Zašto je Vučić saopštio da je pitanje dana kada će neko biti ubijen? Zbog čega se prilikom najave ubistava setio Alda Mora, a ne Zorana Đinđića? Šta još govore njegove tanatološke izjave? Da li ih daje frustrirani i uplašeni političar ili predstavljaju opasno samoispunjavajuće proročanstvo
Aleksandar Vučić je 15. augusta održao jednu od najbizarnijih konferencija za medije u novijoj istoriji. Sjedeći pored Dačića i najviših policijskih glavešina, saopćio je da je pitanje dana kada će neko biti ubijen i varirao tu temu na više načina. Suština je da će odgovorni biti pobunjeni građani i studenti.
Vučić ovdje nije stao. Najavio je i da će se “država” šest ili sedam dana povući sa ulica pa potom uzvratiti svom snagom. Kuda to predsjednik Srbije cilja? Da li – ne daj bože – ostavlja prostor za političko ubojstvo? I tko bi ga izvršio?
Teorije zavjere cvatu. Čuju se mišljenja da je u pitanju priprema za operaciju pod lažnom zastavom – strukture iz podzemlja bliske režimu nešto urade, vlast pripiše zločin demonstrantima i započne prljavi rat protiv pobunjenog društva pod firmom borbe protiv terorizma. Dodatnu zabrinutost javnosti pojačavaju i policajci u civilu sa izvađenim pištoljima na protestima.
Prilikom najave budućeg ubojstva Vučić je referirao na sudbinu bivšeg talijanskog premijera Alda Mora, kojeg su 9. maja 1978. ubili pripadnici terorističke i ultraljevičarske grupe Crvene brigade. Time je predsjednik Srbije insinuirao da je makar dio pobunjenog društva inspiriran ekstremnom i nasilnom anarhističkom idelogijom.
Naravno, ništa nije dalje od istine. Studenti i građani ne demonstriraju da bi ukinuli policiju i državu, već zahtijevaju da one rade svoj posao. Osim toga, otmica i likvidacija Alda Mora mnogim građanima Srbije ne govore mnogo, pogotovo omladini. Ovo tim prije što je ideološki i politički kontekst tih i sadašnjih vremena dijametralno suprotan.
Ali ako mu je baš bilo zapelo da otvori kroniku najavljene smrti, ovdašnji šef države imao je primjer od kojeg se Srbija u potpunosti nije opravila ni poslije dvadeset i dvije godine. Riječ je o atentatu na premijera Zorana Đinđića. Njegovo ubojstvo mjesecima su najavljivala oba Vučićeva mentora, Šešelj i Toma Nikolić. Prvi je priznao da se prije atentata sastajao sa Legijom, Dušanom Spasojevićem i drugim organizatorima i izvršiocima atentata. A dok je Vučić lio gorke suze na ispraćaju Šešelja u Hag, Toma Nikolić je sa govornice poručio Đinđiću da je i “Tito pred smrt imao probleme sa nogom.”
Razumljivo je što predsjednik Srbije ne govori o ovim najavama i, praktično, pozivanju na atentat. A i kako može? Suviše je bio blizak sa Šešeljem i Nikolićem da bi imali razlike u stavovima, uključujući i one o Đinđiću.
Vučićevo političko sazrijevanje osjeća se i sada. Među šatorima Ćacilenda paradirale su baš Crvene beretke, čiji vrh stoji iza atentata na Đinđića i drugih političkih likvidacija. Ako je ta ekipa posjedovala ikakvu ideologiju, ona se jedino može opisati kao mafijaško-ultradesničarska. No, Vučić nema problem s tim, već sa borcima za demokraciju i pravdu koje sistematski dehumanizira, kriminalizira i demonizira. Sada merači i da ih optuži za terorizam.
Za razliku od Đinđićeve, predsjednik Srbije često spominje i smrt Ranka Panića. On je bio učesnik nasilnih demonstracija krajem jula 2006. koje su Vučić i Nikolić – još radikali – organizirali kao podršku Radovanu Karadžiću pred izručenje u Hag. Panić je preminuo ubrzo nakon što mu je policija nanijela tešku povredu tokom nereda.
Kada se i kako to desilo? Predsjednik Srbije odavno to ne govori. Zato bi relativno neobaviješten čovjek – recimo dobar dio naprednjačkog glasačkog tijela – lako mogao zaključiti da su Ranka Panića ubili isti ovi koji se danas bune na ulicama. Mada Vučić nije aludirao na policiju, savršeno ga je razumio Ivica Dačić. Naime, kada je Panić stradao, Dačić je bio ministar unutrašnjih poslova u vladi Mirka Cvetkovića, a i danas je na istoj funkciji u kabinetu Đura Macuta. Dakle, konkretna poruka glasi: kad si onda mogao pendrečiti iz sve snage, pendreči Dačiću i sada; za sve ćeš biti kriv jer je Vučić vazda žrtva – kako 2008, tako i 2025.
Treba biti pošten. Vučić ne izbjegava ni temu vlastite smrti. U prvim godinama vlasti tvrdio je da neće završiti život prirodnim putem jer dobro poznaje svoj narod. Čuvena je i njegova izjava iz 2023: “Ako me ubiju, ostat će moj brat Andrej. Ako mi ubiju brata, ostat će mi sin Danilo. Ako mi ubiju sina, ostat će mi kćer Milica. Ako ubiju i nju, ostaje moj sin Vukan…”
Da je šef države politički opsjednut smrću, svjedoče i režimski spin doktori – vjerojatno ni sami ne znaju koliko su puta tvrdili da je na njega planiran ili pokušan atentat. A i inače stalno mrki i nadrndani Vučić kanda nije u stanju ni simulirati veselje, pa ispada da ga stalno more tanatološke misli.
Na kraju, povratak na početak i izjavu da je pitanje dana kada će neko biti ubijen. Umjesto racionalnog i sabranog obraćanja građanima, predsjednik Srbije je raspirivao strah i paniku. Za narod, državu i samog Vučića najbolje bi bilo da je u pitanju samo ispad nervoznog, frustriranog i preplašenog političara, suočenog sa najvećom krizom u karijeri i kojem ama baš ništa ne ide od ruke.
No, ukoliko se radi o samoispunjavajućem proročanstvu, probijeno je dno ionako preduboke provalije beščašća i pokvarenjaštva. Kronika najavljene smrti Zorana Đinđića opominje, a narod je odavno spoznao s kim ima posla.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Ako se istraga koristi kao političko sredstvo, ako se zaključci iznose pre nego što su činjenice utvrđene i ako se institucije stavljaju u službu narativa, pitanje je šta je sledeće. Ne radi se više samo o tome šta se desilo u Rektoratu ili na Filozofskom fakultetu. Pitanje je šta čeka društvo, šta mu sledi iz ovakvih obrazaca i koliko dugo to može da funkcioniše. Ali, vidimo i da ima ko da se suprotstavi svemu tome
Dok čekamo da se REM probudi, mediji svesno, bez ikakvog straha od sankcija, krše zakone i Kodeks novinara. To podrazumeva guranje narativa da su “blokaderi” krivi za sve loše u društvu, nekritičko prenošenje poruka da “su na kraju i ubili devojku”, kao i da policija ima pravo da studente “bije i da ih ubije”
Da li je moguć poraz Viktora Orbana i, ako se desi, hoće li ga on prihvatiti? Šta mađarski premijer nudi biračima, a šta oni traže? Zašto je prema anktama u prednosti njegov rival njegov Piter Mađar? Zbog čega je pod Fidesom procvetala sistemska korupcija, a razorene vladavina prava i autonimija univerziteta? Na koji način su ova stranka i njen lider na izborima radili sveo ono šta u Srbiji radi SNS, izuzev premlaćivanja građana? I kakve veze sa svime ovim ima predsednik Srbije
Erik Beket Viver smatra da, ako opozicija pobedi, prvo što će uslediti biće veliki prelet: “Hiljade i hiljade njih će menjati stranu, tvrditi da nikad nisu bili za Fides.” Zatim očekuje da mnogo ljudi na nižim pozicijama počne da govori šta se zaista dešavalo. “Svašta će isplivati, ne bih se iznenadio ni da se pojave informacije o političkim ubistvima.” A Ako Orban ipak pobedi? “Osveta, osveta, osveta. Odlazak iz EU. I zatim, poslednji privid vladavine prava biće odbačen”
Ove godine obeležavamo tri “jubileja”: 20 godina od osnivanja Republike Srbije kao nezavisne države, 20 godina Dačića na vrhu SPS-a i 20 godina od smrti Miloševića. Ivica Dačić se vratio iz bolnice sa fanfarama, dok Branko Ružić poručuje da SPS treba sačuvati od dobrovoljne eutanazije
Raspiše li Vučić izbore za leto, studentski pokret i zborovi moraju biti spremni. Iskustva stečena u Kuli, Sevojnu ili Aranđelovcu su dragocena, ali ne i dovoljna. Današnji mali propusti, već sutra mogu biti fatalni. U pitanju je budućnost Srbije
Upisivanje Brenta Sadlera kao direktora medija Junajted grupe je pretposlednji korak u puzajućem davljenju kritičkih medija. Vlast to neće spasiti, ali je barem publika dobila važnu lekciju
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!