Na braniku demokratije i slobode

Bilo je veče jednog od zadnjih novembarskih dana 1990. Izašao sam iz dućana Kemoboje, tada na uglu Palmotićeve i Amruševe, i skoro se sudario sa Slavkom Goldsteinom. Obojica smo se obradovali susretu ali njegovo lice je ostalo ozbiljno. „Je l’ znaš? Skinuli su ploče na Trgu žrtava. Sad je sve gotovo.“ „Znam. Javila mi je Vesna popodne da mijenjaju ploče. Ali nije gotovo Slavko, sad tek počinje!“

foto: zoran sinko

Stajali smo na pločniku i u razgovoru dijelili zabrinutost da nova vlast u svom revizionističkom pohodu želi čak izbrisati i sjećanje na žrtve fašizma. „Ako ih smetaju čak i žrtve fašizma to znači da hoće relativizirati zločinački karakter ustaškog režima koji je do žrtava doveo.“ „Ta promjena je po direktnoj Tuđmanovoj naredbi. Buzančić (tada gradonačelnik Zagreba), kad je dočekao Tuđmana na aerodromu, mu je rekao: ‘Gospodine Predsjedniče, to s Trgom žrtava fašizma neće ići, ljudi se bune.’ Na to ga je Tuđman ljuto prekinuo: ‘To mora ići!’ Ne mogu vjerovati da oni ne vide da je sve to voda na Miloševićev mlin.“

Rekao sam Slavku da sam kupio samoljepljivu plastiku i da ću na ploči s novim imenom, „Trg hrvatskih velikana“, prelijepiti „velikane“ s riječju „patuljaka“. Slavko se dobroćudno nasmiješio i zamišljeno rekao: „Trebati će nam više od samoljepljive trake…“

ETIČKE VREDNOSTI KAO IMPERATIV: Između 1990. i 2017. Slavko Goldstein napravio je mnogo toga što je trebalo. Svojim organizacionim sposobnostima, svojim talentom kao pisac, svojom predanošću etičkim vrijednostima u čijoj obrani je antifašizam nastao, svojim upozorenjima na zlo koje te vrijednosti ugrožavaju i o čemu je imao iskustva iz prve ruke, Slavko je Goldstein, sebi svojstvenom upornošću, nastojao Hrvatsku usmjeriti od demokrature ka pristojnom, otvorenom demokratskom društvu. Uz prekomjernu dozu optimizma, moglo bi se reći da je u tome samo djelomično uspio. To ga stavlja, zajedno s njegovim postignućima, u malobrojnu, ekskluzivnu grupu ljudi koji su svojim djelovanjem doprinijeli razvoju demokracije i slobode, jednom riječju doprinijeli da ljudsko društvo na duži rok i, najčešće, poslije njih postane bolje.

Povodom smrti Slavka Goldsteina novine su se raspisale o njegovom životu; kronološki, od djetinjstva u Karlovcu, hapšenja i ubojstva njegovog oca Ive od strane ustaša do Slavkove zadnje knjige „Jasenovac – tragika, mitomanija, istina“.

Moje sjećanje na Slavka je drugačije, dijelom u slikama, naročito nekih, sada već davnih događaja.

Sjećam se slike Slavka Goldsteina na naslovnici tjednika, mislim „Danasa“, negdje 1989, on je u sredini među likovima budućih hrvatskih političara, kao centralna figura turbulentnih i naglih društvenih promjena, pravog primjera promjene društvene paradigme, kad se politički pluralizam „preko noći“ pretvarao iz tabua u općeprihvaćenu političku realnost. Goldstein, uvjeren da bez političkog pluralizma nema prave demokracije i ponesen osjećajem političke slobode koji se te godine širio Hrvatskom, osniva i postaje prvi predsjednik Hrvatskog socijalno-liberalnog saveza, prve stranke-alternative Savezu komunista. Već slijedeće godine, kad hrvatski nacionalizam, što induciran Miloševićevom politikom, što autohtoni, postaje politički „mainstream“, Goldstein mjesto predsjednika prepušta Draženu Budiši i odlazi iz aktivne stranačke politike. Podsjetio me tada na lik iz Andrićeve Priče iz Japana, pjesnika koji je spiritus movens pokreta protiv starog režima, ali kad pobjede i kad se formira nova vlast on u njoj ne želi sudjelovati.

Početkom 1993. Slavko Goldstein, zajedno s mojom sestrom Vesnom i Ozrenom Žunecom, pokreće „Erasmus“, časopis za kulturu demokracije. Erasmus izlazi četiri puta godišnje (tokom pet godina) i po kvaliteti i argumentiranoj kritičnosti članaka predstavlja pravi kulturno-politički događaj u Hrvatskoj. Već krajem 1993. uredništvo „Erasmusa“ organizira u Zagrebu Okrugli stol „Srbi i Hrvati“, s četrdesetak učesnika, od kojih je petnaestak bilo iz Srbije, a jedan iz Gline. (Sudac Radovan Jović koji je zbog svojih stavova sjedio u zatvoru u Republici Srpskoj Krajini, a zbog lažne optužbe o špijunaži poslije 1995. u zatvoru u Hrvatskoj.) „Razgovarali su ljudi“, kako piše u uvodu transkripta Okruglog stola S. Goldstein, „koji nisu pripremili ni razbuktali rat, pa su utoliko sposobniji uspostaviti mir: vlastitim društvima namijeniti bolju sudbinu od bujanja mržnje i neprijateljstva…“ Skup je održan samo zahvaljujući Goldsteinovom poznanstvu s Josipom Manolićem, tada još uvijek drugim čovjekom u državi, predstavljao je pravu senzaciju i izazvao mnoge komentare pune mržnje od strane zadrtih nacionalista.

Na Staru godinu 1993. u redakciju „Feral Tribunea“ dolaze dva vojna policajca s nalogom da Viktora Ivančića, glavnog urednika „Ferala“, odvedu u vojarnu Dračevac. To je bilo samo nekoliko dana poslije izlaska „Ferala“ s onom antologijskom naslovnicom na kojoj su Tuđman i Milošević zajedno u krevetu. Ivančić odlazi u drugu sobu da spakira stvari i, uvjeren da ta regrutacija može vrlo pogubno završiti po njega, bježi kroz drugi ulaz, sjeda u auto i vozi u Zagreb kod Slavka Goldsteina da ga moli za pomoć. Slavko odlazi kod ministra obrane Gojka Šuška, čeka satima, ovaj ga ne želi primiti, na kraju ga prima Šuškov zamjenik Goran Dodig i dogovara sa Slavkom sastanak s Ivančićem; i Ivančić i Slavko inzistiraju da to ne bude u MORH-u nego u „Novom Liberu“. Tokom razgovora Dodig kaže Ivančiću: „Ajde, glavno da je glava na ramenu.“ Na to Ivančić skače i viče: „Dakle mislili ste me likvidirat!?“ Slavko smiruje Ivančića: „Viktore, molim Vas pričekajte vani“, i dogovara s Dodigom garancije da se Ivančiću neće ništa dogoditi. U međuvremenu, uredništvo „Ferala“ obavjestilo je brojne međunarodne organizacije tako da je slučaj internacionaliziran. Paralelno Slavko, kao stari partizan, planira Ivančićevo bjegstvo u Sloveniju, „Gostionica Kalin je na samoj granici, jedan ulaz je u Hrvatskoj, tu uđeš, drugi je u Sloveniji, tu izađeš“. Sve je na kraju završilo relativno mirno. Ivančić je proveo mjesec dana u vojarni Dračevac kao jedini urednik novina koji je regrutiran, napisao je par izvrsnih satiričkih tekstova inspiriran vojarnom, i do danas je ostao uvjeren da ga je Slavko svojom promptnom i hrabrom intervencijom spasio.

U listopadu 1994, desetak dana poslije incidenta u kojem je policija tukla nas nekoliko koji smo pokušali spriječiti bespravno izbacivanje iz stana majke s dvoje djece, u „Erasmusu“ izlazi članak pod naslovom „Fašizam“. U tekstu se upozorava na „novi val političkog terorizma koji se potmulo širi Hrvatskom…“ i prozivaju se Vukojević, Šušak i, posredno, Tuđman za taj trend fašizacije. Mnogo godina poslije, kad sam čitao Slavkovu knjigu 1941. – godina koja se vraća i saznao detalje o njegovom djetinjstvu, pomislio sam kako ga je ta deložacija morala podsjetiti na jednu sličnu deložaciju, kad je, po dolasku fašizma 1941. u Hrvatsku, njegova majka s dvoje djece bila izbačena iz njihovog stana u Karlovcu.

PISAC, NOVINAR, SCENARISTA, IZDAVAČ…: Slavko Goldstein bio je ugledni novinar, jedan od osnivača „Vjesnika u srijedu“, urednik Radio Zagreba, filmski scenarist, uspješni izdavač, jedan od najaktivnijih promotora židovske kulturne baštine u Hrvatskoj i Jugoslaviji i predsjednik Židovske općine u Zagrebu do 1990. Ali u jednom njegovom dijelu, onom najkreativnijem, ostao je trag malog židovskog dječaka kojem su tragični događaji iz 1941. naprasno prekinuli djetinjstvo i bacili ga u svijet odraslih. Na različite ljude to bi djelovalo različito. Slavko je znao da bi vjerojatno završio kao još jedna žrtva holokausta, kao što je, uostalom, i završio dobar dio njegove šire porodice, da nije bilo odlučnosti njegove Muti, kako su Slavko i mlađi brat Danko zvali svoju mamu, koja je s dvoje djece otišla u partizane. To nije bio izbor sigurnosti, odlazak u partizane krajem 1941. ili početkom 1942. bio je sve samo ne garancija sigurnosti, bio je to izbor ljudskog dostojanstva svim vrlo realnim opasnostima i prijetnjama unatoč. S iskustvom zla koje je donio fašizam i koje ga je pogodilo još u dječačkoj dobi, Slavko Goldstein mogao je postati isključiva i netolerantna osoba. Slavko je, međutim, prepoznao upravo isključivost i netrpeljivost kao osobine koje vode ka bezosjećajnosti za patnje drugih i ka zlu koje je sam iskusio. Kao da se cijeli život držao načela koje mu je u svom posljednjem pismu iz ustaškog zatvora napisao njegov otac, pisma koje će čudnom igrom slučaja Slavko ipak dobiti, ali 64 godine nakon što je pisano: „Bolje je trpjeti nepravdu nego je činiti!“

Još bi je bilo bolje spriječiti, prenijeti sljedećim generacijama dragocjeno iskustvo koje može pomoći da se iste zablude ne ponove. Ne čudi životno opredjeljenje Slavka Goldsteina da na zlo fašizma upozorava kao na trajnu opasnost za svako društvo. Kao predsjednik Savjeta Spomen-područja Jasenovac Goldstein je potaknuo izradu poimeničnog popisa žrtava, taj popis do sada sadrži preko 83.100 imena, a kad su u Hrvatskoj učestali besramni falsifikati koji taj logor smrti prikazuju kao običan zatvor za državne neprijatelje NDH, on je raskrinkao sve te laži činjenicama i argumentima objavljenim u njegovoj prošlogodišnjoj knjizi Jasenovac – tragika, mitomanija, istina.

Definitivni odlazak ljudi na kraju devetog desetljeća života spada još uvijek u biološku neumitnost. Kad se radi o ljudima koji su svojim radom zadužili društvo u kojem su živjeli i djelovali, poput Slavka Goldsteina, govori se o nenadoknadivom gubitku za zajednicu. Za njegovu rodbinu i prijatelje to je svakako gubitak, a da li će to biti gubitak za zajednicu, ovisi o nama. Ovisi o tome da ne dopustimo da vrijednosna, duhovna ostavština Slavka Goldsteina nestane zajedno s njegovim fizičkim odlaskom. Ili, kao što je novinar Boris Pavelić naslovio svoj lijepi tekst o Slavku Goldsteinu: „Slavko, druže, nećemo se dati!“