
Jezik
„Neopoziva ostavka“ – vrag u rečima
Lepo je kad se narod bavi i jezikom. Recimo, povodom toga šta u slučaju Željka Obradovića znači „ostavka“ i koliko je bitno da li jeste ili nije „neopoziva“
Foto: Privatni arhiv
Naše aktivistički i radni dan traje od 6 ujutru do 11 uveče
Osim parlamentarnih, 17. decembra 2023. godine očekuju nas i lokalni izbori u Požegi. Mada je kontinuitet u radu Inicijative za Požegu nesporan, ipak je “teren” na kojem igramo promenjen – sada više nismo (samo) kontrakultura, buntovnici, demonstranti i korektivni faktor, već i “beli okovratnik”, neko ko mora da ponudi politike u raznim domenima, ali i da funkcioniše sistematično, organizovano i proaktivno u okviru izbornih pravila, političkog takmičenja, komunikacije i institucija. Nije da nismo bili spremni na takvu ulogu, ali ta tranzicija je uvek izazov, s obzirom da lokalne pokrete čine ljudi kojima je aktivizam uslovljen drugim obavezama, a resursi toliki da bi se mnogi iskusni političari snažnih zapadnoevropskih stranaka zapitali kako je moguće pomoću “štapa i kanapa” uopšte obezbediti redovan rad.
Naše poznanike apsolutno ne zanima da li smo ili nismo zauzeti/zaposleni, da li imamo privatan život… Jednostavno, od nas se očekuje da budemo servis građana. Neretko smo i ukućane morali da uveravamo da je razgovor sa bilo kime stvar političke zrelosti i kulture, ali da svakako ne nameravamo da ugrozimo autonomiju u odlučivanju, kao ni sopstveni lokalni identitet.
Sve to ukazuje da je izgleda neophodno od početka, kao 1990. godine, objašnjavati građanima, ali i političarima šta uopšte podrazumeva politika. Na primer – kako se vodi kampanja, kako uključiti ljude, zašto je to važno, da nije sramota deliti letke, ići od vrata do vrata, razgovarati sa komšijama o politici, tražiti podršku za bolje politike, koristiti kontakte za širenje ideje u koju verujemo, učestvovati i na izbornoj listi, na štandu, u kol-centru, u biračkom odboru, pa i na mikronivou kroz neformalne razgovore sa ljudima iz svoje sredine. Dakle, mi kao društvo, a posebno javno angažovani građani, gradimo celu političku strukturu – organizaciju, komunikaciju, političku kulturu, logistiku, platformu – iz početka.
Uzimajući navedeno u obzir, Inicijativa za Požegu je za svoju filozofiju i misiju uzela upravo građenje organizacije, veza, poverenja, solidarnosti, dijaloga, lokalne (i šire) demokratije, a izbori su odličan mobilizacijski momenat za ubrzavanje tog procesa. Najpre treba napomenuti da smo kontinuirano održavali saradnju sa lokalnim pokretima širom Srbije godinama unazad, najpre kroz platformu Građanski front, a potom i kroz strateško partnerstvo sa strankom nastalom iz te platforme, Zeleno-levim frontom.
“Potrebno nam je dalje ukrupnjavanje i saradnja”, bio je logičan zaključak među našim aktivistima pred izbore. I tako i bi – razgovor sa lokalnim odborom Demokratske stranke se ubrzo dogodio, a pregovori su trajali svega 10 minuta, na šta smo zaista ponosni i mi i oni, uzimajući u obzir često teške i mučne razgovore među centralama stranaka. Zajednički jezik u pogledu izbornog nastupa nismo našli sa nekim drugim akterima, ali smo očuvali dobre odnose, kontakt i saradnju. Neskromna misija izgradnje veza i jačanja organizacija širom Srbije naše skromne lokalne organizacije je time dobila konkretizaciju i u pogledu izbora.
Imati viziju je nužno za izgradnju zdrave osnove i zdrave politike. No, to je tek jedan uslov – drugi je dosta praktičniji, a u pitanju je rad na terenu u najširem smislu. Šta, ko, kad i kako su četiri osnovna pitanja koja se postavljaju svakodnevno za različite poslove u pripremi kampanje i njenom sprovođenju – do najsitnijih detalja. Proizvod tih složenih radnji jeste naša lista Požega protiv nasilja – Bogdan Radovanović – Mišo Marković (Inicijativa za Požegu,
Zeleno-levi front, Demokratska stranka).
I dok naziv naše liste govori da smo PROTIV NASILJA, fizičkog, verbalnog, medijskog, političkog, koje je zatrpalo našu javnu sferu, mi ipak ne želimo da stavimo tačku na negativno, ono crno u šta smo kao društvo uvaljani. Naš slogan je da je POŽEGA ZA OSMEH, jer je to naš cilj. Da budemo nosilac pozitivnih promena koje će zaceliti rane podela, korupcije, zloupotreba i nesposobnosti i učiniti sve Požežanke i Požežane ponosnim na svoju opštinu. Svoje prioritetne politike i kadrovska rešenja smo prikazali i pozvali građane da budu deo promena. Jer promene nisu samo prosta smena vlasti, pa ni nove politike, već ona naša centralna misija – da politiku vratimo građanima, oživimo želju za uključivanjem u lokalnu zajednicu i rešavanjem problema i izgradimo zapostavljeni socijalni kapital među sugrađanima i političkim akterima.
“Mogli smo se nekad videti i ranije ujutru, pre posla”, predložio je neko od aktivista, uviđajući da nam je dan suviše kratak za sve što treba da postignemo. I tako je naš aktivistički i radni dan produžen i traje od 6 ujutru do 11 uveče. Pa ipak, svest da smo tu jer želimo, jer nešto činimo za svoju zajednicu, da imamo neku ideju koja nas vodi i drži na nogama toliko sati svaki dan dotiče ono najdublje i najintimnije u našim dušama – osećaj da radimo nešto ispravno, osećaj smisla, osećaj povezanosti. Utisak da ostajete zabeleženi u neku knjižicu istorije svoje zajednice, pa i cele svoje zemlje, i time postajete ljudi za sva vremena.

Lepo je kad se narod bavi i jezikom. Recimo, povodom toga šta u slučaju Željka Obradovića znači „ostavka“ i koliko je bitno da li jeste ili nije „neopoziva“

Mnogo koji navijač je oglasio „kraj Partizana“. Ili jer je u odlasku Željka Obradovića video rušenje po notama režima ili jer klub koji napusti njegova najveća legenda gubi moralno pravo da postoji. To je naslovna tema novog „Vremena“

Željko Obradović više nije trener “Partizana”. Otišao je jer nije mogao više, i uz reči koje predsedniku kluba Ostoji Mijailoviću ne ostavljaju prostor ni za šta osim da podnese ostavku. Navijači nisu dočekali da dosanjaju “jedan davni san”. Kako je jedan čovek postao više od košarke i kako je došlo do neslavnog kraja

Šta se desi kad brane oko Pionirskog parka puknu i horde ćacija se izliju na gradove u Srbiji u kojima se održavaju lokalni izbori? To smo proteklog vikenda gledali u Mionici, Negotinu i Sečnju. Nije ovo tekst o lokalnim izborima, ni o rezultatima, jer izbora tog dana u suštini nije ni bilo. Sve što smo videli bilo je bezvlašće, teror, suspenzija zakona i države, te opšta vladavina nasilnika i batinaša sa crnim kačketima. Takođe i nova fazu represije koja je još jača i iracionalnija

Srpska napredna stranka ne sme i neće raspisati parlamentarne izbore u skorije vreme. Razlog je jednostavan – ako je ovako prošla u Mionici, Sečnju, Kosjeriću i Zaječaru, u malim sredinama gde tradicionalno ima najtvrđu infrastrukturu i najlojalnije biračko telo, onda je stanje u Beogradu, Novom Sadu, Valjevu, čak i na nivou republike nesagledivo lošije. Zato su izbori sada po prvi put za SNS prestali da budu demonstracija sile i postali nepoznanica. A nepoznanica je opasna: nosi mogućnost da se izbori izgube
Odlazak najboljeg evropskog trenera
Ništa nije crno-belo osim “Partizana” i Željka Obradovića Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve