O krivotvorenju istorijskih činjenica

Dr Igor Graovac znanstveni je suradnik Hrvatskog instituta za povijest i predsjednik Zajednice istraživača Dijalog, udruge za promicanje znanstvenog dijaloga u Zagrebu. Objavio je više radova o strukturama sudionika revolucionarnog rata, te stradalih u vrijeme Drugoga svjetskog rata, sudjelovao je na nizu međunarodnih znanstvenih kongresa, skupova i konferencija te priredio više knjiga, među ostalim u zajednici s dr Hansom-Georgom Fleckom, osam svezaka Dijaloga povjesničara/istoričara, zbornika radova sa susreta hrvatskih, te srpskih i srbijanskih povjesničara.

„VREME„: U Srbiji je ove godine prvi put i država sudjelovala u obilježavanju ravnogorskog ustanka. Tome su prethodili dodjela američkog – Trumanovog – ordena kćeri Draže Mihailovića, ali i izjednačavanje četnika i partizana u Skupštini Srbije. Kako, u tom sklopu, komentirate stav Vuka Draškovića, kojega je očito prihvatila i službena Srbija, da su i četnici bili antifašisti?

IGOR GRAOVAC: Pojedini, pa i spomenuti potezi vlasti suvremene Srbije već 15-ak godina više ne predstavljaju nikakvo iznenađenje. Izjednačavanje mirovinskih prava četnika i partizana, poraženih i pobjednika u Drugom svjetskom ratu u nas, sadrži, međutim, jednu morbidnu nostalgiju, neznanstvenu reinterpretaciju povijesti, a koja teži nastaviti navodno nedovršeni građanski rat u Srbiji. Pritom se nužno mora i redizajnirati povijest kako bi četnici, koji su samo formalno u ratu sačinjavali neko vrijeme i postrojbe priznate kao regularne od strane Saveznika, mogli ostvarivati neka prava. No, zasigurno nije riječ samo o pravima, sličnim onima drugih regularnih postrojbi, primjerice Wermachta u Njemačkoj, nego opet o politici. Dodjela ordena vođi četnika, pak, shvaćena je potom i kao priznanje Zapada o tome i odlično se uklopila u posve krivu tezu da su četnici navodno bili i antifašisti. SAD, pritom, ne samo zakašnjelo, a u sklopu, vjerovali smo prevaziđene, hladnoratovske politike, ponovno igra svoju protukomunističku ulogu, koju je ranije izražavao primjerice i time što Hrvatskoj/Jugoslaviji nije izručio četničkog vojvodu Momčila Đujića. No, sve to ipak nije dovoljno da se kolaboracionistički četnici proglase antifašistima. Uz to, pripadnici četničkog, uostalom kao i kvislinškog ustaškog pokreta, ne samo da nisu bili antifašisti nego nisu bili, što je porazna povijesna činjenica, ni na razini fašizma i nacizma, kojima su samo služili kao pripadnici isključivo koljačkih pokreta. Štoviše, iako formalno različiti, pa i logički suprotstavljeni, međusobno su u ratu surađivali ili se nisu znatnije sukobljavali. Iz tih razloga, znakovito, prve mirovine pripadnicima četničkog pokreta isplaćivala je od sredine 1942. NDH, smatrajući kako obiteljima poginulih vojnika „savezničkih vojski“ NDH „pripada javna društvena skrb“, ako su pripadali, a jesu, „oružanima protukomunističkim družinama“ i sudjelovali skupno, a jesu, u aktivnostima s oružanim snagama NDH. Tu tradiciju, čini se, sada nastavlja Srbija.

Ima li razlike između četničkog pokreta u Srbiji i ostalim dijelovima bivše Jugoslavije?

Četnički je pokret u ratu formalno, putem izbjegličke kraljevske vlade, dijelom predstavljao i jugoslavenski kontinuitet, kojega je, zbog zločinačkog ponašanja svih kolaboracionista i kvislinga, postupno preuzimao partizanski pokret. Otuda i temeljni sukob tih pokreta u ratu, koji je porazom prvoga još u njemu razriješen. Razlike u djelovanju tog pokreta uvjetovane su činjenicama djeluje li on isključivo u svom okruženju ili, pak, izvan njega. U Hrvatskoj se, primjerice, taj pokret, u pojedinim segmentima i ponekad formalno u sukobu s Dražom Mihailovićem, razlikovao u tome što je, prema planovima uništenja Hrvata u sklopu stvaranja Velike Srbije ili Jugoslavije, što je njemu bilo isto, djelovao – u suradnji s talijanskim, potom i njemačkim okupatorom te ustašama – u ostvarivanju tog plana, vežući uz sebe, formalno i kao pokret obnove Jugoslavije, dijelove čak i hrvatskog stanovništva. No, kao koljački pokret on nije mogao ispuniti tu zadaću: njegove su žrtve, stoga, bili gotovo isključivo civili, a tek potom njemu suprotstavljeni vojni stradalnici. Među civilima, a prema kriteriju nacionalnosti, ponajviše su stradali Hrvati, ali brojnije i Srbi te drugi koji nisu odobravali djelovanje četničkog pokreta ili su podupirali NDH, dok su među stradalnicima, neovisno o nacionalnosti, stradali samo pripadnici partizanskog pokreta, zajedno sa članovima njihovih obitelji. U potonjem dijelu, dakle, nema razlika u djelovanju četničkog pokreta: razlika je samo u nacionalnosti civilnih žrtava prema području njegova djelovanja.

Hrvatske reakcije na Ravnu goru bile su žestoke, pa je Stjepan Mesić čak obustavio pripreme za svoj posjet Srbiji. S druge strane vage je Blajburg i njegova obilježavanja koja već godinama podržava državni vrh, sa Saborom kao pokroviteljem.

Hrvatski predsjednik Stjepan Mesić, u sklopu svoga znanog antifašizma, nije sada mogao posjetiti takvu Srbiju. Pa ni Vladimir Šeks, predsjednik Sabora nije, stoga, mogao baš sada u Beogradu sudjelovati u radu međunarodne konferencije, važne i za Hrvatsku. A sve zbog toga što se žestoke reakcije na Ravnu goru u Hrvatskoj smatraju opravdanima. Istodobno, ne samo sada nego i ranije u Hrvatskoj se obilježavaju Blajburg i Križni put, no, ipak, kao poslijeratni fenomen komunističkoga državnog terora, dakle i bez, primjerice, proglašenja ustaša antifašistima. No, u oba je slučaja riječ i o potpunoj državotvornoj reviziji povijesti. Naime, negiranje stvarnoga antifašizma, samo zato što je bio izražen u partizanskom, netočno i samo komunističkom obliku, proizvodi falsificirane i neodržive teze. Otuda miješanja pobjeda i poraza te zbrke u tretiranju u pravilu nevinih žrtava i u pravilu sudjelujućih stradalnika Drugoga svjetskog rata u nas.

I u Hrvatskoj su praktično rehabilitirani ustaše početkom 90–ih godina, dok je Srbija rehabilitirala četnike 15 godina kasnije. Ustaška ikonografija često je prisutna, usprkos javnim i zvaničnim izljevima antifašizma…

Rehabilitacija ustaša, sada i četnika posve je obilježena reinterpretacijama Drugog svjetskog rata u nas, prije svega od strane poraženih političkih i vojnih skupina u njemu. Pritom se državni predstavnici posve nepotrebno o tome izjašnjavaju ili opredjeljuju. U Hrvatskoj, čak, putem saborskih deklaracija, čime se izvan rezultata znanosti definiraju određena povijesna razdoblja, primjerice Domovinski rat, ili fenomeni, primjerice antifašizam, s nakanama da se odredi i četništvo. No, začudo, ne određuju se i hrvatski fašizam (a protiv koga su se borili hrvatski antifašisti?) ili ustaštvo. Pogrešna navodno povijesna preispitivanja takve vrste u nas je među prvima, a svakako s najvećim autoritetom otvorio baš prvi, na slobodnima i demokratskim izborima izabrani, predsjednik Predsjedništva Socijalističke Republike Hrvatske Franjo Tuđman, čiji su argumenti bili osnaženi činjenicom da je bio i doktor povijesnih znanosti. Potom, s drugih strana, stiže uz to još i ranije nastala očekivana potpora koja navodno sugerira nedovršenost Drugoga svjetskog rata u nas: naime, zločinačka koalicija ustaša, četnika i sl. iz vremena tog rata pokušava, preko simbola, povijesnih istina, ispravki nepravdi…, pa i novih zločina, logora, etničkih čišćenja, genocidnih postupaka i sl. ponoviti već viđena rješenja na štetu pripadnika svih naroda i manjina bivše druge Jugoslavije.

Kakva je pri tome uloga crkve, Katoličke u Hrvatskoj (npr., sa već više godina održavanim misama za Antu Pavelića) te Srpske pravoslavne u Srbiji?

Pri tome nisu samo zakazale Katolička i Srpska pravoslavna crkva, iako prema načelima koja javno zastupaju nisu smjele zakazati. Bilo je, međutim, i izjava predstavnika tih crkava koje su se nedvosmisleno određivale spram zločina, bio on počinjen u vrijeme Drugog svjetskog rata u nas ili u vrijeme nedavnih ratova. No, obje se nisu sjetile niti su spominjale vjernike i pripadnike svećenstva koji su, primjerice, u vrijeme Drugoga svjetskog rata u nas stradali od strane ustaša i četnika, a koji su, uz to, stradali i od strane okupatora, pripadnika antifašističkoga pokreta, saveznika itd. A mogle su, u tom sklopu, obnoviti i sjećanje na činjenicu da su njihovi pripadnici, dakle ne samo vjernici nego i dijelovi svećenstva u najvećem broju sudjelovali u antifašističkome pokretu (pa i drugim pokretima) u nas. U Hrvatskoj, primjerice, svećenstvo Katoličke crkve, relativno gledajući, sudjelovalo je čak u najvećem postotku među svim kategorijama pripadnika partizanskog pokreta prema zanimanju, odnosno socijalnom porijeklu. Crkve bi samo pravodobnim iznošenjem takvih činjenica, bez ikakvih politizacija njima neprimjerenima, zasigurno u mnogih uništile i samo pomisao na rehabilitaciju ustaštva ili četništva. No, to se nije dogodilo, pa se javljaju reinterpretacije koje, u suštini, jedan protuhrvatski pokret (ustaški) predstavljaju kao istinski hrvatski, a jedan protusrpski pokret (četnički) kao istinski srpski pokret.

Ima li izlaza iz obostranog ludila i povratka u normalu?

Ima, ali mimo politike i samo u sklopu, primjerice, znanosti. Politikama, državama, ideologijama… treba, naime, zauvijek onemogućiti pravo da raspredaju o povijesti ili da je definiraju. A to je moguće samo u sklopu procesa pomirenja, koji, naravno, nije politički, nego se isključivo odnosi na pomirenje s vlastitom prošlošću i/ili vlastitim prošlostima, a ne na pomirenje nepomirljivoga. U tom sklopu, kada je o Hrvatskoj i Srbiji riječ, ponajbolje može poslužiti Dijalog povjesničara/istoričara, prije svega hrvatskih i srpskih/srbijanskih, kojega – u obliku znanstvenih skupova – od 1998. već osam godina organizira njemačka liberalna zaklada „Friedrich Naumann“, koja od 2000. tiska i zbornike radova sa tih skupova (dosad osam). I sve druge brojne inicijative, naravno mimo politike, dobrodošle su i pokazale su se korisnima kada je riječ i o glavnim pitanjima ovog razgovora.