U Srbiji se godišnje rodi oko 50.000 rasnih štenaca i nebrojeno mešanaca na ulici. Kakva je sudbina većine pasa i zašto je država i na ovom testu čovečnosti prošla sa čistom jedinicom
Od kada je u Novom Sadu 24. januara tokom protesta sanitetsko vozilo Kliničkog centra Vojvodine projurivši kroz masu pregazilo gradskog psa Donu, psi su postali jedan od simbola i maskota novog pokreta. Dona se u tom trenutku, baš kao i prethodnih dana, nalazila u protestnoj koloni zajedno sa građanima. Ali za razliku od većine gradskih pasa širom Srbije koji su doživeli sličnu sudbinu da stradaju na ulici, gaženje Done pokrenulo je lavinu događaja i podstaklo empatiju i brigu široke javnosti za ove životinje.
Već sutradan, na mitingu “Pokreta za narod i državu” u Jagodini, predsednik Srbije Aleksandar Vučić je, kritikujući medije, rekao: “A onda su rekli da su neko kuče negde zgazili, ne postoji stvar koju nisu izmišljali”. Predsednika nije demantovao samo snimak gaženja psa, koji je odmah prostrujao mrežama, već je i Klinički centar Vojvodine saopštio da je njihovo vozilo pregazilo psa i da su policija i tužilaštvo reagovali.
Dan kasnije, 26. januara, u Novom Sadu je održan skup posvećen Doni sa transparentima poput “Svi psi idu u raj” i “Nećete nas gaziti”, a zatim sve više ljudi na proteste dolazi sa psima, mnogi donose plišane kuce, a u masi se pojavljuju transparenti “Nećemo vam ni Donu oprostiti” i “Nemojte me zaboraviti, bila sam sa vama”.
Mnogo je još situacija u kojima su životinje bile ravnopravni akteri, heroji ili žrtve protesta – kao kada je na ogradi novosadske OŠ “Jovan Popović” obešen o kravatu i ostavljen da visi mrtav beli zec, ili kada su dva psa iz Stare Pazove pešačila sa studentima do Inđije i tamo prespavala na stiroporu. Oba psa – do tada napuštene životinje sa ulice – odmah su udomljena.
Pojavljivanje pasa u medijima je, u međuvremenu, podstaklo stara pitanja o tome zašto je Dona uopšte bila na ulici. Profesorka krivičnog prava na Pravnom fakultetu Univerziteta u Beogradu Vanja Bajović, koja je naučni rad i mnogo vremena i truda posvetila psima, ovih dana je objavila malu analizu koja objašnjava zašto je Dona žrtva korupcije.
“Prema podacima dostupnim na sajtu Međunarodne kinološke federacije, Srbija je 2022. godine imala 48.690, a 2021. godine 61.974 štenaca registrovanih preko Kinološkog saveza Srbije”, objašnjava profesorka Bajović dodajući da poređenja radi, Švajcarska godišnje ima oko 7.000, a Austrija oko 8.000 štenaca. Radi se o rasnim psima za koje je Kinološki savez izdao rodovnike. Kako je cena izdavanja jednog rodovnika 2500 dinara, ispada da je prihod Kinološkog saveza po tom osnovu veći od milion evra godišnje. Profesorka Bajović napominje da se izdavanje rodovnika ne uslovljava prethodnom vakcinacijom ili čipovanjem psa, pa ne postoji kontrola vlasništva. Kako je moguće da se u Srbiji, samo u leglima vlasničkih, rasnih pasa, rađa pet puta više štenaca nego u drugim evropskim zemljama? Šta se potom dešava sa ovim psima?
“Neki se prodaju, neki se tajnim i nezvaničnim kanalima sa lažiranim pasošima izvoze i prodaju u inostranstvo – što spada u domet organizovanog kriminaliteta koji prolazi ispod ‘radara’, a veliki broj završi na ulici, gde najveći broj strada, a oni retki koji prežive stvaraju nove horde uličnih pasa”, zaključuje Vesna Bajović.
Analizirajući propise, sagovornica “Vremena” pojašnjava kako Zakon o dobrobiti životinja (član 82) propisuje novčanu kaznu za napuštanje životinja, ali da je u periodu od 2009. do 2024. godine u Srbiji po tom osnovu pokrenuto svega sedam prekršajnih postupaka. Isti zakon propisuje (član 59) da se prodaja pasa može obavljati samo u odgajivačnicama upisanim u Registar Uprave za veterinu. Broj odgajivačnica upisanih u Registar u Srbiji je 80, dok se na sajtu Kinološkog saveza Srbije reklamira čak 4385 odgajivačnica (vidi okvir – intervju s profesorkom Bajović). Zbog čega je, i pored jasnog propisa i predviđenih kazni, omogućeno da se psi razmnožavaju, prodaju i izbacuju na ulicu bez ikakve kontrole i kazne?
foto: fonet…
Kada postanu prestari ili previše bolesni za reprodukciju, ili budu “izgustirani”, rasni psi i sami postaju ulične lutalice, gde susreću još nebrojeno mešanaca. Profesorka Bajović ističe kako su po istom zakonu (čan 66) jedinice lokalne samouprave dužne da obezbede prihvatilišta za životinje na svojoj teritoriji, ali da čak dve trećine lokalnih samouprava ovu obavezu nije ispunilo. Za odgovorna lica propisana je novčana kazna, ali i pored toga, od 2009. do 2024. godine po ovom osnovu nije pokrenut nijedan postupak. Mnogi od postojećih gradskih azila u takvom su stanju da su često zatvoreni za javnost. Ono malo slika iz prihvatilišta koje i izađu na videlo uglavnom prikazuju jezive uslove, patnju, bolest, glad i mučenje.
Jedinice lokalne samouprave su istovremeno dužne po Zakonu o veterinarstvu (član 46) da organizuju službe zoohigijene čiji je posao da hvataju napuštene pse i zbrinjavaju ih u prihvatilišta. Od 174 jedinice lokalne samouprave u Srbiji, tek je 49 osnovalo službu zoohigijene, dok ostale, prema informacijama profesorke Bajović, zaključuju ugovore sa privatnim firmama koje pse samo prebacuju na druge lokacije ili, čak, ubijaju.
Imamo li snage, kao u slučaju studentskih zahteva, da insistiramo da institucije ove zemlje koje treba da brinu o životinjama rade svoj posao i da zakone primenjuju? Možda je Donina sudbina da nakon smrti pomogne da se probudi svest o patnji životinja koja je sve ovo vreme pred našim očima.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Režim ne zna kud udara. To se vidi po, čak i za njegove standarde učestalim, javnim obraćanjima nepomenika. Vidi se i po tome što je pogubljen i konfuzan, a često se građanima obraća i u vidno alkoholisanom stanju. Samokontrola nikada nije bila njegova jača strana, a sada je potpuno nestala. Slabost se ogleda i u metodi borbe protiv masovnog studentskog i građanskog pokreta. Metoda se zove – majmunsko oponašanje. Njihov položaj je sve gori kako vreme odmiče. Ne samo na političkom nego i na ekonomskom planu. Plate kasne, budžetska sredstva su sve tanja
Opozicija i njoj naklonjena javnost očekuje veći angažman Evropljana kada je u pitanju srpski politički prostor, vlast takve najave koristi da argumentuje tezu o obojenoj revoluciji, ali bi sa radošću ugostila bilo koga sa te strane, posebno ako daju neke pare. Čini se da i jedna i druga strana preteruju: niti će Evropa doći da nam organizuje izbore, niti će više stizati bilo kakva lova kojom će vlast da krpi budžetske rupe nastale vanrednim korupcionaškim troškovima
Vojska Srbije nema kapacitet da izvede paradu poput nekadašnje JNA, koja je 1985. godine imala više od 300.000 pripadnika, a na poslednju paradi 9. maja te godine direktno je izvela njih 6.690. Plus prateće službe, kojih je bilo više od 4.000. Na toj paradi bila su borbena sredstva koja će se pokazati i sad, 40 godina kasnije. Reč je o tenkovima M-84, helikopterima “gazela”, avionima “orao” i “super galeb G-4”, oklopnim transporterima i kamionima. Sada će svi oni biti predstavljeni kao “modernizovana čuda” iako su im odavno istekli resursi
Glas svakog fakulteta, ali i mogućnost stavljanja veta uz obavezan intervju i prihvatanje ideološkog minimuma, deo su procesa kroz koji svaki potencijalni kandidat za “studentsku listu” mora da prođe, saznaje “Vreme”. Iako Aleksandar Vučić žali što njegov protivnik još nema lik, studenti baš strateški ne žele da vlastima i tabloidima daju mogućnost za satanizaciju izabranih ljudi
Kao sa statistima na naprednjačkim okupljanjima, predsednik Srbije nema sreće ni sa siledžijama: em ih je malo, em su sitna boranija. Da nemaju policijski kordon iza leđa, davno bi ih narod razjurio. Ovako zavise od tetošenja onih koji bi ih – da je zakona i pravde u Srbiji – morali hapsiti. Prosto rečeno, jadni su i oni, a i ovi koji ih angažuju
U novom broju „Vremena“ Jovo Bakić je rekao da ne bismo opstali kao društvo i pojedinci kada bi režim pobedio. U pravu je. Reč sloboda u takvoj Srbiji bila bi zabranjena, lični integritet bio bi razlog za hapšenje, a kukavičluk – način preživljavanja
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!