
Novi broj „Vremena“
Šapićev Beograd: Pare za nepostojeću naplatu gradskog prevoza
Šta u Beogradu radi fantomsko preduzeće za naplatu gradskog prevoza kad se prevoz ne naplaćuje? I na šta još grad baca pare? O tome piše „Vreme“ u novom broju
Kako god, Josipović je u Bosni i Hercegovini napravio veliki gest: on je otišao korak dalje od Stjepana Mesića, koji je otvoreno govorio sve godine svog desetogodišnjeg mandata o pogrešnoj politici Hrvatske prema susednoj Bosni i Hercegovini, on se poklonio i konkretnim žrtvama te pogrešne politike
Nije dugo trajalo primirje između Predsjedničkih i Banskih dvora, predsjednika Ive Josipovića i premijerke Jadranke Kosor. Pukotine nastale najprije zbog imenovanja ekonomskog savjetničkog tima predsjednika, a potom i objave registra branitelja – za što se predsjednik zalaže, a premijerka godinama protivi – produbljene su odlaskom Ive Josipovića u Bosnu i Hercegovinu, gdje se obratio parlamentu te države, te poklonio žrtvama u Ahmićima i Grabovici kod Mostara.
„Politike koje su devedesetih – bilo iz zloćudnosti, neznanja, arogancije ili ludosti – vjerovale da je rješenje u Bosni i Hercegovini – podjela, posijale su u toj državi, ali i u svojim zemljama zlosretno sjeme. Duboko žalim što je takva hrvatska politika doprinijela stradanjima ljudi i podjelama koje nas i danas muče. Došlo je novo doba, doba u kojem odlučno treba prepoznati pogreške prijašnjih vremena i hrabro kročiti novim putem, putem koji će trajno u regiji donijeti mir, stabilnost i prosperitet“, kazao je Josipović u parlamentu susjedne države, ustvrdivši da nas „zla prošlost, poput olovnih kugli drži u mjestu i ne da nam u budućnost. Tu prošlost ne trebamo zaboraviti, ali u njoj ne smijemo živjeti.“
NAPADI I OSTAVKE: Odmah se kuka i motika podigla u Hrvatskoj. Premijerka Kosor je najprije konstatirala da je predsjednik sukreator vanjske politike, a da njoj kao šefici Vlade nije bilo poznato što će on u Bosni i Hercegovini govoriti. Onda se uhvatila toga da je Josipović prekršio Ustav, pa da bi mogla inicirati postupak njegova opoziva. Josipović je uzvratio: neka ona i HDZ pokrenu postupak za njegov opoziv, ali nakon toga – jer bi sigurno dobio i neke buduće predsjedničke izbore – neka bude spremna i sama Jadranka Kosor podnijeti ostavku. Nakon njegovog odgovora, ostavke su najednom zaboravljene!
Potom je premijerka sazvala na sastanak bivše hrvatske premijere, od 90-ih do danas, ali avaj!, zaboravila je pozvati bivšeg predsjednika i davnašnjeg premijera Stjepana Mesića, kao i Josipa Manolića, već su k njoj hodočastili samo HDZ-ovci, koji su svi redom ocijenili da je Josipović Hrvatsku proglasio agresorom u Bosni i Hercegovini. „Hrvatsku je Josipović uveo u red svjetskih agresora, što apsolutno nije istina“, ustvrdio je šef zastupničkog kluba HDZ-a u Saboru, tvrdeći da je Josipović naštetio Hrvatskoj izrečenim u Sarajevu, a slično njemu misli još gomila onih koji su u vrijeme ono, a i danas, podupirali politiku HDZ-a prema susjednoj Bosni i Hercegovini, tvrdeći da je Hrvatska toj državi pomagala u ratu, a da pokojnici Franjo Tuđman i Slobodan Milošević nisu Bosnu dogovorno pokušali podijeliti (o čemu svjedoče i crteži po salvetama i stenogrami objelodanjeni nakon Tuđmanove smrti 1999. godine).
Sve te reakcije – dijela javnosti i nervozne vlasti – govore da se nadležni nisu daleko odmaknuli od vremena u kojem je, 2000. godine, donesena Deklaracija o Domovinskom ratu, u kojoj stoji da je Hrvatska „vodila pravedan i legitiman obrambeni osloboditeljski, a ne agresivni i osvajački rat prema bilo kome u kojem je branila svoj teritorij od velikosrpske agresije unutar međunarodno priznatih granica“, što je laž. Na tu laž je još tada, u saborskoj raspravi, upozoravala Vesna Pusić, koja je tada stavljena na zid srama i proglašena izdajnicom i još koječime. Isto se sada događa i Ivi Josipoviću, kojega su zasuli gotovo istovjetnim frazama i rječnikom.
SASVIM SUPROTNO: Da javnost ipak u Josipovićevim riječima i gestu ipak vidi svjetlo, pokazuje prošlotjedni skup u Jasenovcu, gdje se obilježavala godišnjica proboja logoraša iz tog ustaškog logora: dok su Ivo Josipović i Stjepan Mesić dočekani s odobravanjem i aplauzima, ostatak državne delegacije predvođene Jadrankom Kosor i potpredsjednikom parlamenta Vladimirom Šeksom i nekoliko ministara zaradio je zvižduke i uzvike neodobravanja. Poslije su u HDZ-u tvrdili da je za sve to kriv podmladak SDP-a; možda, ako u podmladak spadaju malobrojni preživjeli iz tog ustaškog logora i njihovi već postariji potomci, koji se pod kamenim Bogdanovićevim cvijetom okupljaju svake godine.
U svemu tome, u tom ratu HDZ-a za njihovu istinu o ulozi Hrvatske u ratu u BiH, opet su žrtve skrajnute: i one u Ahmićima, selu u središnjoj Bosni nedaleko Viteza, u kojem su pripadnici hrvatskih snaga 1993. godine pobili i spalili 116 bošnjačkih civila, među kojima 32 žene i 11-oro djece, i one u Grabovici kod Mostara, 32 okrutno ubijena hrvatska civila iste te godine, među kojima i jedno dijete. O žrtvama nitko od onih koji su ovih dana osuli paljbu po Ivi Josipoviću nije rekao niti riječ.
Zamjerki Josipoviću bilo je i s druge strane, doduše malobrojnih. Činjenica da je istoga dana posjetio i hrvatsko i bošnjačko stratište nužno navodi vodu na mlin onih koji su inače skloni izjednačavanju svih u ratnim sukobima; ipak, zborio je o pogrešnim politikama u tim vremenima. S druge strane, nije otišao niti na jedno srpsko stratište, kažu neki, a i takvih se da naći u Bosni u Hercegovini, pa i oko Mostara…
KORAK DALJE: Kako god, činjenica je da je Josipović napravio veliki gest: on je otišao korak dalje od Stjepana Mesića, koji je otvoreno govorio sve godine svog desetogodišnjeg mandata o pogrešnoj politici Hrvatske prema susjednoj Bosni i Hercegovini, zbog čega se i razišao sa Franjom Tuđmanom. Josipović se poklonio i konkretnim žrtvama te pogrešne politike i jasno rekao da je upravo ona kriva za to što se broj Hrvata u Bosni i Hercegovini prepolovio i da oni koji su još uvijek tamo moraju tu zemlju, a ne Hrvatsku, držati svojom domovinom.
Jest da je i sam kasnije reterirao, pa izjavio da se „nije ispričao, već je izrazio žaljenje“ – nije šija, nego vrat! – što nas vodi pesimističnom zaključku da ćemo se mi, podanici država ovog dijela Evrope, još načekati da, usprkos povremenim žaljenjima i izvinjenjima (Mesić, Svetozar Marović, Milo Đukanović, Boris Tadić), dočekamo nekog balkanskog Vilija Branta.
Šta u Beogradu radi fantomsko preduzeće za naplatu gradskog prevoza kad se prevoz ne naplaćuje? I na šta još grad baca pare? O tome piše „Vreme“ u novom broju
Setite se – kada ste poslednji put videli da u obližnjem parku beogradsko JKP “Zelenilo” zaliva zelene površine kako bi, je l’, ostale zelene? Kada je poslednji put kompletno renovirana ulica kojom stalno prolazite, a koja je prepuna rupčaga, takvih da morate da vozite 20 na sat? Koliko nelegalnih zgrada je izgrađeno u vašem komšiluku, a koliko ih se nakačilo baš vama na struju, vodu i kanalizaciju? Koliko stabala je imala vaša ulica pre 15 godina, a koliko ih ima danas? Gde nalazite mesto za parkiranje? Možete li biciklom po gradu? A za to vreme, gradonačelnik Šapić se pojavi u javnosti jednom mesečno ili u nekoliko meseci – da se pohvali rezultatima, da najavi nove “projekte” koji su, deluje, smišljeni prethodne večeri, pa da se verbalno obračuna i uvredi novinare koji mu nisu po volji
Neuplaćivanje lokalnoj samoupravi dela poreza na zarade od 102 miliona dinara i nenamenskih transfernih sredstava od 46,5 miliona dinara došlo je nakon izjave Aleksandra Vučića da za ovaj grad “nema više para”. A da je režim pustio ovaj grad “niz vodu” jasno je i zbog sve češćeg targetiranja ovdašnjih političara u tabloidima
Da mi je neko pre samo mesec dana rekao da će policija danima sedeti u mojoj kući, na Filozofskom fakultetu, pomislila bih da je to nemoguće. Ali do sada smo naučili da je ovde sve moguće. Znamo da Vučić mnoge stvari kopira od Viktora Orbana. Zašto ne bi počeo da kopira i jednog drugog autoritarnog lidera, Redžepa Erdogana, i počeo da gasi društvene mreže
Ekonomskim merama i organizovanim spontanim okupljanjima Aleksandar Vučić pokušava da konsoliduje svoje biračko telo, dok istovremeno podmeće nogu studentima i opoziciji i obračunava se sa nezavisnim medijima. Između naprednjačke inscenirane idile i društvenog bunta, sve jače se oseća nagoveštaj izbora. Kampanja pre kampanje je uveliko počela. Kada bi i pod kojim uslovima građani ponovo mogli na birališta
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve