
Novi broj „Vremena“
Pouke Đinđićevog mandata: Ne cmizdrite nego delajte
Pre četvrt veka je Zoran Đinđić postao premijer. Kakvu je Srbiju dočekao, a kakvu ostavio i šta se može iz toga naučiti danas? To je naslovna tema novog „Vremena“
Glumica i narodni poslanik

Rođena je u Knjaževcu 15. jula 1953. godine. Studirala je glumu i istoriju umetnosti. Početkom osamdesetih otvorila galeriju „Atrium“, jednu od prvih privatnih u Beogradu. Više igrala na filmu nego u pozorištu. Najbolje i najpoznatije uloge imala u filmovima „Jutro“, „Podne“, „Ispravi se, Delfina“, „Pucanj“, „Bez“, „Ukleti smo, Irina“, „Ljubavni život Budimira Trajkovića“, „Ko to tamo peva“, „Rad na određeno vreme“, „Nedeljni ručak“, „Nebeska udica“. Jedanaest godina igra u predstavi „Profesionalac“ Duška Kovačevića. Monodramu „Jovana od metroa“ igrala u Sarajevu, za vreme rata, o svom trošku. Član je Demokratske stranke. Kad je izabrana za narodnog poslanika Skupštine Srbije, novine su prokomentarisale: „Najlepša žena koja je ikada ušla u srpsku Skupštinu.“
Kako je počela: Prvi put glumila u filmu „Dno“, u trinaestoj. Proglašena je za čudo od deteta jugoslovenskog filma, iako ni na samom početku nije izgledala kao dete. Na snimanja dugo išla u pratnji majke. Strani reditelji otkrili je pre punoletstva, ali se ona, nakon nekoliko filmova, ipak odlučila za karijeru u zemlji. Dosta joj je pitanja o „početku karijere, o inostranstvu, mami“.
Koja joj je najnovija uloga: Ima ih dve, Nora u „Odvažnim devojkama“ i producent predstave što, kaže, više nikada neće raditi iako o tom novom poslu ima sjajna iskustva. „Prime me ljudi odmah, gde god sam rekla kuc-kuc ja bih došla. ‘Samo izvolite, naći će se nešto’ – kažu. Da li u naturi, da li keš, niko me nije odbio.“ Sama je, čekajući neku dobru ulogu, pronašla na internetu i tekst „Odvažne devojke“, sa četiri ženska lika: „Taman da radim sa moje tri bliske drugarice Betom Đorevskom, Lorom Orlović i Natašom Marković, i da nam režira Anja Suša, da sebi napravimo ugođaj. Gde ćete lepše!“
Zašto se bavi politikom: Smatra da je neophodno da svako pomogne kako bi živeli kao ljudi i žao joj je što ne nailazi na razumevanje, što su ljudi sebični. Ljuti je pitanje šta će sad, kad je otišao Sloba, u politici. „U ime dece treba dalje, da oni, ako ne uspemo mi, dožive dobar život. Ali ne nailazim na razumevanje, ljudi su sebični. A ja, pošto nemam dece, potpuno drugačije živim, imam i više vremena, a gledam tuđu decu pa me boli nekako. Meni ne može ništa da se desi, mogu samo da me ubiju, vrlo važno, da imam dete sigurno bih bila mnogo opreznija sve ovo vreme pa i danas, možda bih se povukla, možda bih rekla dosta je bilo političarenja, malo se posveti porodici, a pošto smo muž i ja rešili da idemo do kraja, svako na svoj način, ostadosmo u nekim ipak ne strogo političkim vodama, ali, tu smo, da kontrolišemo.“
Šta je za nju skupština: Veliko pozorište, ali bez dovoljno talentovanih glumaca „pa je malo dosadno“. Zato je i čudi popularnost prenosa skupštinskih zasedanja, šta je „toliko zanimljivo što neki polupismeni ljudi pričaju o nečemu što nema veze sa dnevnim redom“; „Mi uživamo u tuđoj gluposti i gubimo dragoceno vreme gledajući te ljude koji ne znaju šta rade, pa to je porazno.“
Da li zbog politike trpi gluma: Da, ima utisak da mnogi upravnici i reditelji nisu smeli da se angažuju, i sigurna je da bi njena karijera imala isti tempo kao pre, ali se ne sekira: „Ja ću i dalje da nalazim tekstove, videla sam da i pare mogu da se nađu, i biće sve u redu.“
Zašto je otvorila galeriju i šta je sad sa njom: Da ne bi zapala u krizu ako nema tri uloge godišnje. I mladim glumcima, koje razume da im je teško da odu u provinciju, savetuje paralelni posao. Galeriju je zatvorila pre tri godine kad su „sve češće počeli da mi ljudi u pola cene nude slike koje su nekad kupovali kod mene na izložbama da bi preživeli. A i bilo mi je neukusno da pravim otvaranja, koktele, svi se obučemo u najlepše što imamo, a ovamo propada zemlja.“
Zašto je oduvek samostalni umetnik: Zato što nijedno pozorište ne bi tolerisalo česta snimanja, a ona ih je imala. „Osim toga ja sam štreber, pa bih se polomila od probe do snimanja.“ I, treće, važan joj je privatan život, a kada bi po ceo dan sedela u nekom pozorištu, ne veruje da bi imala ovako udoban život u kući sa svojim mužem, svojim psom, roditeljima, prijateljima: „A volim i da putujem, na sreću to još mogu sebi da priuštim jer mi je muž bivši gastarbajter pa krckamo to nešto što je on zaradio. Sve to ne bih mogla da sam u ansamblu.“
Kako joj je bilo na snimanju filma „Nataša„: U mladoj Tijani Kandić, naturščiku, prepoznala je sebe. „Ja sam bila još mlađa, ali svejedno, i ona je dete kao što sam ja bila kad sam počela. Strašno me je potresao svaki dan snimanja, gledam nju sa strane, između kadrova, kao da vidim sebe! Puši cigaru za cigarom, pajta se sa svima, glasno se smeje. Dete je ličnost, ne znam da li će biti glumica, ali je već ličnost, kopča stvari, videla sam pred sobom profesionalca, milimetar desno, levo, oko gore, sve zna.“
Kako procenjuje radne navike našeg naroda: Lenji smo, u poslu ne dajemo maksimum, ali nam ne treba zameriti jer smo „tolike godine živeli kao bubrezi u loju pa sad mislimo da je to prirodno stanje, nemamo baš svest o tome da je rad divna stvar, kad radite vi nemate vremena da budete zli, destruktivni. Pogotovo ako radite posao koji volite. Pa to je divno!“
Šta sad radi: Priprema predstavu „Generali“ Borislava Pekića. Volela bi da se realizuje ideja o premijeri ove beogradske predstave u Sarajevu kako bi se spojili „prostori koji su nekada funkcionisali preko pozorišta“: „Bilo bi lepo da predstavu igramo tamo gde je bio rat, pa da ga nikad više ne bude.“

Pre četvrt veka je Zoran Đinđić postao premijer. Kakvu je Srbiju dočekao, a kakvu ostavio i šta se može iz toga naučiti danas? To je naslovna tema novog „Vremena“

Stiže delegacija Evropskog parlamenta ili, što bi vlast rekla, „piculići i ustaše“. Čemu njihov izlet služi ako se o stanju u Srbiji sve zna?

Kakva su bila očekivanja građana 2001. i kakva mogu biti 2026? Šta spaja ondašnju političku realnost sa današnjom? Zbog čega su organizovani kriminal i sistemska korupcija i dalje među najvećim problemima Srbije? Šta je najvažnija politička zaostavština prvog demokratski izabranog premijera? Koliko na njegovom primeru može naučiti vlada koja dolazi posle naprednjaka

Nije Đinđić sam mogao da transformiše Srbiju. Rečenica koja kaže “s njim bi bilo drugačije, a sada je sve gotovo” jednostavno je defetistička. Ako toliko poštujete Zoranovo delo, uradite ono što bi on uradio – borite se sada, verujte u sebe i nemojte da posrnete i odustanete

Prošle godine je delovalo da bi neki delovi tužilaštva i pravosuđa mogli da se probude baš kao što su studenti tražili na početku svoje pobune. Režim nije sedeo skrštenih ruku i sada želi da ih sve koji su “digli glavu” eliminiše na “zakonit način”, ali i da spreči da se naprednjački velikaši pojave pred sudom
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve