
Šumovi u vlasti
Ružić na protestu 15. marta u Beogradu: Idem, kako ne idem
„Idem, kako ne idem. Idem po Beogradu, mogu slobodno da šetam gde hoću", izjavio je funkcioner SPS-a Branko Ružić
Uprkos uloženom trudu i dobroj volji, redakcija "Vremena" nije uspela da na Koraksovom kalendaru označi državne srpsko-jugoslovenske praznike: čitaoci će, dakle, i ove godine morati da se snalaze
Naslov teksta, nameran da ukaže na ovdašnji problem praznovanja, pozajmljen je od Ernesta Hemingveja i njegovih beležaka iz ludih dvadesetih godina prošlog veka; u Beogradu, međutim, samo je oznaka da su nam praznici pokretni, kao i država. Pokretni praznik je, u stvari, metafora Pariza. U njemu se Hemingvej trudio i da budućem slavnom autoru Velikog Getsbija Skotu Ficdžeraldu, kog je mučila dužina – tačnije kratkoća – one stvari, objasni da je uzrok najčešćoj muškoj frustraciji samo posledica zakona perspektive. Nosioci ga uglavnom gledaju odozgo, u skraćenoj perspektivi; zato su se dvojica budućih književnih velikana tešila obilazeći Mikelanđelov kip Davida na kom, obrni-okreni, dominira glava.
I praznici su, dakle, stvar perspektive. Jedan od pet novouspostavljenih u Srbiji, drugi dan Uskrsa, još i pokretan. No, redom. Valjda najstariji ovdašnji običaj, spajanje praznika, štedro nudi i novi kalendar: dok se drukčije ne odluči, spajaćemo civilnu Novu godinu, 1. januar, i pravoslavni Božić, 7. januar, što je pristojnih nedelju dana, u svakom slučaju znatno više od prosečnog godišnjeg odmora zaposlenog Japanca. Gotovo isto toliko dobija se – bar ove godine – spajanjem Međunarodnog praznika rada (1. maj) sa Uskrsom.
Sledi 15. februar koji staro i novokomponovani pravoslavni Srbi nazivaju Sretenjem. Pobožni starac Simeon, kome je obećano da neće umreti pre no što vidi Spasitelja, zatekao se pred jerusalimskim hramom kada je, 40 dana po porođaju, 15. februara, devica Marija donela Isusa na posvećenje. Oduvek skloniji postmodernizmu no pismenosti i računu, Srbi su držali da se na Sretenje sreću dva (inače nepostojeća) sveca, Sreten i Obreten ili, ako i nisu oni, a ono bar zima i leto: na Obretenije, kao, dani postaju duži, mečka se budi iz zimskog sna, izlazi pred rupu, baci pogled… Toliko o srpskoj astronomiji. Sretenje se od ove godine zove Dan državnosti pa, ako ćemo pravo, nije loše izabran datum: 15. februar je dan početka Prvog srpskog ustanka (1804) i donošenja prvog ustava Srbije kao države u nastajanju (1835), dovoljno slobodoumnog da protiv njega ustanu Turska, Austrija i Rusija, da sad zanemarimo knjaza Miloša. Ukratko, živeti u Srbiji do daljeg znači i praznovati tri dana državnosti: najnoviji/najstariji 15. februar, a onda i dva savezna, 27. april – rođendan SRJ (zgodan da se spoji sa Međunarodnim praznikom rada a onda i sa Uskrsom, sve u svemu desetak dana), i neumrli 29. novembar – rođendan Demokratske Federativne Jugoslavije (zgodan za spajanje sa nepostojećim 1. decembrom, Danom ujedinjenja).
Kako god bilo, novogodišnje-božićni (zvanični) i srpskonovogodišnji (nezvanični) mamurluk završavaju se Danom duhovnosti, 27. januara. Ove godine pada u petak, pa bi mogao biti poluradni praznik. Svečano i (polu)radno obeležavaćemo i 28. jun, Vidovdan. Uz redovne pravoslavne rubrike dnevne štampe ovde nema potrebe razglabati o značaju sv. Save i sv. Vida u srpskoj istoriji.
Uz časni izuzetak 15. februara, nejasno je zašto su svi novoproglašeni praznici Republike Srbije ne samo crkveni nego i pravoslavni. Katolici, muslimani i Jevreji (pa, valjda, i drugi vernici) imaju zakonsko pravo na svoje – takođe verske – praznike, ali o takvom rešenju državnih praznika Republike Srbije, koja se s razlogom može ponositi očuvanim etničkim šarenilom, praznična multietničnost nije se približila čak ni poželjnoj političkoj korektnosti. Obaška što pravoslavni imaju još i ekskluzivno pravo na neradni dan povodom krsne slave; „ekskluzivno“ je upotrebljeno u etnološkom smislu, jer ovde i vrapci znaju da se Srbi od ostalog sveta razlikuju baš po krsnoj slavi (i drugim odlikama, koje ne pripadaju ovoj prigodi).
Ili, kako je to Ernest davno objasnio Skotu, veličina je stvar perspektive.
(Sledeće godine: Kako prepoznati svoj grb, zastavu i himnu)
„Idem, kako ne idem. Idem po Beogradu, mogu slobodno da šetam gde hoću", izjavio je funkcioner SPS-a Branko Ružić
U saopštenju SSP-a navodi se da vlast Aleksandra Vučića planira politički obračun sa opozicijom, koristeći optužbe za terorizam i rušenje ustavnog poretka
Nema nikakve sumnje da će skup biti izuzetno veliki, govori se o stotinama hiljada ljudi. Nije to nerealna prognoza, bez obzira na kampanju zastrašivanja koju režim vodi poslednjih dana i bez obzira na eventualnu blokadu puteva ka Beogradu koju, kako se tvrdi u delu javnosti, režim planira za subotu. Crta je saopštila da je tokom protekle nedelje u Srbiji održano najmanje 410 mitinga. Skoro da nema mesta, pa čak ni sela u kojem građani javno ne pokazuju, bar na neki način, snažan revolt. Ogromna energija će se sliti u glavni grad na protest koji je unapred proglašen za ključni event, posle kojeg ništa više neće biti isto. Sa ovim da posle 15. marta neće biti isto začudo se slažu i demonstranti-građani i Vučić
Kad sve ovo prođe, unuci nam neće verovati da su se – kada je Srbija vraćala dostojanstvo i slobodu – pojavile mlade osobe koje nije bilo sramota da otvoreno istupe i kažu kako ne podržavaju svoje pobunjene kolege jer ih ne zanima vladavina prava i zahtevi da se otkriju krivci za smrt 15 osoba na Železničkoj stanici u Novom Sadu. Oni “samo hoće da uče”
Bivši poslanik radikala Nemanja Šarović oduševljava mase svojim reporterskim poduhvatima. I kaže da mu je uglavnom žao naroda koji intervjuiše na Vučićevim mitinzima
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve