Taj, za mene prvi „dan D“ u Beogradu, bio je utorak, 16. svibnja 2006. Ali kakav dan, kako sam ga samo nakrcao terminima! Čitam iz svog rokovnika: u 10.00 Dobrica Ćosić u Srpskoj akademiji nauka i umetnosti, u Knez Mihailovoj (tri-četiri minute laganog pješačenja daleko od mog stana u Zmaj Jovinoj); u 14.00 Lepa Brena u „Grand produkciji“ na Novom Beogradu (s njom sam imao dogovoren intervju za „Globus“); u 17.00 čuveni beogradski filozof-praksisovac Mihailo Marković, ideolog Miloševićeve Socijalističke partije Srbije 1990. i jedan od tri glavna autora Memoranduma SANU iz 1986, koji me čekao u svom stanu u Vladete Kovačevića 12 na Senjaku, kraj Topčiderske zvezde (a s kojim sam se, inače, upoznao još u jesen 2004). Dan za poludjeti, a ja, kunem se, nisam ni najmanje bio opterećen svim tim obvezama. Kad sam ulazio u Srpsku akademiju i uspinjao se prema kabinetu Dobrice Ćosića, u glavi mi se puno više motalo koji ću tip računala kupiti za svoj beogradski ured i da li da kupim televizor „LG“ ili možda neki drugi; a tek koji DVD rekorder da uzmem? Da ne kupim neki pogrešan koji neće moći očitavati polovicu diskova (u Beogradu vam se to lako može dogoditi, ako niste dovoljno oprezni). Eto što ti je potrošački mentalitet. I s tim sam se mislima ušetao u kabinet akademika Dobrice Ćosića.
Bilo je to na trećem katu Akademije. Na vratima je samo pisalo (i piše) „Dobrica Ćosić, akademik“ – ništa drugo. Nikakva funkcija, nikakva posebna oznaka. S razlogom: svi su akademici SANU netko i nešto, svi imaju ovakve ili onakve titule i funkcije, svi su profesori ili doktori ili počasni doktori, ili tko zna što li već ne, neki su i predsjednici pojedinih Akademijinih odjeljenja, ili zamjenici predsjednika, bilo čega, ali on je jednostavno akademik Dobrica Ćosić, jedan i jedinstven – iznad svih pa i iznad samoga, trenutačno aktualnoga, predsjednika SANU. Kao i iznad predsjednika koji su bili i koji će tek to postati.
Da budem do kraja jasan: Dobrica Ćosić je u Srbiji veća institucija i od same Srpske akademije nauka i umetnosti.
Razgovarali smo, opušteno, točno sat vremena. Toliko smo i planirali. Bio je vrlo ljubazan. Ja sam se pak držao krajnje nenametljivo: uostalom, moj je plan i bio da ovo sada bude samo „golo“ upoznavanje a da na pravi posao krenemo početkom jeseni 2006, kad se u Beogradu definitivno „skućim“. Svakako sam htio da nakon susreta s Ćosićem, a prije nego što krenem k Lepoj Breni u „Grand produkciju“, svratim u obližnji dućan s kompjutorima, da vidim kakva je aktualna ponuda LCD-monitora. Jer, morao sam paziti na svaki euro, nisam smio prekoračiti dogovoreni budžet od 5000 eura.
Za vrijeme razgovora s Ćosićem nisam vodio nikakve bilješke. Ali čim smo se rastali, sjeo sam u kafić na obližnjem Trgu Republike, pokraj spomenika Knezu Mihailu, i, ispijajući kavu (ili, možda, sok od svježe cijeđene naranče, nisam siguran), pribilježio ono najvažnije. Nije, moram reći, bilo ničeg spektakularnog. Ali bilo je ipak nekih zanimljivih detalja.
Najprije sam zabilježio kakav je dojam na mene ostavio Ćosićev kabinet u Akademiji. Napisao sam: „prostrana soba, prilično reprezentativna“. A nakon toga – kako mi se on, čim smo se upoznali, počeo tužiti na svoje zdravlje (nije ni čudo, imao je tada pune 84 godine, on je Tuđmanovo godište): muči ga tlak koji svako malo oscilira, od jednog ekstrema do drugog, skače pa pada i obrnuto, i tako svakog dana možda i po nekoliko puta uzastopce, a na jedno oko je već gotovo potpuno oslijepio, tako da teško čita i piše. Dok smo razgovarali, Ćosić je pio „coca-colu“ (u čaši) i kavu, a ja samo kavu (ne espresso nego pravu srpsku domaću, tj. tursku, kakva se priprema u Akademiji).
Naš jednosatni razgovor imao je tri glavne tematske cjeline. Najprije sam htio provjeriti jednu svoju tvrdnju iz knjige „Tuđman: biografija“, koja, nažalost, nije bila točna. Napisao sam da se Dobrica Ćosić upoznao i prvi put popričao s Franjom Tuđmanom već 1970-ih, kada su obojica bili politički disidenti u Titovoj Jugoslaviji, i da se to dogodilo na jednome velikom zajedničkom susretu hrvatskih i srpskih političkih (nacionalnih) opozicionalaca, upriličenom u Zagrebu. Prvi mi je o tom susretu pričao Daniel Ivin, povjesničar i pisac, mlađi brat Slavka Goldsteina, još kad sam radio na svojoj knjizi „Banket u Hrvatskoj“, u proljeće 1990.
Prava istina je sljedeća: do tog je susreta doista došlo, dogodio se u svibnju ili lipnju 1978, i to uistinu u Zagrebu, ali je na nj od tadašnjih srpskih opozicionara došao samo Milovan Đilas. Bio je pozvan i Dobrica Ćosić, ali on je odbio doći u Zagreb. Kako mi je rekao, on je predložio dvije alternativne varijante u odnosu na prijedlog hrvatskih političkih disidenata: da se taj njihov susret ne održi u Zagrebu nego u Beogradu; ili, pod dva, ako već treba biti u Hrvatskoj, neka bude u nekom drugom gradu a ne u Zagrebu.
Upitao sam Ćosića koji je to zagrebački oporbenjak tada, potkraj 1970-ih, došao u Beograd s namjerom da njega i Đilasa pozove u Zagreb, na razgovor s hrvatskim disidentima. Odgovorio je da je to bio Ivan Zvonimir Čičak. No, predložio mi je da to provjerim u njegovim dnevničkim zabilješkama što su u četiri sveska, na prijelazu iz 1990-ih u 2000-te, objavljene pod zajedničkim imenom „Piščevi zapisi“, jer da se na tu epizodu on tamo najopširnije osvrnuo.
Ja sam „Piščeve zapise“ dotad već bio pročitao i znao sam na što misli. Evo, dužan sam citirati nekoliko Ćosićevih rečenica iz toga njegova dnevnika i time ispraviti svoju grešku iz knjige o Tuđmanu. Ćosić je, u kasno proljeće 1978, pribilježio: „Kod Đilasa su dolazili neki ljudi (nije napisao koji – op. aut.) iz Zagreba i pozvali njega i mene u Zagreb… Trebalo je da razgovaramo s hrvatskim nacionalističkim vrhom: Gotovcem, Tuđmanom, Budišom, Čičkom, Veselicom i još nekim intelektualcima…“ U bilješci zatim slijedi Ćosićeva reakcija na taj poziv: „Nisam hteo da idem na noge hrvatskim nacionalistima i protivnicima jugoslovenstva… Njihovo uverenje da o sudbini Jugoslavije odlučuju Beograd i Zagreb smatram tačnim. Ali, ta osovina Beograd–Zagreb treba zaista da bude nova i od novog ljudskog i političkog materijala…“ Htio je, dakle, reći da ti „starci“ više nisu bili za tako velik posao i da su novi hrvatsko-srpski sporazum trebali stvarati neki novi, politički još nepotrošeni ljudi.
Đilas je, medutim, kako je Ćosić napisao – i meni to sada usmeno ponovio – ipak otišao. On jedini, bez Ćosića, bez ikog drugog. I – grdno se razočarao. Ćosić je u svojim „Piščevim zapisima“ napisao: „A vratio se (on, Đilas – op. aut.) razočaran. Hrvati s kojima je razgovarao po nekim garsonijerama i krčmama nisu verovali u smisao opstanka Jugoslavije; bili su odlučno za podelu Jugoslavije izmedu Hrvatske i Srbije, podrazumevajući otcepljenje i samostalnost Slovenije. ‘Velika Hrvatska’ zasecala je duboko u srpski Srem i prelama Bosnu i Hercegovinu, deleći je po verskim i etničkim principima, ne uzimajući u obzir Muslimane. Đilas ih je uzaludno uveravao da je podela Bosne i Hercegovine između Hrvata i Srba neizvodljiva, a bio je i protiv ‘hrvatskog Srema’. Zalagao se za zasnivanje demokratskog poretka i borbu za parlamentarni, višestranački sistem, kojim bi se zemlja demokratizovala. Oni su se načelno, iako nejedinstveno, u tome saglašavali s njim, ali za nezavisnu Hrvatsku…“
Ćosić je ujedno zabilježio tko je od hrvatskih oporbenjaka, po Đilasovu prepričavanju, bio najekstremniji. Ovako je napisao: „Budiša je bio najisključiviji.“
– Kad se Đilas vratio iz Zagreba – rekao mi je sada Dobrica u svom uredu u SANU – bio je užasno razočaran. Potužio mi se: „Ра oni su nacionalisti!“
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
U saopštenju SSP-a navodi se da vlast Aleksandra Vučića planira politički obračun sa opozicijom, koristeći optužbe za terorizam i rušenje ustavnog poretka
Nema nikakve sumnje da će skup biti izuzetno veliki, govori se o stotinama hiljada ljudi. Nije to nerealna prognoza, bez obzira na kampanju zastrašivanja koju režim vodi poslednjih dana i bez obzira na eventualnu blokadu puteva ka Beogradu koju, kako se tvrdi u delu javnosti, režim planira za subotu. Crta je saopštila da je tokom protekle nedelje u Srbiji održano najmanje 410 mitinga. Skoro da nema mesta, pa čak ni sela u kojem građani javno ne pokazuju, bar na neki način, snažan revolt. Ogromna energija će se sliti u glavni grad na protest koji je unapred proglašen za ključni event, posle kojeg ništa više neće biti isto. Sa ovim da posle 15. marta neće biti isto začudo se slažu i demonstranti-građani i Vučić
Kad sve ovo prođe, unuci nam neće verovati da su se – kada je Srbija vraćala dostojanstvo i slobodu – pojavile mlade osobe koje nije bilo sramota da otvoreno istupe i kažu kako ne podržavaju svoje pobunjene kolege jer ih ne zanima vladavina prava i zahtevi da se otkriju krivci za smrt 15 osoba na Železničkoj stanici u Novom Sadu. Oni “samo hoće da uče”
Bivši poslanik radikala Nemanja Šarović (na slici) oduševljava mase svojim reporterskim poduhvatima. I kaže da mu je uglavnom žao naroda koji intervjuiše na Vučićevim mitinzima
Prisluškivana diskusija novosadskog odbora PSG-a na nivou je lupetanja u kafanskim razgovorima kakvi se vode širom Srbije. Njegovo objavljivanje pokazuje svu bedu teško uzdrmane vlasti, ali i lutanja delova opozicionih partija
Predsednik Srbije Aleksandar Vučić je studente i građane izazvao da mu 15. marta u Beogradu izađu na crtu - ako smeju. Odluka na Andrićevom vencu je pala: nema više foliranja da je režimska vrhuška tolerantna, počinje tvrda igra represije
Studenti „koji žele da uče“ zahtevom za smenom ministarke Slavice Đukić Dejanović zapravo ispunjavaju Vučićevu želu da malo kinji socijaliste. A Vlada je ionako cela pala
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
English
Deutsch
Русский
Српски језик