In coprore sano nije toliko vezan uz kovid. Kovid je samo zakucao brigu o telu kao dužnost. Ono što je mene pre svega tu interesovalo jeste naša dezorijentisanost i nezaštićenost kada je zdravlje u pitanju, i to u atmosferi u kojoj je zdravlje postavljeno kao vrhunska vrednost i cilj. Dezorijentisani smo jer je u infopolju prisutan milion predloga o tome kako dostići taj cilj, gomila trendova, ponuda, obećanja – oprečnih, netačnih, tačnih, apsurdnih… I tako se nađemo u situaciji da beskonačno i nepromišljeno trošimo radi ostvarenja tog cilja. Dakle, osnovni kapitalistički princip koji te nikad ne ostavlja zadovoljenim, primenjen u domenu zdravlja
“VREME”: Evrovizija – ovako, na prvu loptu, kakvo ti je celo to iskustvo? Koliko si trenutno ispunjena tim doživljajem? Da li imaš osećaj da si bila na dobrom mestu?
ANA ĐURIĆ KONSTRAKTA: Nije da se nisam pitala dosta puta šta ja radim tu, budući da je naš nastup i pesma nešto što izlazi iz uobičajene slike Evrovizije. Pitala sam se zapravo šta postižem time, budući da nisam imala diverzivne ambicije, a naš nastup je diverzivan počev od toga da ja nisam raskošna pevačica, do toga da na sceni nemamo zlatni kavez i vatru, već lavor i peškir. Takav isti osećaj sam imala i pred nastup na nacionalnom izboru, Pesma za Evroviziju. Međutim, kako u Srbiji, tako i na Evroviziji, desilo se prepoznavanje i čak mogu reći – poštovanje onoga što radimo. Razlozi za to su razni i nisam sigurna da mogu da ih sročim na brzinu, ali imam utisak da među ljudima postoji ipak neka želja za sadržajem koji ima neku ideju, i nastupom koji ima neki integritet. U krajnjoj liniji, bila sam na dobrom mestu – lepo vreme, dobri ljudi i dobar espreso.
U pitanju je ogromna produkcija, kao i najveća bina na svetu, s obzirom na broj ljudi koji u isti mah prati dešavanja na njoj. Koliko tu ima prostora za umetnost i poruku?
01-16…
Ovde je u pitanju pre svega zabavni program i povremeno se tu neka zemlja predstavi sa malo kompleksnije koncipiranim nastupom, ukoliko takav pristup prethodno bude prepoznat na nacionalnom izboru. Takođe, često se ovaj program koristi i za političke diskusije, ali to je druga tema. Sama Evrovizija, čini mi se i zbog svog sopstvenog imidža, organizuje priznanje za umetnički nastup – nagradu Marcel Besançon, i to po izboru komentatora iz svih zemalja učesnica. Ove godine smo mi dobili tu nagradu, a prošle, na primer, Barbara Pravi. Što se nas samih tiče, prostor smo ovog puta dobili, a sve dalje je pitanje želje pojedinca dokle da ide u čitanju. Neko se zaustavi na vrtenju ruku i tapšanju, bez ikakve potrebe da zna o čemu se tu zapravo radi. U nekoj drugoj krajnosti, pak, neko u pesmu upisuje neverovatna značenja.
Da li si ovim ispunila bar neki deo svojih snova koje si imala kad si počela da se ozbiljno baviš muzikom i svojim izrazom u njoj? Koje si snove uopšte imala na početku? Koliko tvoja realnost danas ima veze sa njima?
Na početku behu ambicije, ali ne preterano velike, da me ljudi čuju i razumeju. Dobro, želela sam i da mi bavljenje muzikom bude zabavno i da se zaradi neka lova. S vremenom sam ih u nekoj maloj meri ostvarila i u većoj meri prihvatila sopstvene kapacitete i kapacitete ovih prostora. Danas su moje osnovne ambicije da imam vremena za razmišljanje, da mi deca budu zadovoljna, da ujutru popijem kafu sama sa sobom, da se družim sa ljudima koje volim da slušam i sve tako u tom stilu. Dakle, godine su to. Što se muzike tiče, bilo bi idealno da mogu da napravim pesmu kad mi se hoće i kad imam želju da nešto kažem i da nastupam manje za više para.
In corpore sanobavi se mentalnim zdravljem jednako koliko i fizičkim. Zašto je ta postpandemijska poruka tako snažno odjeknula baš u našem regionu? A zašto širom Evrope?
In coprore sano nije toliko vezan uz kovid. Kovid je samo zakucao brigu o telu kao dužnost. Ono što je mene pre svega tu interesovalo jeste naša dezorijentisanost i nezaštićenost kada je zdravlje u pitanju, i to u atmosferi u kojoj je zdravlje postavljeno kao vrhunska vrednost i cilj. Dezorijentisani smo jer je u infopolju prisutan milion predloga o tome kako dostići taj cilj, gomila trendova, ponuda, obećanja – oprečnih, netačnih, tačnih, apsurdnih… I tako se nađemo u situaciji da beskonačno i nepromišljeno trošimo radi ostvarenja tog cilja. Dakle, osnovni kapitalistički princip koji te nikad ne ostavlja zadovoljenim, primenjen u domenu zdravlja. S druge strane, sistemska podrška često izostaje. Zdravlje je univerzalna tema i mislim da je to mesto i razlog širokog prepoznavanja. U Evropi su se, naravno, prvo nakačili na Megan Markl, ali uspeli smo, čini mi se, i da tu publiku preguramo i navedemo na dalje čitanje teksta.
E sad, TRIPTIH – zašto je zamišljen baš u tom obliku?
01-07…
Zato što su te tri pesme nastale negde u isto vreme, imaju muzičku poveznicu u tom svedenom izrazu, kao i isti pristup razvijanju teme teksta – kroz niz nekih asocijacija, iz moje utrobe.
Jedan stih u prvom deluTriptihakaže: “Budućnost je starenje – starenje je budućnost”. Da li smo postali čovečanstvo staraca koje žudi da izgleda mlado, a da istovremeno dobija poštovanje koje je sledovalo starijima u antičkoj Grčkoj?
Sami smo sebi zakuvali. Diskriminacijom starosti stavljamo se u poziciju da je se plašimo i ulažemo izuzetne napore za izbegavanje neizbežnog.
Kakve veze zgrada Geneksa i Crkva koje se pominju u stihovima imaju sa strahom od smrti?
Ja zaista vidim ta dva objekta iz svog stana. I to doživljavam kao zbir nekog društva kome sam pripadala i pripadam. I podsetnik prolaznosti.
Koji je značaj jedenja mesa na početku svakog delaTriptiha? Da nisi imala na umu onu pesmu EKVKao da je bilo nekad, gde se kaže: “Ručali smo meso, glodali smo kosti dobrih životinja”?
Nisam. Ali hvala što ste me podsetili na to. Teško se razmišlja punog stomaka, teško se krećeš punog stomaka. Danas smo uglavnom siti, najedeni šećerom i krompirom. Takođe, fascinirana sam fenomenom drugostepene konzumacije ili kako već to da nazovem – kada ti gledaš nekoga ko nešto konzumira, kada neko nešto u tvoje ime radi. To je osnova današnje zabave, pa i delovanja. I treće, ASMR (Autonomous sensory meridian response – Autonomni senzorski meridijanski odgovor).
Jesmo li danas zaista slabi, tužni, očajni i uplašeni – u zdravom telu? Šta sve tebe konkretno plaši i čini slabom i tužnom danas?
Možda neki nedostatak smislenog zajedništva. Nedostatak solidarnosti i dobre volje. Nedostatak direktne komunikacije.
Ima li novac zaista smisla?
Ne znam. Znam samo da nekad jedva zaradim 200 evra radeći nešto smisleno, a nekad mi se za reklamu nude velike pare. To me muči, to nije u redu.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Ljudi se osvešćuju, ohrabruju i udružuju. Tako ujedinjeni možemo sve. Ceo ovaj proces je značajno lekovit za celo društvo, sada svi učimo šta možemo zajedno kada su nam iste bazične vrednosti. Mislim da su i studenti mnogo toga naučili, dosta su iskustveno osetili i na svojoj koži, a, iskreno, i mi “stariji” učimo od njih. Za razliku od mnogih, mislim da je dobro što sve ovo duže traje, jer bi nagle, brže promene verovatno bile i kratkotrajne
Vladajuća partija je kampanju u Zaječaru i Kosjeriću vodila kao u centru Beograda – pravila je mala naselja od šatora, pekla prasiće i jariće, mesila hlebove, točila rakiju i sokove i delila dnevnice. Vučić je kampanju pretvorio u proizvodnu delatnost gde postoji tačna računica koliko “košta” glas, a kako je u mogućnosti da sam određuje način na koji će se trošiti javni novac, bukvalno mu ništa nije skupo. Protiv ovoga stoje građani koji su odlučili da se ne boje, da prihvate socijalni rizik, neki i po cenu da izgube posao. Da li na ova dva mala ogledna polja može da se vidi promena o kojoj se govori i u koju se veruje
Studenti su, kada su izašli sa objedinjujućim, za neke dugo očekivanim zahtevom za vanrednim parlamentarnim izborima – pogodili u metu. Ovaj zahtev je očigledno za naprednjake preveliki izazov, oni i njihovi partneri ne znaju šta bi sa tim, što se najviše vidi po njihovim konfuznim izjavama – tipa: može da bude, ali ne mora da znači, samo da tetki odnesem lek pa ću razmisliti. Pogodili su studenti Vučića i tamo gde ga najviše boli, i to dvared uzastopno: prvo tvrdnjom da je “nenadležna institucija”, a sada i da je postao “kukavica”. Ne sme da raspiše izbore, kojima svako malo preti već 13 godina i koje raspisuje kad mu se ćefne, uvek siguran u pobedu
Presek nedelje je sledeći: imamo nadvlačenje dveju suprotstavljenih struja. Jedna želi da se oslobodi talačke krize u kojoj je drži druga. Prva strana želi izbore. Druga nikome ne ostavlja izbor. Suština je u razlici: vladajuća klika želi da sve ostane isto, a građani – da sve bude drugačije. U tom smislu, studenti i građani su na neki način već pobedili: više ništa nije isto i nikada neće biti isto
Izbor članova Saveta Regulatornog tela za elektronske medije
Dok se čuo huk pobunjenih ljudi sa ulice, nestali su bahatost i bezobrazluk naprednjačkih zastupnika, a kad je buka prošla – nastavili su po starom. Naše pretnje da ćemo izaći iz procesa, a i ni naše žalbe domaćoj javnosti i međunarodnim posmatračima, ne utiču mnogo na naprednjačku mašineriju da posustane u lažima i prevarama, i zato se rešenje za vraćanje ponovljenog procesa u zakonske okvire samo nameće: da se studenti i pobunjeni građani ponovo vrate tamo gde će ih čuti i vlast i Evropa
Žitelje Kosjerića i Zaječara zapala je velika simbolička dužnost. A to je da svojim glasom odbrane čast Srbije od revizionističkog režima koji joj pljuje u oči pretvarajući žrtve u krivce i čije nasilje i laži zaista podsećaju na fašizam
Petorica režimskih batinaša pretukla su studenta Pravnog fakulteta u Beogradu Petra Živkovića. Dok od slučaja Miloša Pavlovića vlast pravi politički cirkus, policija je u noći između ponedeljka i utorka odbila da primi prijavu za premlaćivanje Živkovića
Svako ko proda glas, postaje kmet na Vučićevoj latifundiji. Svako ko ćuti na kapuljaško nasilje, pristaje i na pravo prve bračne noći naprednjačkih velmoža. Možemo i moramo bolje od toga
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!