javnosti
Koliko je Nikola Jokić bitan za igru reprezentacije Srbije? Sa njim na terenu Srbija je bila u potpunom rezultatskom egalu (81:81), dok je periode sa Jokićem na klupi protivnik iskoristio da napravi neverovatnu razliku (3:29)
Prvi put je na Olimpijadi učestvovao 1936. u Berlinu i tada je postigao državni rekord u skoku motkom. Prisustvovao je Olimpijskim igrama u Tokiju zato što je jedini znao da otpeva japansku himnu. Bio je takmičar, prvak, trener, pokretač, masovik, pisac, svirao je violinu. Bio je sportska legenda
Sport i život: Olimpizam, amaterizam i grčko poreklo Evrope
Kako je Spiridon Luis, nepismeni vodonoša iz Atike bez mnogo mogućnosti u životu, pobedio u prvom maratona na Olimpijskim igrama u Atini 1896; uticao na moderni olimpizam više od bilo koga, osim Pjera de Kubertena; odbio besplatno brijanje do kraja života; uručio Hitleru grančicu mira sa svete masline u Olimpiji; vratio se u svoje selo Marusi i umro u martu 1940, nekoliko nedelja pre nego što su u Grčku upali Italijani
Prošlog petka u zoru, onog jutra pred sad već mitsko otvaranje pariskih OI 2024, tri od četiri glavna kraka brzih pruga francuske železnice našla su se “izbačena iz koloseka”. Razlog: serija veoma koordinisanih aktova sabotaže. Istraga je u toku i ide u nekoliko pravaca. Da li je u pitanju delo ultralevičarskih militanata? Ili se iza svega možda krije “strani faktor”?
Šta to Olimpijske igre već 2800 godina pokreću u ljudima? Zašto jedan Lebron Džejms posle svega hoće i olimpijsko odličje? A Novak Đoković, koji je osvojio sve što se osvojiti može, plače kao dete zbog toga što je osvojio zlato na Olimpijadi. Zašto, čoveče?
Umesto da je zaštiti, Ministarstvo informisanja se priključilo hajci režimskih tabloida na Tamaru Skrozzu. Ministar Dejan Ristić je nastavio tamo gde je Dragan J. Vučićević privremeno stao, sve u duhu režimskih tabloida
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!