Pet od šest bivših premijera Hrvatske
Kako god, Josipović je u Bosni i Hercegovini napravio veliki gest: on je otišao korak dalje od Stjepana Mesića, koji je otvoreno govorio sve godine svog desetogodišnjeg mandata o pogrešnoj politici Hrvatske prema susednoj Bosni i Hercegovini, on se poklonio i konkretnim žrtvama te pogrešne politike
Nije dugo trajalo primirje između Predsjedničkih i Banskih dvora, predsjednika Ive Josipovića i premijerke Jadranke Kosor. Pukotine nastale najprije zbog imenovanja ekonomskog savjetničkog tima predsjednika, a potom i objave registra branitelja – za što se predsjednik zalaže, a premijerka godinama protivi – produbljene su odlaskom Ive Josipovića u Bosnu i Hercegovinu, gdje se obratio parlamentu te države, te poklonio žrtvama u Ahmićima i Grabovici kod Mostara.
„Politike koje su devedesetih – bilo iz zloćudnosti, neznanja, arogancije ili ludosti – vjerovale da je rješenje u Bosni i Hercegovini – podjela, posijale su u toj državi, ali i u svojim zemljama zlosretno sjeme. Duboko žalim što je takva hrvatska politika doprinijela stradanjima ljudi i podjelama koje nas i danas muče. Došlo je novo doba, doba u kojem odlučno treba prepoznati pogreške prijašnjih vremena i hrabro kročiti novim putem, putem koji će trajno u regiji donijeti mir, stabilnost i prosperitet“, kazao je Josipović u parlamentu susjedne države, ustvrdivši da nas „zla prošlost, poput olovnih kugli drži u mjestu i ne da nam u budućnost. Tu prošlost ne trebamo zaboraviti, ali u njoj ne smijemo živjeti.“
NAPADI I OSTAVKE: Odmah se kuka i motika podigla u Hrvatskoj. Premijerka Kosor je najprije konstatirala da je predsjednik sukreator vanjske politike, a da njoj kao šefici Vlade nije bilo poznato što će on u Bosni i Hercegovini govoriti. Onda se uhvatila toga da je Josipović prekršio Ustav, pa da bi mogla inicirati postupak njegova opoziva. Josipović je uzvratio: neka ona i HDZ pokrenu postupak za njegov opoziv, ali nakon toga – jer bi sigurno dobio i neke buduće predsjedničke izbore – neka bude spremna i sama Jadranka Kosor podnijeti ostavku. Nakon njegovog odgovora, ostavke su najednom zaboravljene!
Potom je premijerka sazvala na sastanak bivše hrvatske premijere, od 90-ih do danas, ali avaj!, zaboravila je pozvati bivšeg predsjednika i davnašnjeg premijera Stjepana Mesića, kao i Josipa Manolića, već su k njoj hodočastili samo HDZ-ovci, koji su svi redom ocijenili da je Josipović Hrvatsku proglasio agresorom u Bosni i Hercegovini. „Hrvatsku je Josipović uveo u red svjetskih agresora, što apsolutno nije istina“, ustvrdio je šef zastupničkog kluba HDZ-a u Saboru, tvrdeći da je Josipović naštetio Hrvatskoj izrečenim u Sarajevu, a slično njemu misli još gomila onih koji su u vrijeme ono, a i danas, podupirali politiku HDZ-a prema susjednoj Bosni i Hercegovini, tvrdeći da je Hrvatska toj državi pomagala u ratu, a da pokojnici Franjo Tuđman i Slobodan Milošević nisu Bosnu dogovorno pokušali podijeliti (o čemu svjedoče i crteži po salvetama i stenogrami objelodanjeni nakon Tuđmanove smrti 1999. godine).
Sve te reakcije – dijela javnosti i nervozne vlasti – govore da se nadležni nisu daleko odmaknuli od vremena u kojem je, 2000. godine, donesena Deklaracija o Domovinskom ratu, u kojoj stoji da je Hrvatska „vodila pravedan i legitiman obrambeni osloboditeljski, a ne agresivni i osvajački rat prema bilo kome u kojem je branila svoj teritorij od velikosrpske agresije unutar međunarodno priznatih granica“, što je laž. Na tu laž je još tada, u saborskoj raspravi, upozoravala Vesna Pusić, koja je tada stavljena na zid srama i proglašena izdajnicom i još koječime. Isto se sada događa i Ivi Josipoviću, kojega su zasuli gotovo istovjetnim frazama i rječnikom.
SASVIM SUPROTNO: Da javnost ipak u Josipovićevim riječima i gestu ipak vidi svjetlo, pokazuje prošlotjedni skup u Jasenovcu, gdje se obilježavala godišnjica proboja logoraša iz tog ustaškog logora: dok su Ivo Josipović i Stjepan Mesić dočekani s odobravanjem i aplauzima, ostatak državne delegacije predvođene Jadrankom Kosor i potpredsjednikom parlamenta Vladimirom Šeksom i nekoliko ministara zaradio je zvižduke i uzvike neodobravanja. Poslije su u HDZ-u tvrdili da je za sve to kriv podmladak SDP-a; možda, ako u podmladak spadaju malobrojni preživjeli iz tog ustaškog logora i njihovi već postariji potomci, koji se pod kamenim Bogdanovićevim cvijetom okupljaju svake godine.
U svemu tome, u tom ratu HDZ-a za njihovu istinu o ulozi Hrvatske u ratu u BiH, opet su žrtve skrajnute: i one u Ahmićima, selu u središnjoj Bosni nedaleko Viteza, u kojem su pripadnici hrvatskih snaga 1993. godine pobili i spalili 116 bošnjačkih civila, među kojima 32 žene i 11-oro djece, i one u Grabovici kod Mostara, 32 okrutno ubijena hrvatska civila iste te godine, među kojima i jedno dijete. O žrtvama nitko od onih koji su ovih dana osuli paljbu po Ivi Josipoviću nije rekao niti riječ.
Zamjerki Josipoviću bilo je i s druge strane, doduše malobrojnih. Činjenica da je istoga dana posjetio i hrvatsko i bošnjačko stratište nužno navodi vodu na mlin onih koji su inače skloni izjednačavanju svih u ratnim sukobima; ipak, zborio je o pogrešnim politikama u tim vremenima. S druge strane, nije otišao niti na jedno srpsko stratište, kažu neki, a i takvih se da naći u Bosni u Hercegovini, pa i oko Mostara…
KORAK DALJE: Kako god, činjenica je da je Josipović napravio veliki gest: on je otišao korak dalje od Stjepana Mesića, koji je otvoreno govorio sve godine svog desetogodišnjeg mandata o pogrešnoj politici Hrvatske prema susjednoj Bosni i Hercegovini, zbog čega se i razišao sa Franjom Tuđmanom. Josipović se poklonio i konkretnim žrtvama te pogrešne politike i jasno rekao da je upravo ona kriva za to što se broj Hrvata u Bosni i Hercegovini prepolovio i da oni koji su još uvijek tamo moraju tu zemlju, a ne Hrvatsku, držati svojom domovinom.
Jest da je i sam kasnije reterirao, pa izjavio da se „nije ispričao, već je izrazio žaljenje“ – nije šija, nego vrat! – što nas vodi pesimističnom zaključku da ćemo se mi, podanici država ovog dijela Evrope, još načekati da, usprkos povremenim žaljenjima i izvinjenjima (Mesić, Svetozar Marović, Milo Đukanović, Boris Tadić), dočekamo nekog balkanskog Vilija Branta.
U petak, 1. avgusta, navršava se devet meseci od pada nadstrešnice Železničke stanice u Novom Sadu. Kako će, kada i gde stradalima biti odata pošta
Uključio sam radio, neku hrvatsku stanicu – Franjo Tuđman je upravo slao poruku Srbima da ostanu u svojim kućama, jer je počela akcija “Oluja”. U tom trenutku, a bilo je 5:02, 4. avgusta, započela je kanonada i nestalo struje, tako da Tuđmanovu poruku nisam saslušao do kraja. Jaka eksplozija odjeknula je u blizini – ležeći na podu, video sam kroz prozor da je pogođena zgrada u komšiluku poznata kao S-13, najviša u Kninu. Nigde u blizini nije bilo ni jednog jedinog vojnog objekta
Moji roditelji nikada nisu dozvolili da odlazak u Knin i Hrvatsku preraste u nedostižnu nostalgiju – na čemu sam im ja izrazito zahvalan – već se zadržavao u granicama posjete onima koji su se vratili. O ratu nikada nisu i ne pričaju mnogo, već su se uvijek vodili sjećanjima na predratni period života. Samo na moje veliko insistiranje počeo sam da kroz godine dobijam svjedočenja iz ratnih godina
Osim što su zaduženi da usmeravaju i legitimišu Vučićevu samovolju, to su ljudi kojima građani dolaze pod prozore da im zvižde. Po zemlji u kojoj se ministri kreću u tajnosti, poput razbojnika, sastaju sa lokalnim jatacima, pa brzo beže natrag. U Knjaževcu ih je čuvala Žandarmerija kada su obeležavali sto dana rada. Zato – poslednja Vučićeva vlada. Teško da će naći još voljnih da ih on ponižava, a građani preziru
U Srbiji su legalizovani lažni izbori, ona po tome nije izuzetak, ali ako je ikada postojala živa volja u narodu za promenom, taj moment se upravo događa. Ljudi kao da osećaju da ako to ne bude sada, predaja je potpisana i ostatku Srbije sledi ono što se dogodilo Srbima na KiM: sporo ali sigurno odumiranje zajednice koja nema nikakvu budućnost
Ako je ovo još jedan Vučićev igrokaz neće se dogoditi ništa. Ukoliko je delovanje Tužilaštva za organizovani kriminal zaista primena zakona, onda su hapšenja zbog korupcije u slučaju pada nadstrešnice udarac u kičmu režima koji počiva na bezakonju
Tužilaštvo je konačno počelo da prati trag novca i korupcije koja je možda dovela do pada nadstrešnice. Režimlije viču da je na delu “tužilački državni udar”, pokušaće da uzvrate udarac i biće, što reče Dragan J. Vučićević, „ili mi, ili oni“
Zbog čega Aleksandar Vučić organizuje nasilje ćacija i kapuljaša? Između ostalog i da bi tvrdio kako su „blokaderi“ izazvali revolt „tihe većine“. To bi mu predstavljalo povod za odvrtanje represije na maksimum sve tvrdeći da uspostavlja red i mir
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve
